Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: KRAJNJI UCINAK HAGA JOS UVIJEK NEIZJVESTAN

Buduci da je od njegovog formiranja proteklo puno desetljece, postavlja se pitanje: je li Tribunal ispunio sva ocekivanja?
By Chris Stephen

Haski je tribunal ovog tjedna proslavio desetogodisnjicu rada, a da nikome zapravo jos uvijek nije jasno moze li se taj pravni eksperiment u cjelini smatrati uspjelim ili ne.


Proteklih se tjedana u vezi s tuziocima i sucima pojavilo niz nedoumica koje su uzdrmale Medjunarodni sud, i to u trenutku kada se pred njim - u to nema nikakve sumnje - zapravo vodi rekordan broj sudjenja.


Jedna od tih nedoumica ticala se i nastupa suca Patrika Robinsona (Patrick Robinson) prilikom izricanja presude Predragu Banovicu. Rijec je o bosanskom Srbinu koji je priznao da je u logoru Keraterm petoricu Muslimana pretukao na smrt.


Optuzba, obrana i dvojica od trojice sudaca smatrali su da zatvorska kazna u trajanju od osam godina predstavlja sasvim adekvatnu kaznu. Na drugoj strani, sudac Robinson je iznio drugacije misljenje: "Smatram da tezina pocinjenih zlocina, o kojoj dovoljno govori okolnost da se optuzenikovo sudjelovanje u premlacivanju pet osoba okoncalo njihovom smrcu . . . nalaze da zatvorska kazna ipak bude duza od osam godina."


Postoji, naime, sumnja da su se suci opredijelili za to da izricanjem sto blaze kazne ohrabre i ostale okrivljene na priznaje krivice.


Tu je zatim i odluka glavne tuziteljice Karle del Ponte (Carla Del Ponte) da objelodani cinjenicu da je i pokojni bosanski predsjednik, Alija Izetbegovic, bio pod njenom istragom. Ona je to ucinila upravo u vrijeme dok su se Sarajlije zauvijek oprastale od svog nekadasnjeg lidera.


Takodje, izgleda da je Del Ponteova odustala od proklamirane politike Tribunala, po kojoj bi ta institucija trebalo da se bavi iskljucivo onim osumnjicenicima koji su u vrijeme trajanja ratnih sukoba obavljali znacajne funkcije. Tako su nedavno optuzena i dvojica albanskih zatvorskih strazara, nakon cega su na tuziteljicin racun uslijedile kritike da je - buduci da su svi dosadasnji optuzenici bili srpske nacionalnosti - tim cinom zapravo pokusala uspostaviti neku vrstu ravnoteze.


Osim toga, na racun tuzilastva pristizu i kritike koje se odnose na dogovore o priznavanju krivice. U posljednje je vrijeme sve vise takvih nagodbi, zahvaljujuci kojima je - a zbog ustede vremena i sredstava - veliki broj sudjenja vec okoncan u svojoj ranoj fazi.


Postoje i strahovanja da ce mnogi optuzenici biti u iskusenju da - uslijed ogromne razlike u kaznama koje ih ocekuju zavisno od toga da ce se pred sudom izjasniti kao krivi ili kao nevini - priznaju krivicu cak i ukoliko smatraju da su nevini.


Jedan od okrivljenih bosanskih Srba, Momir Nikolic, vec je otkrio da je pred tuzilastvom lazno svjedocio prilikom priznavanja krivice. Strahuje se da ce i mnogi drugi optuzenici pokusati ostvariti nekakvu nagodbu, tako sto ce svoje iskaze prilagoditi odredjenim ocekivanjima.


Prava pozadina svega toga jest nastojanje Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda, na cijem se celu nalaze Sjedinjene Drzave, da Medjunarodni sud za ratne zlocine sto prije privede kraju svoj posao.


Medju clanicama Vijeca postoji zabrinutost da bi Hag mogao prekoraciti rok, koji mu je dat tek proslog kolovoza/avgusta i u skladu s kojim bi sva sudjenja trebalo da budu okoncana do 2010. Iz istog bi razloga to tijelo UN-a, prema nekim procjenama, u sljedecim tjednima moglo odluciti da zabrani dalja podizanja optuznica.


Napokon, tu je i proces koji se vodi protiv Milosevica: samo sudjenje traje i traje, a radni tjedan je - zbog zdravstvenog stanja u kojem se bivsi predsjednik Srbije nalazi - skracena na svega tri dana.


Za to je, medjutim, odgovorno jedino tuzilastvo, koje je insistiralo da se Milosevicu ne sudi samo po optuzbama za kosovski, nego i za bosanski i hrvatski rat. Posljedica toga bila je mamutska optuznica, zahvaljujuci kojoj ce sudjenje - ne racunajuci zalbeni proces - potrajati barem jos dvije godine.


Mnogi se pitaju zbog cega sudjenje za Kosovo - s obzirom da se stjece utisak da je taj dio optuznice najtezi za pobijanje - nije bilo odvojeno kako bi se sto prije okoncalo i tako izbjegli postojeci problemi. U tom bi slucaju Milosevic bio osudjen makar za Kosovo, dok bi optuzbe za Hrvatsku i Bosnu mogle biti razmatrane kasnije.


Ukoliko bi se Milosevicevo zdravstveno stanje pogorsalo u mjeri da dovede u pitanje dalji nastavak sudjenja, tuzilastvo bi se naslo u neprilici.


To su zaista ozbiljne stvari - tim prije sto sudjenja imaju i te kako veliki utjecaj na balkanski auditorij.


Ne samo da se Srbi i dalje tvrdoglavo protive Tribunalu, i ne samo da su i Hrvati jos uvijek umnogome skepticni, nego su se i medju kosovskim Albancima i bosanskim Muslimanima - koji su doskora podrzavali Medjunarodni sud - u posljednje vrijeme pojavile odredjene nedoumice.


Optimisti, medjutim, misle dugacije: iako ozbiljni, ti incidenti - prema njihovim rijecima - ne predstavljaju nista vise od pukog "kodnog suma" koji proizvodi svaki sudski sistem.


Kontroverzne presude i neslaganje sudaca ne predstavljaju nikakvu novost i optimisti cak tvrde da ti fenomeni upravo pokazuju snagu, a ne slabost haskog sistema, bas kao sto i nekoliko oslobadjajucih presuda ostavlja bolji utisak od eventualnog stopostotnog osudjivanja.


No, u sjenci svih ovih nedoumica, sud zaista radi punom parom: pred Tribunalom se trenutno razmatra rekordan broj slucajeva, te tako na svaku spornu presudu dolazi pola tuceta onih za koje se vjeruju da doista predstavljaju izvrsenje pravde.


Skoro svi optuzenici su muskarci, koji tokom sudjenja uglavnom pristaju govoriti o vlastitim zlocinima i koji - za onu vrstu zlocina koja u ratovima vodjenim sirom svijeta doskora nije bila ni na koji nacin kaznjavana - uglavnom bivaju osudjeni na duge zatvorske kazne. Haski sistem nije savrsen, ali se - prema rijecima onih koji podrzavaju Medjunarodni sud - pokazalo da sasvim solidno funkcionira.


Godisnjice uvijek predstavljaju zgodnu priliku za svakovrsne osvrte, ali ono sto kod Tribunala najvise frustrira jeste cinjenica da se tokom minulog desetljeca ipak moglo uciniti znatno vise.


Za pocetak, iako Hag postoji vec deset godina, imenovanje glavnog tuzioca odigralo se tek 1994., da bi prva presuda bila izrecena tek 1996. - dakle, cak tri godine kasnije, i godinu dana po isteku bosanskog rata.


Sustina je u tome da se jos uvijek ne zna je funkcionira li ili ne najveci od svih eksperimenata u sferi medjunarodne pravde. I izgleda da se, barem jos neko vrijeme, to nece ni znati.


Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.