Komentar: Evropska Unija shvata da drzavna zajednica ne moze opstati

Cini se da Brisel polako prihvata cinjenicu da bi Srbiji i Crnoj Gori bilo bolje kao nezavisnim drzavama.

Komentar: Evropska Unija shvata da drzavna zajednica ne moze opstati

Cini se da Brisel polako prihvata cinjenicu da bi Srbiji i Crnoj Gori bilo bolje kao nezavisnim drzavama.

Monday, 21 February, 2005

Vise od dvije i po godine iskustva u funkcionisanju, ili bolje reci nefunkcionisanju veoma skupe i neefikasne drzavne unije Srbije i Crne Gore i zajednicko, uporno objasnjavanje da cemo uciniti dvostruku stetu, ukoliko nasilno harmonizujemo carinske stope i spoljnotrgovinski rezim, rezultirali su prihvatanjem realnosti od strane sefova evropskih diplomatija.


Naime, razlike ekonomija Crne Gore i Srbije objektivno su uslovljene razlicitim ekonomskim strukturama, resursima i stepenom ostavernih reformi, te bi, u uslovima takvih razlika bilo obostrano stetno vjestacki i nasilno harmonizovati dvije ekonomije. Nemoguce je, dakle, uciniti funkcionalnijom uniju Srbije i Crne Gore, jer su razlozi nefunkcionisanja krajnje objektivni.


Rekao sam vec da, zato, odluku iz Mastrihta dozivljavam kao sansu da pojedinacno ubrzamo Sporazum o stabilizaciji i pridruzivanju, prihvatajuci pojedinacnu odgovornost za kvalitet i rezultate pregovarackog procesa, iako se proces formalno i dalje odvija preko zajednicke adrese unije.


Najvaznija je, u ovom trenutku, realizacija onoga sto smatramo svojom buducnoscu, a to je integracija u Evropsku uniju. A u tom procesu, ubijedjen sam, u dijalogu i na osnovu egzaktnih racuna, najbrze cemo na ovim crnogorsko-srpskim prostorima doci do zakljucka da nam je isplativije i racionalnije, sa rijesenim drzavnim statusom, dobre odnose sacuvati kroz zajednicu nezavisnih drzava.


Prihvatanje realnosti od strane ministara inostranih poslova zemalja clanica Evropske unije, moram reci, dozivljavam i kao jos jednu potvrdu mog stava da je transformacija drzavne unije u uniju nezavisnih drzava najbolji model odnosa Crne Gore i Srbije. I svi modeli drzavnih odnosa Crne Gore i Srbije kroz istoriju (nezavisne drzave, zajednicka monarhisticka drzava, zajednicka juznoslovenska federalna drzava, zajednicka savezna federalna drzava i aktuelna - specificna unija dvije drzave) pokazali su da su Crna Gora i Srbija imale njjasnije, najcistije i najbliskih odnose kada su bile nezavisne.


Zato ja uporno govorim o cesko - slovackom modelu kao primjeru prijateljskog, a istovremeno racionalnog dogovora, koji je rezultirao dvijema prijateljskim, nezavisnim, a prosperitetnim drzavama, clanicama Evropske unije. Ili o modelu razdruzivanja bivseg Sovjetskog Saveza.


Nakon ukidanja zajednicke drzave Crne Gore i Srbije – SRJ, koja je u Milosevicevom rezimu nosila sve rizike zloupotrebe, Beogradskim sporazumom je ucinjen pokusaj uspostavljanja novih odnosa kroz model dvoclane unije drzava.


Model kakav ni teorijski ni prakticno do tada nije postojao. Beogradskim sporazumom drzave - clanice ostvaruju puni ekonomski, pravosudni i suverenitet u oblasti unutrasnje bezbjednosti. Institucijama unije, u skladu sa sporazumom, obostrano smo prenijeli poslove spoljne bezbjednosti, odnosno vojske, i diplomatiju, uvodeci specifican model pariteta i rotacionog predstavljanja u medjunarodnoj zajednici.


I pred toga sto su Beogradskim sporazumom i na njemu konsitutisanim novim drzavnim odnosima, eliminisane realne opasnosti i slabosti zajednicke drzave (hegemonija veceg i ucjena manjeg) ostali su svi problemi insituticonalne nefunkcionalnosti, neefikasnosti i visoke cijene kostanja.


Crna Gora, zbog brojnih razloga, ima povoda da sebe dozivljava taocem unije. Tacno je da je sada eliminisan jedan od kljucnih - insistiranje na neekonomskoj harmonizaciji, harmonizaciji po svaku cijenu. Ostaje, medjutim, jos mnogo toga (odnos prema Haskom tribunalu i tuzba protiv pojedinih clanica NATO) zbog cega smatram da bi odrzavanje unije po svaku cijenu znacilo samo novo gubljenje vremena, energije, novca, slabljenje standarda gradjana, pa time i stvaranja novih problema i za medjunarodne institucije.


Mi u Crnoj Gori zelimo samo da svoju sudbinu drzimo u svojim rukama, i tako, sa punom odgovornoscu prema sebi, najbolje doprinesemo i stabilnosti regiona i ujedinjene Evrope.


Naravno, stvar je i razuma i interesa, pa i emocije, ocuvanje dobrih odnosa sa Srbijom. Ali, odnosa baziranih na cistim racunima. Medjusobna bliskost ocuvala bi se, a interesi obezbijedili otvorenim granicama sa slobodnim kretanjem ljudi i prometom robe, usluga i kapitala, jednakim, reciprocnim i zagarantovanim pravima drzavljana i brojnim sadrzajima saradnje, ravnopravno koordiniranim.


Crnogorsko rukovodstvo i gradjani opredijeljeni su za ocuvanje stabilnosti i dobrosusjedskih odnosa odnosa na Balkanu, upravo u cilju ekonomskog razvitka. Zato smo i pozdravili odluku iz Mastrihta, kao sansu za deblokiranje i ubrzavanje procesa stabilizacije i pridruzivanja, odnosno za izlazak iz klopke, u kojoj su se i Crna Gora i Srbija nalazile: uz podijeljenu odgovornost, time i nemogucnost da preuzmu punu odgovornost za reforme i razvoj.


Rijecju, Evropska unija je uvazila realnost. Na nama je sada, jednako na crnogorskom i srpskom rukovodstvu da razgovaramo i, uvazavajuci dosadasnje iskustvo, izracunamo cijenu postojanja unije i utvrdimo negativne efekte njene nefunkcionalnosti.


Jer, bilo bi neodgovorno insistirati na opstajanju zajednice koja ne donosi ocekivanu korist, a zahtijeva neprimjerene izdatke. Dijalog je nuzan zbog potrebe koncipiranja budzeta drzava clanica, u onom dijelu koji se odnosi na finansiranje institucija unije Srbije i Crne Gore. Zato bi razgovori trebalo da pocnu sto prije, naravno, uz pazljivu analizu dosadasnjih iskustava, troskova


i problema, kako bi dosli do najboljeg modela kroz koji ce krupni nedostaci postojece unije biti prevazideni. Tu narocito imam u vidu da bi bolje, i uz manje izdatke, funkcije spoljne bezbjednosti i diplomatije bile ostvarivane neposredno od samih drzava clanica unije.


Da, na kraju, ponovo naglasim. Smatram da je od vise mogucih modela dogovora, najbolji model zajednice dvije nezavisne drzave, koje bi u mnogim oblastima imale saveznistvo. Jasno je, medjutim, da se do ukidanja unije moze doci samo sporazumom drzava clanica, koji bi se, onda, verifikovao na referendumu, buduci da o promjeni drzavnog statusa, po Ustavu, odlucuju gradjani.


Ukoliko, medjutim, u Srbiji budu insistirali na ocuvanju sadasnje unije, odlucice referendumsko izjasnjavanje gradjana, uz cekanje koje znaci trpljenje svih negativnih posljedica sadasnje unije.


Vjerujem, medjutim, da i u srpskoj politickoj i drzavnoj misli preovladjuju pragmaticni tonovi i ciljevi.


A medjunarodna zajednica ce, naravno, u skladu sa svojom demokratskom tradicijom, prihvatiti svaki dogovor Crne Gore i Srbije, jer od dogovora boljeg i demokratskijeg nacina nema.


Filip Vujanovic je predsednik Crne Gore.


Frontline Updates
Support local journalists