KOMENTAR: KOJA JE CIJENA PRAVDE?
Cinjenica da je petostrukom ubojici u Hagu izrecena osmogodisnja kazna pokazuje da se do pravde nikada ne stize precicom
KOMENTAR: KOJA JE CIJENA PRAVDE?
Cinjenica da je petostrukom ubojici u Hagu izrecena osmogodisnja kazna pokazuje da se do pravde nikada ne stize precicom
U Haskom se tribunalu proteklog tjedna desilo nesto zaista znacajno: jedan bosanski Srbin je, nakon sto je priznao krivicu za pet okrutnih ubojstava, osudjen na osam godina zatvora. Ali, mnogi smatraju da spomenuta odluka – jednostavno receno – nije pravedna.
Okolnost da je Predrag Banovic priznao krivicu za ubojstva u zloglasnom logoru Keraterm – kao i to da je, na istom mjestu, sudjelovao i u premlacivanju 27 zatvorenika – znaci da ce doci do bitnog skracenja sudskog postupka.
Banovic je postigao dogovor s tuzilastvom: on je priznao krivicu, a ono je obecalo da ce se zaloziti za to da mu bude izrecena blaza kazna, u trajanju od osam godina. Zapravo su se o takvoj presudi, prije njenog izricanja, suglasili i optuzba i obrana.
Banovicevo priznanje predstavlja veliku ustedu vremena i novca. Tribunal je naprosto zatrpan poslom; previse je slucajeva, a premalo sudnica. Rukovodioci Tribunala su nervozni: pitaju se hoce li biti prekoracen rok koji je Medjunarodni sud sam sebi odredio za okoncanje svog rada (do 2010.), i kako eventualni neuspjeh objasniti Ujedinjenim narodima. U medjuvremenu su troskovi sve veci, jer sud nastoji obaviti sto veci broj sudjenja.
Zlocini koje je pocinio Banovic izrazito su surovi – on je svojih pet zrtava pretukao do smrti. Desilo se to u jednom od onih zatvorskih logora bosanskih Srba cije je otkrice 1992. godine i dovelo do osnivanja Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Hagu.
Tesko je povjerovati da bi bilo koji nacionalni sud bilo koje demokratske drzave za takva ubojstva izrekao kaznu koja bi bila kraca od 20 godina. U Americi bi optuzeni mozda bio osudjen i na smrt. Medjutim, Banovic (34) ce, u slucaju dobrog vladanja, u zatvoru ostati svega sest godina. A buduci da je on u pritvoru vec proveo oko 700 dana, moze se reci da ce za otprilike cetiri godine biti slobodan.
Posto su se suci, tuzilastvo i obrana suglasili oko presude, ostalo je da se cuje jos samo misljenje zrtava. Ali, njih nitko nista nije pitao.
Sada je mozda pravi trenutak da se prisjetimo rijeci prvog predsjednika Tribunala, talijanskog suca Antonija Kasezea (Antonio Cassese), koji je prije deset godina bio prinudjen zatraziti dodatna sredstva za nastavak rada suda.
Godine 1994., on je svoj godisnji izvjestaj UN-u – kao dokument koji je, po prirodi stvari, prilicno suhoparan – iskoristio da krajnje emotivnim tonom zamoli za dodatnu podrsku Tribunalu. “Kako da zena, koja je silovana . . . ili civilna oosba ciji su roditelji ili djeca hladnokrvno ubijeni prevlada svoju zelju za osvetom, ukoliko zna da ce pocinioci tih zlocina ostati nekaznjeni i da ce im biti dozvoljeno da i dalje budu na slobodi?”, napisao je on, dodajuci: “Jedina civilizirana alternativa toj zelji za osvetom jest izvrsenje pravde.”
Prezivjeli iz logora Keraterm, kao i rodjaci zrtava, osjecaju gnjev zbog toga sto je Banovic za svako od ubojstava koje je pocinio u prosjeku fakticki osudjen na manje od godinu i po dana zatvora.
Proteklog je tjedna IWPR razgovarao s Edinom Ramulovicem, ciji su otac i trojica necaka pretuceni na smrt u istom logoru u kojem je radio i Banovic. On je ubojstva koja je Banovic pocinio nazvao “zlocinom nevidjenih razmjera”.
Ono sto njegov bijes cini jos zescim jest i cinjenica da izrecena presuda, po svemu sudeci, predstavlja odstupanje od dosadasnje kaznene politike. Na jednom od ranijih sudjenja, Hag je zapovjednika bosanskog logora Celebici, Hazima Delica, osudio na 20 godina zbog umijesanosti u stravicna zlodjela koja su pocinjena nad srpskim zatvorenicima. Ne tako davno, duge zatvorske kazne predstavljale su pravilo, a ne izuzetak – tako je i bosanski Srbin Dusko Tadic, strazar i sadist, osudjen na 20 godina.
U medjuvremenu, neki promatraci strahuju da bi znacajno skracenje kazni onima koji priznaju krivicu moglo dovesti do toga da i oni optuzenici koji se u sustini ne osjecaju krivima naprosto – krenu njihovim putem.
Priznanje krivice takodjer znaci i da nema sudjenja, te da samim tim ni javnost nece biti upoznata sa zlocinom.
Neki haski duznosnici tvrde da izostanak sudjenja ima za zrtve tu prednost jer ih oslobadja mucne obaveze ozivljavanja uspomena na vlastite patnje. No, uprkos tome, predstavnici bosanskih udruzenja zrtava izjavili su za IWPR kako mnogi od njih zele ispricati vlastitu pricu, te kako se nadaju da ce vec i sam taj cin njihovu patnju uciniti manje uzaludnom.
U takvim slucajevima, vrlo je vazno da suci pojasne jesu li brige oko raspolozivog novca i vremena na bilo koji nacin utjecale na njihovu presudu.
Osim toga, samim zrtvama mora biti dato pravo da govore. Recimo, u slucaju Banovic ne bi bilo tesko pozvati jednog rodjaka ili zrtvu da se makar na pola sata obrati sudu.
Uz izuzetno visok postotak priznanja krivice, postoji i rizik da ce sud mozda zaboraviti razloge zbog kojih je osnovan.
Svakako, pitanje troskova je vrlo vazno, a pritisci na Hag su – kada je rijec o vremenskim rokovima – izuzetni snazni. Ali se s tim teskocama Tribunal mora suociti – drugim rijecima, ti problemi ne mogu dovesti pod znak pitanja njegovu misiju.
Treba se prisjetiti onoga sto je sustina te misije – a to je pravda. Tek njenim izvrsenjem ce i zrtve dozivjeti satisfakciju, cime ce biti stvoreni uvjeti za sprecavanje novog ciklusa osvete. I tek ce se tada i neki buduci gospodari buducih ratova uzdrzati od zlocina iste vrste.
Haski je tribunal prvi sud za ratne zlocine na Balkanu, i kao takav predstavlja primjer za slicne sudove sirom svijeta. Ne smije se dozvoliti da iz pukih birokratskih razloga ta reputacija bude dovedena u pitanje, tim prije sto je upravo u posljednje vrijeme sud poceo davati i opipljivije rezultate.
Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.
