Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: HAG CE SE IZBORITI ZA KREDIBILITET

Upornoscu i dosljednoscu, Medjunarodni sud za ratne zlocine naposljetku ce uspjeti trijumfirati i nad svojim najostrijim kriticarima.
By IWPR ICTY

Evo jednog predvidjanja za 2003.: cinjenica da je Biljana Plavsic priznala krivicu za zlocine protiv covjecnosti nece, dugorocno promatrano, ni na koji nacin pridonijeti kredibilitetu Haskog suda.


Ali, nema razloga za strah. Tribunal ce se izboriti za kredibilitet, i to zahvaljujuci necemu sto se cesto previdja.


Svakome tko se 17. prosinca/decembra zatekao u hodnicima Medjunarodnog suda, treba biti oprosteno ukoliko je pomislio da je Bozic stigao prerano.


Jer, poslije devetogodisnjih nastojanja, jedna od osoba koje su najodgovornije za rat u Bosni konacno je pred sudom priznala svoje greske. Okolnost da je Plavsiceva - kao prva medju nekadasnjim nosiocima predsjednicke funkcije - priznala krivicu, u krugovima zagovornika Tribunala je proslavljena kao velika pobjeda.


Razlozi za to su visestruki. Najprije, to je prvi put da je jedan od srpskih celnika potvrdio da su Srbi uopce cinili ratne zlocine. Zatim, ovakvo priznanje samo po sebi predstavlja podrsku Haskom sudu. I konacno, sada ce se i obicni Srbi poceti osecati drugacije.


Medjutim, u citavom tom uzbudjenju, svi su smetnuli s uma osnovnu stvar, koja nikome tko iole poznaje zaplete u policijskim televizijskim serijama nije moglo promaci. Naravno, Plavsiceva je priznala krivicu, ali - s druge strane - zar to ne bi ucinio svatko, ako bi bio suocen s dugom zatvorskom kaznom?


Priznanje bivse predsjednice za skeptike ne dokazuje bas nista - osim da ona, kao netko tko ima 72 godine, zeli da joj bude izrecena sto kraca kazna.


Kakvi su njeni stvarni motivi? To nitko ne moze znati sasvim pouzdano. Ali, nije stvar u tome. Poanta je da ce svatko tko je do sada sumnjao u Tribunal - sumnjati i dalje. "Priznanje" Plavsiceve za one koji sumnjaju predstavlja puku posljedicu nastojanja umorne starije gospodje da sebi osigura sto blazi tretman.


Medjutim, nije sve izgubljeno: sud ipak raspolaze i jednim mnogo jacim oruzjem nego sto je pregovaranje o promjeni iskaza.


To oruzje jeste dosljednost, koja se cesto previdja, jer sama po sebi nije spektakularna i ne predstavlja nesto sto se dobija kao Bozicni poklon.


Danima i tjednima, timovi Tuzilastva rade na dokaznim postupcima, advokati odrane nastoje oboriti njihove teze, dok suci pokusavaju ostvariti ravnotezu.


Razmislite: je li ikada u povijesti Balkana tolika moc bila koristena s takvom pravicnoscu? Svaka odluka Tribunala, kome na raspolaganju stoji i mogucnost da "nadjaca" bilo koju vladu ili nacionalno tijelo, mora biti potvrdjena od strane njegovih sudaca. Svaka mora biti dokaziva, i u skladu s pravilima koja su usvojena prije vise godina.


Kada je rijec o Balkanu, to je presedan. Povijesno promatrano, vlast su na Balkanu u pravilu imali ratni diktatori i nasilnici.


Vazne odluke, takodjer, obicno su bile donosene u tajnosti, iza vrata koja su za obican svijet bila cvrsto zatvorena. U Hagu sve je javno. Odluke se donose javno i u skladu su sa zakonodavstvom koje regulira problematiku ratnih zlocina.


U Hagu nitko nije slucajno dospio u zatvor. Presude se izricu tek nakon sto tuzioci iznesu hrpu dokazne gradje i branioci ukazu na svaku eventualnu pukotinu u njoj, a sve pod budnim okom televizijskih kamera.


Upravo je to impresivno. Jest, Tribunal je spor. Jest, povremeno je dosadan. Jest, povremeno cak i grijesi. Ali, svaka odluka, i svaka eventualna greska, podrazumijeva postovanje zakona, koje Hag ne pise, nego ih samo primenjuje.


Protivnici Tribunala i dalje taj sud nazivaju "NATO sudom", jer su cak tri od pet stalnih clanica Vijeca sigurnosti - koji je njegov osnivac - u isto vrijeme i clanice Alijanse.


U stvari, Tribunal nije ni nalik NATO-u, niti bilo kojoj drugoj medjunarodnoj politickoj instituciji: on je dosljedan.


Ukoliko tuzioci Tribunala otkriju zlocin, oni ga istraze. Ukoliko su dokazi validni, suci osudjuju. Ukoliko vlada odbije izruciti optuzenika (tko god da je on, i kakvo god da je obrazlozenje), suci i tuzioci krecu u potragu za njim.


To je nesto sasvim drugacije od onoga sto cini NATO, pa i sami Ujedinjeni narodi - koji u jednom trenutku prijete ratom, da bi vec u sljedecem postigli dogovor s diktatorima. U Bosni je UN u jednom trenutku bombardirao Milosevica, da bi mu vec u sljedecem - pruzio ruku.


Na Balkanu su UN, NATO i Evropska Unija izgubili povjerenje ne samo zbog svojih odluka, nego i zbog svoje nedosljednosti.


Sebi na cast, glavna tuziteljica Karla del Ponte (Carla Del Ponte) - poput svoje prethodnice Luize Arbur (Louise Arbour), odbija sklapati nagodbe po kojima bi neki osumnjiceni ostali na slobodi, dok bi drugi bili uhapseni.


U stvari, recenica koju je Arburova prije nekoliko godina izgovorila i dalje vazi kao svojevrsna lozinka: snaga Haga nije u tenkovima ili avionima, i ne pociva na paravojnim bandama, niti na ekonomskoj moci - ona proistjece iz postivanja zakona.


Integritet Tribunala proistjece Iz cinjenice da je sve sto cini u suglasnosti sa zakonom.


Taj integritet ce, na kraju, biti i njegovo spasenje: Srbi i ostali - ne samo na Balkanu, nego i u Ruandi - mogu nastaviti mrziti Tribunal. Ali ce i oni, u jednom trenutku, ipak poceti postivati dosljednost s kojom on donosi odluke i cinjenicu da se svaki njegov potez temelji na dokazima i argumentima koji proistjecu iz zakona koje su usvojili svi civilizirani narodi - pa i Srbija.


Predvidjam da ce to postovanje rasti postupno. Nece biti dramaticnih obrta - izostat ce bacanje sesira uvis, zvona i zvizduci. Ali, ono ce doci.


Temelji na kojima ce to postovanje pocivati nisu nimalo spektakularni: dosljednost, javnost rada, postovanje zakona (koji se ne mogu mijenjati).


Sve to nece biti dovoljno da Tribunal postane i voljen. Ali ce, na kraju, mnogi ljudi ipak povjerovati u njegovu valjanost.


Chris Stephen sef je Ureda IWPR-a u Hagu.