Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: BOSANSKI SRBI IZBJEGAVAJU SUOCENJE S ISTINOM

Hoce li zid poricanja ratnih zlocina, kojim su se opasali bosanski Srbi, napokon biti srusen?
By Drago Hedl

Kada je jedan od zapovjednika bosanskih Srba proteklog tjedna priznao da je kriv za organiziranje pogubljenja 7.000 bosanskih Muslimana u sronju/julu 1995., predstavnici Tribunala su pomislili da je konacno ucinjen krupan korak ka ostvarenju ciljeva koje su proklamirali.


Naime, Tribunal se vise no ikad primakao utvrdjivanju nesporne istine o onome sto se dogodilo tokom kobnih dana nakon pada Srebrenice.


Evo kako to izgleda iz haske perspektive: Momir Nikolic, cijenjeni vojnik iz Bratunca sa sasvim solidnom nacionalistickom reputacijom, priznao je da je vojska bosanskih Srba minuciozno isplanirala i izvela spomenuta pogubljenja.


A ukoliko time ne bude stavljena tocka na uporne tvrdnje Srba da se masakri nisu ni dogodili, da su svi ubijeni zapravo bili vojnici, ili da su se Muslimani medjusobno poubijali jer nisu mogli odluciti hoce li predati ili ne - tesko da ce se tako nesto ikada dogoditi.


Pa ipak, do kakvih je posljedica Nikolicevo priznanje dovelo u Republici Srpskoj (RS)?


Na nesrecu, one nisu onakve kakvima se Tribunal nadao. Nikolicevo priznanje uglavnom je naislo na muk u Bosni. Svega tri vodeca dnevna lista objavila su vijest o tom dogadjaju, a samo jedan od njih izlazi u RS-u. Radio i televizijske stanice takodjer su o ovom priznanju dale samo najoskudnije informacije.


U stvari, jedinu raspravu ili debatu o necemu sto tuzilastvo vec sada vidi kao jednu od najvaznijih pobjeda u povijesti Tribunala inicirali su pripadnici grupa koje okupljaju srebrenicke zrtve. Oni su uznemireni time sto je tuzilastvo povuklo optuzbe za genocid koje su bile podignute protiv Nikolica, kao i zbog toga sto je - u zamjenu za priznanje krivice - preporucilo izricanje znatno blaze kazne.


U RS-u pak ljudi uglavnom i ne znaju za Nikolicevo priznanje, dok oni koji su s njim upoznati u tome ne vide nikakvu prekretnicu.


"Nikolicevo priznanje predstavlja izdaju citavog srpskog naroda", kaze jedan pedesetogodisnjak, izbjeglica iz Glamoca, koji se izvjestacu IWPR-a predstavio kao Luka R.


Ostali su nagovijestili da priznanje zapravo ne znaci nista vise od toga da je Nikolic pokusao ucini nesto sto je u njegovom osobnom interesu. "Svatko ima pravo odluciti kako ce sacuvati vlastitu kozu pred Tribunalom", izjavio je Milan S., po zanimanju mehanicar.


Predstavnik Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) za RS, Branko Todorovic, tvrdi da Nikolicevo priznanje jeste vazan korak, kojim ce biti omoguceno da se i obicni Srbi suoce sa zlocinima koji su pocinjeni u njihovo ime. No, i on je uznemiren odsustvom reakcija na taj dogadjaj.


"Sutnja medija i politickih krugova u RS-u je zabrinjavajuca. To znaci da je jos uvijek samo mali broj ljudi spreman suociti se s istinom", kaze on.


Postoje medjutim i odredeni nagovjestaji da je Nikolicevo priznanje ipak imalo odjeka u samoj RS.


Nakon sto je Biljana Plavsic, bivsa predsjednica bosanskih Srba, u listopadu/oktobru 2002. priznala vlastitu krivicu za zlocine protiv covjecnosti - odnosno, za progon bosanskih Muslimana i Hrvata - politicke partije bosanskih Srba hitro su se potrudile da je osude i da se od nje distanciraju.


U Nikolicevom slucaju nije ucinjeno nista slicno, pa bi i ta sutnja u odredjenom smislu mogla biti rjecita.


Visoki funkcioner opozicionog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNS), Nebojsa Radmanovic, izjavio je da je tesko reci iz kojih se razloga Nikolic opredijelio priznati krivicu. "Takodjer je veoma tesko reci kakve ce biti posljedice njegovog priznanja", rekao je on.


Mozda uzrok ovakvih izjava zapravo pociva u okolnosti da mnogi od onih koje je u svojoj ispovijesti spomenuo Nikolic jos uvijek zauzimaju najistaknutije pozicije u rukovodstvu bosanskih Srba. Jedan od njih je poslanik, dok se drugi i danas nalazi na visokom polozaju u vojsci RS-a.


Umjesto da porice istinu, cini se da establisment bosanskih Srba pokusava ostati miran, a sve u nadi da obicni ljudi i medjunarodna zajednica ili nece primijetiti Nikolicevo priznanje, ili ce ubrzo zaboraviti da se ono uopce dogodilo.


A time bi se zameo i trag njihovog sudjelovanja u zataskavanju ratnih zlocina.


Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu. Gordana Katana je suradnica IWPR-a iz Banja Luke.