Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KARADZICEVA DESNA RUKA

Karijera Momcila Krajisnika obuhvaca razdoblje od same zamisli o etnicki cistoj srpskoj drzavi pa do poratnih politickih desavanja u Bosni
By IWPR ICTY

Jedan od arhitekata drzave bosanskih Srba i politike "etnickog ciscenja", Momcilo Krajisnik, rodio se u Zabrdju, u sarajevskoj opcini Novi Grad, 20. sijecnja/januara 1945.


Po izbijanju rata 1992., Krajisnik postaje desna ruka lideru bosanskih Srba, Radovanu Karadzicu. A kada je - po okoncanju rata - Karadzic presao u ilegalu, Krajisnik je od njega preuzeo rukovodjenje Srpskom demokratskom strankom (SDS).


Iako nikada nije nosio uniformu, Krajisnik je kao jedan od suosnivaca SDS-a bio i jedan od najistaknutijih arhitekata odvojene, etnicki ciste drzave bosanskih Srba.


Obavljao je nekoliko vaznih duznosti u SDS-u, u cijem je Glavnom odboru bio jos od lipnja/jula 1991. U listopadu/oktobru te godine postao je i predsjednik skupstine bosanskih Srba, da bi na toj funkciji ostao sve do studenoga/novembra 1995.


Od ozujka/marta 1992. bio je clan Vijeca za nacionalnu sigurnost samoproklamirane Republike Srpske (RS), formirane na tlu Bosne i Hercegovine.


Zajedno s Radovanom Karadzicem i ostalim funkcionarima SDS-a, Krajisnik je od srpnja/juna 1992. do 17. prosinca/decembra iste godine bio i clan prosirenog predsjednistva RS-a. Otprilike 30. studenoga/novembra, postao je i clan vrhovne komande oruzanih snaga RS-a.


Da travnja/aprila 1992. u Bosni nije izbio rat, Krajisnik bi se zajedno sa svojim bliskim prijateljem Karadzicem mozda nasao i u zatvoru, buduci da ih je u rujnu/septembru 1985. okruzni sud u Sarajevu - zbog kaznenog djela pronevere i zloupotrebe polozaja - osudio na kaznu u trajanju od cetiri (Krajisnik), odnosno tri godine (Karadzic).


Na sudjenju je bilo nekoliko obrata. U sijecnju/januaru 1988. bosanski je vrhovni sud usvojio zalbu osudjenih i vratio slucaj nizim sudovima. Nakon toga je zalbu podnio tuzilac, ali je - po dolasku SDS-a na vlast 1990. - sudski postupak bio obustavljen.


Pocetkom devedesetih, Krajisnik je bio predsjednik posljednjeg predratnog parlamenta Bosne i Hercegovine. Medjunarodni duznosnici pamte ga kao nezgodnog sugovornika i partijskog "hardlajnera". A medju Srbima Krajisnik je bio popularan gotovo koliko i Karadzic.


Sudeci po iskazu jednog od clanova najuzeg rukovodstva SDS-a, Krajisnik i Karadzic bili su svojevrsni tandem. "Karadzic je imao velike ideje, dok je Krajisnik znao ostvariti ih u praksi", rekao je on.


Pod njihovim zapovjednistvom, srpske su snage izvrsile opsadu Sarajeva, te "etnicki ocistile" i pobile nekoliko stotina tisuca bosanskih Muslimana i Hrvata na onim teritorijima koje su proglasene "srpskom" zemljom. Medju njihovim zrtvama su i tisuce muslimanskih civila koji su se u ljeto 1995. zatekli u Srebrenici i Zepi - tadasnjim zasticenim zonama Ujedinjenih naroda.


U optuznici koja je podignuta 7. ozujka/marta 2000., Haski tribunal je Krajisnika opruzio za genocid, zlocine protiv covjecnosti, krsenje zakona i obicaja ratovanja, kao i teske povrede Zenevske konvencije.


U optuznici stoji i da je Krajisnik u razdoblju od 1. srpnaj/jula 1991. do 30. prosinca/decembra 1992. navodno sudjelovao u nizu kaznenih djela - progonima, teroru, deportaciji i ubijanju nesrpskog stanovnistva - zahvaljujuci kojima su snage bosanskih Srba zauzele 42 opcine.


Krajisnik je u planiranju tih zlocina sudjelovao na vise nacina. Kao aktivni clan ratnog rukovodstva bosanskih Srba, on je u razdoblju obuhvacenom optuznicom formalno upravljao svim trupama bosanskih Srba, kao i onim partijskim i drzavnim organima koji su takodjer sudjelovali u zlocinima za koje se on tereti.


Kao clan najuzeg rukovodstva SDS-a - kojim je upravljao Karadzic - Krajisnik je, pocev od srpnja/jula 1991., zajedno s predsjednikom stranke kontrolirao sve njene aktivnosti. Upravo je to partijsko rukovodstvo naredilo osnivanje SDS-ovih "kriznih stabova", koji su u srpskim opcinama predstavljali neku vrstu lokalne administraciju, vrseci svu vlast.


Uz Karadzica, Krajisnik vazi za jednog od najistaknutijih pokrovitelja politike "etnickog ciscenja" i formiranja odvojenih srpskih teritorija. Upravo su to bila i osnovna politicka nacela SDS-a.


Nakon sto je u listopadu/oktobru 1991. postao predsjednik novoformirane skupstine bosanskih Srba, Krajisnik je osobno nadzirao proces uspostavljanja vlasti na teritorijima koje je SDS proglasio za srpske.


Kao clan Nacionalnog savjeta za sigurnost - formiranog u ozujku/martu 1992. - raspolagao je i nekim narocitim ovlastenjima, zahvaljujuci kojima je - zajedno s Karadzicem i ostalima - zapovijedao vojnim snagama bosanskih Srba i upravljao stranackim i drzavnim organima.


Clan prosirenog predsjednistva RS-a - koje je bilo vrhovni zapovjednik srpskih policijskih i vojnih snaga - Krajisnik je postao u prosincu/decembru 1992.


Sa svih tih pozicija, Krajisnik je, sudeci po optuznici, nesporno upravljao snagama bosanskih Srba. U optuznici je opisano vise od 40 masovnih ubojstava, premlacivanja, silovanja i akata nasilja pocinjenih u zatvorskim logorima poput Omarske, Manjace i Keraterma, koji su se nalazili pod neposrednom kontrolom rukovodstva bosanskih Srba.


Takodjer se u tom dokumentu spominje i progon nesrpskog stanovnistva koji je deportacijom i na druge nacine bio izvrsen tokom 1991. i 1992., a u kojem su narocito vaznu ulogu odigrali spomenuti "krizni stabovi".


Samostalno ili u suradnji s Karadzicem, Krajisnik je - navodi se u optuznici - planirao, poticao ili naredjivao unistenje muslimanske i hrvatske zajednice u Bosni.


Po okoncanju rata (1995.), Krajisnik je nakon prvih poratnih izbora (1996.), zajedno s Alijom Izetbegovicem i Kresimirom Zubakom, postao i clan troclanog kolektivnog predsjednistva Bosne i Hercegovine.


Taj svoj polozaj, na kojem je ostao sve do 1998., koristio je tako sto se zalagao za izdvajanje srpskog entiteta iz Bosne i njegovo pripajanje Srbiji.


Nakon sto je Karadzic bio prinudjen preci u ilegalu, Krajisnik je - kako se pretpostavlja - preuzeo rukovodjenje SDS-om. Potvrdjeno je da je barem do rujna/septembra 1997. on bio u osobnom ili telefonskom kontaktu s Karadzicem.


Strani promatraci tvrdili su da je Krajisnik, kao netko tko je uz sve ostalo bio i izuzetno bogat, prakticno gospodario Palama, odnosno tadasnjom srpskom prijestolnicom. Neki od njih smatraju da je upravo on, a ne nestabilni Karadzic, bio onaj tko istinski pokrece dogadjaje. Tako ga jedan promatrac opisuje kao "hladnog i odlucnog covjeka".


Strani diplomati su prema Krajisniku oduvijek bili veoma uzdrzani. Britanski ga je ambasador u Bosni, Grejem Stjuart Hend (Graham Stewart Hand), u jednoj prilici cak nazvao "fasistom koji se zalaze za ideje koje ne postoje nigdje u Evropi".


Godine 1998., Krajisnik je - nakon sto ga je porazio Zivko Radic - prestao biti clan predsjednistva. U to vrijeme su u Bosni izvjesnu premoc nad nacionalistima i onima koji su odbijali da suradjuju s medjunarodnom zajednicom ipak stekli umjereniji srpski politicari.


I poslije napustanja predsjednistva, Krajisnik je ostao clan rukovodstva SDS-a, premda poznavaoci partijskih prilika tvrde da on vise nije bio politicki aktivan, te da se uglavnom posvetio biznisu.


Krajisnik je uhapsen 3. travnja/aprila 2000., i to na temelju tajne optuznice.


Postao je glasovit po tome sto je u Hag krenuo u pidzami, posto su ga francuski pripadnici SFOR-a uhapsili u pola cetiri izjutra, dok je spavao. U akciji hapsenja bio je upotrijebljen i eksploziv - za dizanje u zrak ulaznih vrata Krajisnikove kuce.


Krajisnik je do danas ostao najistaknutiji srpski politicar kojeg su uhapsile trupe NATO-a.


Pri prvom pojavljivanju pred sudom, on je izjavio da se ne osjeca krivim ni po jednoj tocki optuznice.


Srpska Pravoslavna crkva (SPC) i vlasti RS-a u vise navrata su pokusale izbaviti ga iz haskog pritvora, nudeci garancije za njegovu sigurnost. Patrijarh Pavle i bivsi jugoslavenski predsjednik Vojislav Kostunica cak su potpisali i izjavu kojom su podrzali Krajisnikov zahtjev da bude privremeno pusten na slobodu.


Ali uzalud - ured tuzioca nije Krajisniku dozvolio napustanje Sheveningen.


Amra Kebo je novinarka sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje i redovna suradnica IWPR-a.