Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: MILOSEVIC KAO AL CAPONE

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 308, 7-11 april 2003)
By IWPR ICTY

Posto se, prema nekim procjenama, vrijeme koje ce biti potrebno za okoncanje sudjenja Slobodanu Milosevicu moze mjeriti vjecnoscu, sve se cesce spominje i ime tog cikaskog mafijasa.


Kapone je najvecem broju ljudi poznat kao gangster. Ali u advokatskim krugovima, on je cuven zbog neceg drugog: kada sudovi nisu uspjeli pronaci svjedoke koji bi svojim izjavama potvrdili njegovu odgovornost za ubojstva, optuzili su ga za utaju poreza.


Sada se slican argument koristi i povodom Milosevica: cemu citavo sudjenje, kad vec na osnovu jednog njegovog djela moze biti osudjen na dozivotnu robiju?


Bivseg predsjednika tereti se za citavo more zlocina koji su se odigrali u tri odvojena rata.


Ukoliko bude dokazan samo dio tih optuzbi, koje se odnose na samo jedan od ratova, Milosevic ce - kao osoba koja trenutno ima 62 godine - citav ostatak svog zivota provesti u zatvoru.


I cemu onda - pitaju kriticari - krivicno gonjenje za sva tri rata?


Ovaj problem postaje sve aktuelniji zbog Miloseviceve bolesti. Povrh toga, njegov je visoki krvni tlak barem djelomicno posljedica napora koje on na sudu cini kao vlastiti branilac.


Sto duze traje sudjenje, taj napor je sve veci. Sve se veci broj dana gubi - i sudjenje traje sve duze.


Oni koji kritiziraju tuzilastvo tvrde da postupak treba skratiti: dokazni postupak za Kosovo je vec okoncan. Pod pretpostavkom da ce optuzeni biti proglasen krivim, to je sasvim dovoljno.


Alternativa svemu tome je sadasnja situacija. Dokazni postupak optuzbe za sva tri rata trajat ce, kako se ocekuje, do srpnja/jula - sto znaci da ce na njega otici prvih 18 mjeseci sudjenja.


Gospodinu Milosevicu ce istog trenutka biti stavljena na raspolaganje ista kolicina vremena. Dokazni postupak obrane ce, dakle, trajati do kraja 2005.


Prava nocna mora za tuzioce nastat ce ukoliko Milosevic ne bude bio kadar sve to fizicki izdrzati. U tom ce slucaju ili umrijeti uslijed naprezanja, ili ce sudjenje morati biti prekinuto.


A ako se to dogodi, mnogi ce zazaliti sto on prije toga nije osudjen, makar i na manju kaznu.


Tuzioci, medjutim, uporno tvrde da cilj ovog sudjenja nije samo izolacija jedne osobe.


Vijece sigurnosti ovaj je sud osnovalo kako bi sacuvalo mir i sigurnost. A to znaci iznosenje svih zlocina za koje je Milosevic optuzen, u njihovom punom obimu.


To takodjer znaci da pravda nije nesto sto se tice samo krivaca, nego i zrtava. I zrtvama rata u Bosni i Hrvatskoj pruzena je prilika da se upoznaju sa svim onim uzasima koji su se odigrali.


Tuzioci su postigli veliki uspjeh time sto su uvjerili svjedoke iz Miloseviceve masinerije da svjedoce. To nije bilo lako.


U svim tim naporima ucvrscuje ih i okolnost da je, na samom pocetku rada Tribunala, njegov bivsi predsjednik Antonio Kaseze (Antonio Cassese) upozorio UN da se ne smiju zaboraviti patnje zrtava, te da sud treba podrzavati i zbog toga da bi se nekako prevladao poriv za osvetom.


Tuzioci, ukratko, nemaju drugog izbora nego da sudjeluju u necemu sto se moze nazvati kockom.


Oni treba da iznesu sve dokaze, koji se odnose na sve ratove, kako bi pokazali prave razmjere subverzije, korupcije i tiranije za koje je, po njihovim rijecima, odgovoran Milosevic.


Ukoliko ne uspiju u tome - odnosno, ukoliko Milosevic u jednom trenutku postane suvise bolestan - nastat ce svojevrstan antiklimaks cija ce sjenka prekriti povijest ovog suda.


Na drugoj strani, uspjeh tuzilastva bi znacio da je Tribunal opravdao svoje postojanje. Tako bi se takodjer mozda pokazalo i da se svijet mijenja - da vise cak ni najveci ne raspolazu tom privilegijom da mogu nekaznjeno ciniti ratne zlocine.


Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.