Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: MILOSEVICEV ZAKASNJELI ODGOVOR

Pise: Mirko Klarin iz Haga (TU 293, 9-14 decembar, 2002)
By Mirko Klarin

Dogadjalo se to u srijedu 11. prosinca/decembra, drugog dana svjedocenja gospodje Jerri Laber, osnivacice i prve direktorice organizacije za zastitu ljudskih prava Helsinki Watch (HW). Gospodja Laber je svjedocila o istrazivanjima koje je njena organizacija sprovodila u bivsoj Jugoslaviji uoci i tokom njenog raspada, izmedju 1989. i 1992. Tuzilastvo je, u toku njenog svjedocenja, uvelo u dokazni materijal vise izvjestaja HW-a iz tog perioda, u kojima se detaljno dokumentiraju teska krsenja ljudskih prava na Kosovu, u Srbiji i u Hrvatskoj. Uvedeno je, takodje, i njeno opsirno pismo "Dear President Milosevic...", upuceno 21. sijecnja/januara 1992. tadasnjem predsjedniku Srbije, u kojem se detaljno navode brojni slucajevi teskih krsenja ljudskih prava - zapravo ratnih zlocina - koji su, prema nalazima HW-a, pocinjeni u drugoj polovini 1991. u Hrvatskoj, od strane JNA i/ili paravojnih snaga iz Srbije. Od predsjednika Milosevica i generala Blagoja Adzica (tadasnjeg federalnog ministra obrane nacelnika stozera JNA) trazi se istraga o tim zlocinima, otkrivanje i kaznajvanje odgovornih, te sprecavanje buducih krsenja ljudskih prava.


Milosevic tada nije osobno odgovorio na pismo gospodju Laber, a na njegovo navodjenje pred sudom, 11 godina kasnije, reagirao je na slican, ako ne i identican, nacin na koje su svojevremeno Breznjev, Husak, Causesku, Jaruzelski i druge vodje komunistickog bloka odgovarale na zapadne kritike stanja ljudskih prava u zemljama takozvanog "realnog socijalizma." Naime, na optuzbe zbog proganjanja i zatvaranja disidenata, onemogucavanja slobode stampe, misli i javnog izrazavanja, zabrane politickog organiziranja i drugih ogranicenja gradjanskih i politickih prava, odgovarali su lekcijama o "nedjeljivosti ljudskih prava." Isticali su, pri tom, kako u njihovim sistemima - umjesto "individualnih" - prednost imaju "kolektivna" ljudska prava, kao sto su pravo na rad, obrazovanje, zdravstvenu zastitu.


Slobodan Milosevic je, proslog tjedna, ocitao slicnu lekciju o nedjeljivosti ljudskih prava gospodji Laber, koja je slucajno su-osnivacica i prva direktorica jedne od najuglednijih organizacija za zastitu ljudskih prava, iz koje je kasnije nastao Human Rights Watch. Ljudskim pravima (na zivot, slobodu, dostojanstvo, zastitu od mucenja i proganjanja na politickim, rasnim ili vjerskim osnovama...) o cijim se teskim krsenjima dokumentirano govori u izvjestajima HW-a s Kosova i iz Srbije i Hrvatske, Milosevic je suprostavio svoj set "kolektivnih prava."


Milosevicev "set", naravno, ne ukljucuje tradicionalna "kolektivna prava" na koja su se svojevremeno pozivali Breznjev i Causesku - na rad, obrazovanje i zdravstvenu zastitu - buduci da su u Srbiji i ta prava tesko ogranicena i krsena tokom njegove 13-godisnje vladavine. Umjesto toga, Milosevic je kao "sustinsko pitanje ljudskih prava" izdvojio "pravo na samoopredjeljenje naroda" i nacelo "nepromjenljivosti drzavnih granica."


Ta prava su, trijumfalno je primijetio Milosevic, proklamirana ne samo u Povelji UN-a, vec i Helsinskoj povelji, te bi nad njihovim postovanjem morala bdjeti i organizacija gospodje Laber, buduci da se zove Helsinki Watch. A upravo je krsenje tih prava "ilegalnim aktima nasilne secesije" od strane Hrvatske, tvrdio je Milosevic, dovelo do rata u kojem su krsena i druga ljudska prava... No ta se krsenja, nastavio je svoje predavanje Milosevic, "ne mogu tretirati izvan konteksta medjunarodnog prava i unutrasnjeg ustavnog poretka zemlje."


Uzalud je gospodja Laber objasnjavala da je njena organizacija osnovana da bi se bavila zastitom individualnih ljudskih prava a ne "pravom naroda na samoopredjeljenje" i "nepromjenjivoscu drzavnih granica", sto su, u sustini, politicka i ustavna pitanja. Uzalud je, takodjer, sudac May opominjao optuzenog da prestane s pokusajima uvlacenja svjedokinje u "irelevantnu ustavnu raspravu" i posveti se onome sto je bitno u svjedocenju gospodje Laber.


Da bi mu pomogao, sudac May je optuzenog pozvao da pogleda tocku 1 optuznice (progoni na politickim, rasnim ili vjerskim osnovama), ukazujuci mu da se u izvjestaju gospodje Laber "govori upravo o tome", kao i da su u njemu "dokumentirana krsenja ljudskih prava." Milosevic je, uprkos tome, uporno istrajavao na ispitu iz marksisticko-lenjinisticke teorije ljudskih prava koji je polagao pred svojom suprugom, stavljajuci suce na iskusenje da prekinu takvo gubljenje vremena.


Jerri Laber je u sijecnju/januaru 1992. pokusala osobno uruciti pismo i izvjestaj Helsinki Watcha predsjedniku Milosevicu i generalu Adzicu, ali se oni nisu udostojili da je prime. Nakon nekoliko dana uzaludnog cekanja u Beogradu, pismo je urucila predstavnicima generalstaba JNA i dvojici tadasnjih opozicionih politicara (Vojislav Kostunica i Dragoljub Micunovic) koji su je primili u prostorijama Ministarstva inozemnih poslova, iz cega je ona zakljucila da su predstavnici ministarstva.


Milosevic je "pogresnu identifikaciju" Kostunice i Micunovica pokusao predstaviti kao "kardinalnu gresku", koja "ne odgovara slici o najvisim standardima" u radu Helsinki Watcha i koja, po njemu, dovodi u pitanje sve sto se navodi u izvjestajima o krsenjima ljudskih prava. Njegovo inzistiranje na "pogresnoj identifikaciji" zaustavio je sudac May, ocjenjujuci "apsolutno besmislenim pokusaje optuzenog da to pitanje preuvelica do ogromnih razmjera."


Bilo kako bilo, i predstavnici generalstaba JNA i "pogresno identificirani" predstavnici Ministarstva inozemnih poslova, primajuci pismo i izvjestaj HW-a, spremno su negirali sve njegove navode i odgovornost za krsenja ljudskih prava prebacivali na hrvatsku stranu. S tim sto su, kako se prisjeca gospodja Laber, politicari u tom negiranju bili "malo manje tvrdi" od vojnika.


Mada, iz ocitih razloga, irelevantni za slucaj za koji se sudi, pred sudom su procitani i dijelovi pisma "Dear President Tudjman..." kojeg je veljace/februara 1992. - zajedno s dokumentiranim izvjestajem o krsenjima ljudskih prava Srba u Hrvatskoj - predsjednica HW-a uputila tadasnjem hrvatskom predsjedniku, s identicnim zahtjevima da se slucajevi istraze, krivci kazne i sprijece buduca krsenja. Za razliku od Milosevica, Tudjman je primio delegaciju HW-a (mada je - bez predsjednice - bila na "nizem nivou" od one u Beogradu) i obecao da ce stvari ispitati. Gospodja Laber kaze da je nakon toga "bilo izvjesnih - mada ne i dovoljnih - napora hrvatskih vlasti da se otkriju i kazne odgovorni, posebno za zlocine u Karlovcu i Zadru."


Milosevic, sada, ima razloga da zali ne zato sto u sijecnju/januaru 1992. nije primio gospodju Laber, vec zato sto je nekoliko tjedana kasnije udostojio predsjednicu Helsinki Watch pisanim odgovorom svog tadasnjeg sefa kabineta. U kratkom pismu od 11. veljace/februara 1992. Goran Milinovic, sef kabineta predsjednika Srbije, odbacuje bilo kakvu odgovornost Srbije za krsenja ljudskih prava navedena u pismu gospodje Laber, buduci da se "sva mjesta na kojima su se dogodili zlocini nalaze na teritoriji Republike Hrvatske."


Drugo, i vaznije, u pismu sefa kabineta izricitio se kaze da je predsjednik Republike Srbije nalozio da se istraze svi navodi iz izvjestaja HW-a i da ce biti kaznjeni svi drzavljani Srbije za koje se utvrdi da su odgovorni za zlocine, nezavisno od toga gdje su ti zlocini pocinjeni.


To kratko pismo sefa kabineta predsjednika republike potvrdjuje najmanje tri stvari. Prvo, da je Milosevic primio izvjestaj HW-a o krsenjima ljudskih prava u Hrvatskoj; drugo, da predsjednik prihvaca odgovornost Republike Srbije za zlocine koje su pocinili njeni drzavljani bilo gdje na teritoriji bivse Jugoslavije i, trece, da je svjestan da je njegova obaveza istraziti navode HW-a, kako bi se otkrili i kaznili krivci. On to, medjutim, nije ucinio.


Na pitanje je li joj poznato da je optuzeni Milosevic bilo sto poduzeo povodom izvjestaja koji mu je upucen, gdja. Laber je odgovorila: Nismo vidjeli nikakav znacajniji pokazatelj o pokusajima sprecavanja ili kaznjavanja onih koji to cine." Istragu koju je propustio sprovesti prije 11 godina, Slobodan Milosevic je pokusao otvoriti sada, tokom unakrsnog ispitivanja Jerri Laber.


Negirao je, najprije, bilo kakvu dokaznu vrijednost izvjestaja HW-a koji se, kako je inzistirao, zasnivaju na izjavama anonimnih svjedoka i zrtava, a koje su prikupili istrazitelji koji "nemaju iskustva i znanja za uzimanje iskaza koji ce se koristiti u sudskim postupcima." Svjedokinja je uzvratila da cilj njihovih istraga nije bio pronalazenje dokaza za bilo kakav sud - a najmanje za ICTY koji tada nije ni postojao. Cilj je, objasnjavala je strpljivo, bio utvrditi cinjenice o krsenjima ljudskih prava, kako bi se vlade upozorilo na ono sto se desava i podstakle da djeluju: da pokrenu istragu, otkriju i kazne krivce i sprijece nova krsenja.


Braneci integritet svojih istrazitelja, gdja Laber je istakla da su svi oni trenirani za strucno uzimanje izjava od svjedoka i zrtava i da ona preuzima punu odgovornost za rad svojih suradnika. Dodala je da bi svi lideri, ukljucujuci i optuzenog Milosevica, "trebalo da preuzmu odgovornost za rad svojih saradnika", izazivajuci tom izjavom zadovoljni smjesak na uvijek namrstenom licu tuzioca Geoffrey Nice.


Nekoliko trenutaka kasnije taj smjesak pretvorio se u sirok i dug osmijeh i izgledalo je kao da se Nice teskom mukom uzdrzava da ne prasne u glasni smijeh. Propitujuci je o nekim detaljima izvjestaja - u kom se, tocno, selu dogodio neki zlocin - optuzeni je gospodji Laber dao priliku da mu ukaze da s takvim pitanjima kasni vise od deset godina i da su se okolnosti u kojima se nalazi u medjuvremenu znacajno promijenile.


"Mozda je malo prekasno gospodine Milosevicu da odgovarate na izvjestaj koji je trebao biti predmet vase paznje 1992. Tada bi to bila relevantna rasprava. No sada ja nisam ovdje da raspravljam ili branim bilo koji detalj tog izvjestaja... vec da vas upozorim na cinjenicu da sam vam pokusala skrenuti paznju na to kao direktorica moje organizacije u vrijeme kada se to dogadjalo i da tada nismo dobili adekvatan odgovor."


Medju krsenjima ljudskih prava na koje je u sijecnju/januaru 1992. Jerri Laber pokusala skrenuti paznju tadasnjeg predsjednika Srbije bilo je i granatiranje Dubrovnika, grada kojeg je UNESCO proglasio za "mjesto svjetske bastine". Zamjenivsi gospodju Laber na klupi za svjedoke, Petar Poljanic, ratni gradonacelnik Dubrovnika proslog je tjedna zapoceo svjedocenje o tome sto se od 1. listopada/oktobra do 31. prosinca/decembra 1991. dogadjalo u gradu i oko njega, i kako je a "mjesto svjetske bastine" postalo "najveci svjetski logor". Njegovo svjedocenje nastavit ce se sljedeceg tjedna.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.