KOMENTAR: HOCE LI MILOSEVIC IZBJECI OPTUZBU ZA GENOCID?

Dokazni postupak optuzbe na sudjenju Slobodanu Milosevicu primice se kraju. A po hodnicima Haskog tribunala sve se cesce postavlja pitanje hoce li bivsi srpski predsjednik uspjeti izbjeci najtezu od svih tocaka iz optuznice koja je protiv njega podignuta - optuzbu za genocid.

I sama pomisao na to zvuci prilicno cudno: napokon, optuzba je prikupila citavo more dokaza o tome da je upravo Milosevic snagama bosanskih Srba slao pomoc u oruzju, novcu, gorivu i vojnicima.

Nije takodjer sporan ni opseg zlocina koje su te snage pocinile: ubojstva, mucenja, silovanja, sakacenja i teror kojem su bile izlozene stotine tisuca civila.

Pa ipak, optuzbe za genocid tesko je dokazati. Nije dovoljno samo utvrditi da je bilo zlocina - neophodno je dokazati da je postojala i namjera da se on pocini.

Iako je samo po sebi uzasno, etnicko ciscenje nije nuzno i genocid: obrana bi mogla iznijeti argument da cilj u stvari nije bilo zatiranje nesrpskog stanovnistva, nego raseljavanje.

Isto vazi i za zatvorske logore. Za one koji su u njima boravili, mucenja i okrutnosti kojima su bili izlozeni su nesto neopisivo. Medjutim, obrana bi ponovo mogla negirati postojanje genocidne namjere: radilo se ipak o zatvorskim logorima, a ne o logorima za istrijebljenje.

Drugi problem tice se onoga sto se zbivalo u Milosevicevom umu. Cak i ukoliko dokazete da su zlocini za koje je on odgovoran imali razmjere genocida, kako cete kod tako tajanstvenog covjeka dokazati postojanje genocidnih namjera? Tuzioci tek treba da pronadju one optuzenikove naredbe na temelju kojih je genocid pocinjen. A moguce je da one ne postoje - Milosevic je poznat po tome sto je sva uputstva davao usmenim putem.

Genocid je vec dokazan na sudjenju za jedan zlocin koji je pocinjen u bosanskom ratu. Radi se o masakru nad vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka, koji je pocinjen u Srebrenici 1995.

Ali, dosadasnji dokazi ne potvrdjuju tezu da je Milosevic upravljao tom operacijom: bosanskim je Srbima on slao podrsku u ljudstvu, oruzju i gorivu, a bivsi pregovarac Evropske Unije, Dejvid Oven (David Owen), nedavno je posvjedocio da je bilo osnova za vjerovanje da bi se srpska ratna masinerija zaustavila ukoliko bi joj Milosevic uskratio sve te vidove podrske.

Sama podrska bi mogla znaciti da je Milosevic kriv za suucesnistvo u genocidu. Ali ne bi bila dovoljna za to da mu suci pripisu i krivicu za planiranje najveceg zlocina.

Naravno, to mozda i nije tako vazno. Ocekuje se da ce Milosevic svejedno otici na izdrzavanje duge zatvorske kazne; gotovo je sigurno da ce u zatvoru docekati i kraj zivota. Mnogi misle da je sigurno i da ce, na temelju ogromne kolicine prikupljenih dokaza, Milosevic biti osudjen za zlocine protiv covjecnosti, krsenje zakona i obicaja ratovanja, kao i teske povrede Zenevske konvencije.

Ali, na ovakvom sudjenju je vrlo vazan i utisak koji ono ostavlja. Protivnici Tribunala bi mogli reci kako neuspjeh nastojanja da se optuzeni proglasi krivim za najtezi zlocin predstavlja ujedno i neuspjeh samog sistema.

Oni koji Milosevica podrzavaju mogli bi na temelju toga i sami dobiti podrsku.

Sama pak podrska Milosevicu postala je zacudna: cak i da zanemarimo ratne zlocine koji mu se pripisuju, upravo on drzi rekord u izdaji nekadasnjih vlastitih saveznika.

Izdao je svog urednika drzavne televizije, Dusana Mitevica. Izdao je vlastitog mentora, Ivana Stambolica. Izdao je vojsku - tako sto ju je poveo u cetiri rata i sva cetiri izgubio. Izdao je Srbe iz Hrvatske i s Kosova, pri cemu su mnogi od njih bili prinudjeni napustiti svoje domove. Nacionalisti poput Dobrice Cosica bili su prvo iskorisceni, a potom i izdani. Cak i oni koji su pripadali najuzem krugu Milosevicevih suradnika - poput bivseg predsjednika Jugoslavije, Borisava Jovica - na kraju su, kada su mu postali nepotrebni, bili odbaceni. U Srbiji i Crnoj Gori citava je srednja klasa dozivjela da joj - ratovima i kriminalom - bude oteta ustedjevina i da dobrim dijelom ostane bez posla.

Usprkos svemu tome, Milosevic je za mnoge jos uvijek heroj. Mozda zato sto Srbi osjecaju da u svijetu vise nemaju prijatelja: Zapad im nije prijatelj jer ih je bombardirao - ali im prijatelj nije ni Rusija, koja to nije sprijecila. Oni koji misle na takav nacin bit ce vrlo zadovoljni ukoliko Milosevic bude oslobodjen optuzbi za genocid.

Ovaj problem potvrdjuje da sudjenje Milosevicu ima dva aspekta, koji pak imaju razlicitu sudbinu. Sudjenje, samo po sebi, protice u najboljem redu. Iznose se dokazi, i tesko je zamisliti da ce se obrana uspjeti s njima izboriti.

Ali, postoji i drugi aspekt, koji proistjece iz cinjenice da se sudjenje odvija pred ocima javnosti i da je u tom smislu prilicno komplicirano: ono traje predugo; Milosevic na njemu nastupa kao karizmaticni protivnik tuzilastva; njegovi zdravstveni problemi dovode do sve cescih odlaganja. Ocekuje se da ce sudjenje trajati barem do 2006., nakon cega ce vjerojatno uslijediti i zalbeni postupak.

Sve je to na drugoj strani za posljedicu imalo porast tenzija u UN-u. Naime, pod pritiskom Sjedinjenih Drzava, Vijece sigurnosti nastoji da Tribunal sva sudjenja privede kraju do 2010. Medjunarodni sud medjutim vjerojatno nece uspjeti ispostovati taj rok.

Sudjenje Milosevicu predstavlja tek jedan dio problema s kojima se suocava Tribunal, a koji se prvenstveno ticu preopterecenosti i nedovoljne podrske.

U posljednje se vrijeme na racun suda upucuju i neke nove zamjerke, a pogotovo ona po kojoj Tribunal, u nastojanju da rijesi spomenute probleme, pristaje na sporazume o priznanju krivice koji optuzenicima jamce da ce im biti izrecene isuvise blage kazne.

Okrivljene osobe svakako treba ohrabriti da priznaju zlocine, ali ne ako je iskljucivi smisao toga skracenje zatvorske kazne.

U slucaju Milosevic, ali i u ostalim slucajevima, Tribunal bi trebalo izbjeci traganje za najbrzim rjesenjem. Ukoliko to bude nuzno, slucajeve ce moci preuzeti i lokalni sudovi za ratne zlocine koji su u medjuvremenu formirani sirom bivse Jugoslavije.

Trebalo bi imati na umu i rijeci suca Dejvida Hanta (David Hunt), koji je ovog mjeseca otisao u mirovinu. On je povodom jednog slucaja iznio drugacije misljenje, sto su mnogi shvatili i kao kritiku "kompromisne" pravde.

U pitanju je bila odluka o zalbi kojom je u izvjesnom smislu favorizirana optuzba na racun obrane.

"Ova odluka, koja je donesena vecinom glasova Zalbenog vijeca", stoji u tekstu suceve izjave, "kao i sve druge pri cijem je donosenju bio dat prioritet strategiji okoncanja rada Tribunala nad pravima optuzenog, naskodit ce ugledu suda."

Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.