Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: MILOSEVICEV INSAJDER DETALJNO OPISUJE SRPSKE ZLOCINE

Bivsi jugoslavenski obavjestajac pruza kljucni dokaz o srpskim zlocinima u istocnoj Hrvatskoj
By Mirko Klarin

Tokom rata u Hrvatskoj u drugoj polovini 1991. sluzba sigurnosti JNA - ciji je sef u to vrijeme bio general Aleksandar Vasiljevic - raspolagala je informacijama o mnogim zlocinima koje su pocinile paravojne formacije, ponekad i uz sudjelovanje, ili u prisustvu, regularnih vojnih jedinica.


Neki od izvjestaja iz arhive vojne sluzbe sigurnosti, koji se odnose na konkretne zlocine opisane u optuznici protiv Slobodana Milosevica, prezentirani su proslog tjedna pred sudom, a general Vasiljevic je potvrdio njihovu autenticnost i dodao ponesto sto sam zna o tim zlocinima.


Za neke od tih zlocina sacinjeni su sluzbeni izvjestaji organa vojne sigurnosti koji su proslijedjeni Generalstabu JNA i vojnom tuziocu, a u onim slucajevima kada su medju pociniocima bili gradjani Srbije, i ministarstvima unutrasnjih poslova i obrane Srbije. To je, recimo, bio slucaj s izvjestajima o zlocinima koji su u listopadu/oktobru i studenome/novembru 1991. izvrseni u selu Lovas, u istocnoj Slavoniji (Hrvatska).


Vasiljevic je svjedocio kako je 21. listopada/oktobra 1991. dobio kratku informaciju od organa sigurnosti I. Vojne oblasti da je "veca grupa civila stradala na minskom polju" u blizini sela Lovas. Vasiljevic je zatim trazio i "dobio detaljnije informacije" iz kojih je slijedilo da su paravojnici iz odreda "Dusan Silni", koji su u Lovasu bili zajedno s regularnim snagama JNA, i jedinicom Teritorijalne obrane iz Valjeva u Srbiji, okupili i ispitivali pedesetak mjestana i cetvoricu u tom procesu likvidirali. Sutradan su tridesetak hrvatskih seljaka poveli u "pretrazivanje terena" i prisilili ih da udju u minirano polje djeteline. Od aktiviranih mina, svjedocio je Vasiljevic, poginulo je 17 ljudi: 14 mjestana i tri paravojnika. Uprava sigurnosti je o tom dogadjaju informirala Generalstab, vojnog tuzioca i Ministarstva unutrasnjih poslova i obrane Srbije - buduci da su pocinioci bili drzavljani Srbije. Vasiljevic ne zna je li tim povodom MUP Srbije pokrenuo istragu i jesu li krivci otkriveli i kaznjeni.


Mjesec dana kasnije, pripadnici Vojne policije u istom su selu pronasli leseve 23 masakrirana civila. Snimili su ih i o tome obavijestili MUP u Dalju, gdje je u to vrijeme bilo sjediste srpskih vlasti samoproklamirane SAO istocna Slavonija. Vasiljevic, takodjer, ne zna je li, s tim u vezi, pokrenut bilo kakav istrazni i sudski postupak.


General Vasiljevic je, dalje, potvrdio autenticnost dvije "sluzbene biljeske" u kojima su vojni organi sigurnosti registrirali izjave vojnika JNA koji su bili ocevidci zlocina nad hrvatskim civilima u selima Skabrnja i Nadin, u takozvanoj Kninskoj Krajini. U tim selima je, prema optuznici, u listopadu/oktobru i studenome/novembru 1991. ubijeno vise desetina civila. Tuzilac Geoffrey Nice procitao je nekoliko stravicnih detalja iz tih "sluzbenih biljezaka" u kojima se opisuju hladnokrvna ubojstva staraca, zena i djece, zatim kako je jedan vojnik "fotografirao" civila rucnim bacacem tako da je od njega ostala samo jedna noga, ili kako je neki "cetnik" hodao okolo s kesom punom ljudskih usiju i onda usao u kavanu i pred zapanjenom konbaricom stavio ljudsko uho u casu. Vojna sluzba sigurnosti sve je to registrirala, ali Vasiljevic, opet, ne zna je li bilo sluzbenih istraga o zlocinima u tim selima.


Vojna sluzba sigurnosti imala je svoje oficire u svim jedinicama i general Vasiljevic bi, kao njen sef, morao biti najobavjesteniji covjek u JNA, pa i u tadasnjoj Jugoslaviji. Otuda je tesko povjerovati u njegovu tvrdnju da je za pojedinacno najtezi zlocin iz 1991. - masakr nad vise od 200 ljudi na farmi Ovcara pored Vukovara - saznao tek u sijecnju/januaru 1993.


Vasiljevic tvrdi da je tek tada "prvi put cuo za Ovcaru." Jedan oficir specijalne jedinice vojne policije ispricao mu je, tvrdi, da su zarobljenici iz Vukovarske bolnice - za koje se sumnjalo da su pripadnici Hrvatske vojske, odnosno Zbora narodne garde, koji su pobacali uniforme i "presvukli" se u civile - prebaceni na farmu Ovcara gdje je bila stacionirana 80. motorizirana brigada iz Kragujevca. Posto su u komandi JNA culi da se na Ovcari "nesto dogadja", taj oficir je u pratnji nekoliko vojnih policajaca posao provjeriti o cemu se radi. Kada je dosao u blizinu Ovcare cuo je pucnjavu i obavijestio je o tome svoju komandu. A iz komande su mu odgovorili: "U redu, vrati se, to nije vise nas problem." Vasiljevic, dalje, tvrdi kako mu je taj oficir rekao da je "tek kasnije cuo da su vukovarski 'teritorijalci' u Ovcari strijeljali oko 160 civila."


Za masakr u Ovcari hasko tuzilastvo je, u studenome/novembru 1995., optuzilo trojicu oficira bivse JNA. Jednog od njih, penzioniranog generala Mileta Mrksica, Vasiljevic je, kako je svjedocio, tokom 1998. slucajno sreo na nekoj od beogradskih ulica i tom prilikom ga pitao sto se 20. studenoga/novembra 1991. dogodilo na Ovcari. Mrksic, koji je u vrijeme "vukovarske operacije" bio zapovjednik I. Gardijske brigade, navodno je odgovorio:


"Aco, djece mi moje, da sam znao sto ce im uraditi nikada ih ne bismo predali."


Vasiljevic tvrdi da je, na to, pitao Mrksica zasto o tom dogadjaju nije podnijet izvjestaj komandi, a on mu je, navodno, odgovorio:


"Kada smo vidjeli sto su im uradili, mi smo se zakleli u sutnju."


Prema optuznici i dosadasnjim svjedocima optuzbe, civile zarobljene u bolnici JNA je prebacila na farmu u Ovcari i predala pripadnicima lokalne Teritorijalne obrane. A ovi su ih prvi tukli i na druge nacine zlostavljali a zatim ih u grupama izvodili iz hangara i odvozili na stratiste na kojem je iskopana masovna grobnica. Posto "teritorijalci" nisu imali dovoljno ljudi pozvali su u pomoc neke "pijane cetnike", koji su se vec sljedeceg dana javno razmetali svojim sudjelovanjem u masakru. Njihove price - ako je vjerovati Vasiljevicu - nisu stigle do organa vojne sigurnosti, pa je tako tadasnji sef Uprave sigurnosti JNA ostao "neobavijesten" sve do sijecnja/januara 1993.


General Vasiljevic, naravno, ima dobre razloge da bude "neobavijesten" o konkretnim zlocinima u koje je - po haskom Zuzilastvu - involvirana JNA. Zbog uloge koju je imao u vojnom vrhu od pocetka rata do svibnja/maja 1992. - kada je pao u nemilost i prevremeno penzioniran - Vasiljevic se nasao na popisu od 15 imenovanih Milosevicevih suucesnika, odnosno sudionika u zajednickom zlocinackom poduhvatu u Hrvatskoj. Svi oni su i dalje pod istragom, a jedan s tog popisa - Vojislav Seselj - upravo je optuzen. Veci stupanj "obavijestenosti" mogao bi biti samoinkriminirajuci, sto je nesto sto Vasiljevic - uz svu kooperativnost s Tuzilastvom - iz razumljivih razloga sebi ne zeli dopustiti.


Nakon sedam godina u nemilosti - tokom kojih je bio hapsen i pod istragom (o cemu je bilo rijeci na zatvorenim sjednicama) - Vasiljevic se u travnju/aprilu 1999., na pocetku zracnih udara NATO-a, ponovo aktivirao u Vojsci Jugoslavije. Ukazom tadasnjeg predsjednika SRJ, Slobodana Milosevica, postavljen je na polozaj zamjenika nacelnika Uprave sigurnosti VJ.


Po povratku na svoj stari polozaj, samo stepenicu nize, Vasiljevic se ponovo suocio s izvestajima organa vojne sigurnosti o zlocinima - ovog puta na Kosovu. Izuzimajuci nekoliko izvjestja o zlocinima Arkanovih "Tigrova" - cijih je tridesetak pripadnika bilo ukljuceno u jedinicu specijalne policije stacioniranu u Kosovo Polju kraj Pristine - vecina izvjestaja koje je primao s terena odnosili su se na zlocine koje su pocinile jedinice MUP-a Srbije. Tokom svjedocenja, Vasiljevic je naveo neke od tih zlocina i identificirao policijske jedinice koje su u tome sudjelovale kao i njihove zapovjednike.


Kosovski dio Vasiljevicevog svjedocenja potvrdio je jednu bitnu karakteristiku Miloseviceve metode djelovanja, na koju su vec ukazali neki drugi svjedoci-insajderi, a posebno Milan Babic. Milosevic je, naime, djelovao kroz "paralelne strukture", i to ne samo kada je trebalo uspostaviti de-facto kontrolu nad institucijama nad kojima nije imao de-jure vlast (na primjer, kada je kao predsjednik Srbije stavljao pod svoju kontrolu savezne institucije, a prije svih JNA). Na isti, zavjerenicki nacin, Milosevic je djelovao i u situacijama kada su mu institucije bile ne samo fakticki, nego i pravno, podredjene.


Prema Vasiljevicevom svjedocenju, Milosevic je na Kosovu djelovao kroz takozvanu Zajednicku komandu, na cijem je celu bio njegov glavni "kosovski fikser", potpredsjednik savezne vlade Nikola Sainovic. Kontrolu nad vojskom angaziranom na Kosovu Milosevic nije ostvarivao normalnim zapovjednim lancem koji od Generalstaba u Beogradu ide do jedinica na terenu, vec indirektno, ili paralelno, preko Sainovica.


Mada je Milosevic, u svojstvu vrhovnog zapovjednika, naredio da se jedinice MUP-a Srbije angazirane na Kosovu potcine zapovjednistvu Vojske Jugoslavije, ta naredba nije nikada sprovedena. Formalno, MUP je bio podredjen VJ-u, ali je u stvarnosti djelovao samostalno. Sainovic je imao nadleznost nad organima MUP-a ali nije insistirao na potcinjavanju njegovih jedinica. Miloseviceva naredba, tvrdi Vasiljevic, nije iz ministarstva u Beogradu nikada stigla do jedinica MUP-a na terenu. Kada se tadasnji nacelnik Generalstaba, general Dragoljub Ojdanic zbog toga pozalio Milosevicu, on mu je odgovorio da ta naredba "nije ni pravljena zbog MUP-a Srbije, vec da bi se MUP-u Crne Gore potcinio VJ." Bilo je to, podsjetimo, u vrijeme rastucih tenzija izmedju Milosevica i tadasnjeg predsjednika Crne Gore Mila Djukanovica.


Nakon sto je, sredinom svibnja/maja 1999., vojna sluzba sigurnosti podnijela Generalstabu VJ podroban izvjestj o zlocinima protiv civila na Kosovu, Milosevic je sazvao sastanak vojnog i policijskog vrha. Vojni vrh na sastanku se pojavio u kompletnom sastavu, a iz policijskog vrha nedostajali su tadasnji ministar unutrasnjih poslova Vlajko Stojiljkovic i trojica glavnih generala - Djordjevic, Stojanovic i Lukic - koji su, po Vasiljevicu, "najbolje znali sto se na Kosovu dogadja." Najvisi policijski predstavnik na sastanku bio je sef Resora drzavne sigurnosti, Rade Markovic.


Uoci sastanka, vojska i policija medjusobno su se prepucavali, prebacujuci jedni na druge odgovornost za kosovske zlocine. Policija je tvrdila da je vojska odgovorna za smrt oko 800 lica, VJ se pozivala na izvjestaje vojnih organa sigurnosti prema kojima se smrt 271 osobe moze pripisati djelovanju njenih pripadnika, na sto je MUP odgovorio svojom evidencijom po kojoj se 326 smrti mogu staviti "na dusu" policije.


To prepucavanje i prebacivanje odgovornosti nastavljeno je i na sastanku s Milosevicem. General Pavkovic, koji je u to vrijeme zapovijedao snagama VJ na Kosovu, kao primjer policijskih manipulacija naveo je to sto MUP optuzuje VJ za tijela civila ubijenih u selu Jezerac, gdje je bila rasporedjena jedna policijska jedinica za specijalne operacije. Rade Markovic se vadio na "dobrovoljce", prebacujuci na njih odgovornost za mnoga ubojstva, pljacke i druge zlocine i ukazujuci kako su oni "nuzno zlo u svakom ratu."


Slobodan Milosevic je, prema svjedocenju generala Vasiljevica, bez komentara presao preko prijedloga generala Pavkovica da se formira specijalna drzavna komisija koja ce ispitati sto se zaista dogodilo i tko je za to odgovoran. Umjesto toga, rekao je da "treba rijesiti problem dobrovoljaca", da "drasticni slucajevi (zlocina) treba da budu hitno razrjeseni." Nalozio je, takodjer, da se "srede problemi u suradnji Vojne sigurnosti i Resora drzavne sigurnosti Srbije." I na tome je zavrseno. Po okoncanom sastanku generali su izasli, a Milosevic je ostao sa Sainovicem i Markovicem.


Na pocetku unakrsnog ispitivanja - koje ce se nastaviti i sljedeceg tjedna - Slobodan Milosevic je pokusao pocijepati gustu mrezu veza koje je, izmedju njega i JNA/VJ, MUP-a i Teritorijalne obrane Srbije, paravojnih formacija srpskih opozicionih partija, Vojske Republike Srpske i Srpske Vojske Krajine - u direktnom svjedocenju ispleo general Vasiljevic.


Citirajuci i interpretirajuci ustavne i zakonske odredbe negirao je da je - kao predsjednik Srbije - imao bilo kakav utjecaj ne samo na JNA/VJ i srpske vojske u Hrvatskoj i BiH, vec i na MUP i Teritorijalnu obranu Srbije, pa cak i na Drzavnu sigurnost Srbije i njenog sefa Jovicu Stanisica, tvrdeci kako su oni bili podredjeni nadleznim ministrima i predsjedniku vlade, a ne predsjedniku Republike. Vasiljevic, medjutim, nije dao da ga optuzeni pokoleba svojim agresivnim stilom ispitivanja i ostao je pri svim svojim iskazima.


Mnogo vise uspjeha Milosevic je imao sa serijom od vise desetina pitanja o tajnom naoruzavanju Hrvatske i Slovenije, kao i o pritiscima i napadima na pripadnike JNA i clanove njihovih obitelji 1990. i, narocito, 1991. godine. Vasiljevic, cija je sluzba vodila istrage o tim dogadjajima, potvrdio je sve navode optuzenog o kanalima i kolicinama ilegalno uvezenog oruzja, kao i o napadima na objekte i pripadnike JNA. Potvrdio je, takodjer, i autenticnost cuvenog filma o "aferi Spegelj" koji je prikazan u sijecnju/januaru 1991., a u kojem tadasnji hrvatski ministar obrane govori o tajnom naoruzavanju i o planovima za likvidacije oficira JNA. Vasiljevic je rekao da je osobno bio ukljucen u tajno snimanje hrvatskih ministara Spegelja i Boljkovca, i da je vojna sluzba sigurnosti od listopada/oktobra 1990. do sijecnja/januara 1991. tajno napravila oko 20 sati video i 120 sati audio snimaka o ilegalnom naoruzavanju Hrvatske i planovima za napade na JNA.


Tuzilac Geoffrey Nice ulozio je prigovor na tu seriju, tvrdeci da pitanja izlaze izvan okvira Vasiljevicevog svjedocenja i da su "sumnjive relevantnosti." Sudac Richard May nije se slozio s drugim dijelom tuziocevog prigovora, ukazujuci da se vijece "dosta bavilo naoruzavanjem Srba" te da ne vidi razloga zasto se sada ne bi pozabavilo i naoruzavanjem Hrvata.


Nezavisno od toga kakvu ce relevantnost suci dati tom dijelu Vasiljevicevog svjedocenja, bivsi nacelnik Uprave sigurnosti JNA je u ovom slucaju ispoljio zavidnu obavijestenost, koja bi ga kvalificirala za vaznog svjedoka optuzbe na sudjenju bivsem hrvatskom predsjedniku Franji Tudjmanu, da je kojim slucajem hasko Tuzilastvo bilo brze od smrti.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.