KAPETAN DRAGAN KAO SPASILAC

Prvi svjedok koji se ovog tjedna pojavio na sudjenju Momcilu Krajisniku - bivsem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba - nije bio nepoznata osoba ni u Tribunalu, ni izvan njega.

Isak Gasi (Isak Gashi), Albanac iz Brckog, jedan je od nekada najpoznatijih jugoslavenskih sportasa. Tokom osamdesetih, on je bio reprezentativac Jugoslavije u veslanju i natjecao se u regatama sirom Evrope.

A onda su, u proljece 1992., bosanski Srbi - u namjeri formiranja vlastitu republiku - poceli protjerivati nesrpsko stanovnistvo iz veceg dijela Bosne. Tako je i Gasi prvo bio uhapsen, a potom - zajedno s vise stotina hrvatskih i muslimanskih stanovnika brcanske regije - i odveden u zloglasni logor Luka.

Luka je lucko skladiste na rijeci Savi, kojim je upravljao Goran Jelisic. Rijec je o sadisti koji je samog sebe prozvao "srpskim Adolfom" i koji je navodno uzivao u premlacivanju i ubijanju ljudi koji nisu Srbi. U Luci su - kao i u drugim srpskim logorima - zatvorenici bili tuceni, muceni, a ponekad i ubijani (bez ikakvog razloga), pri cemu su im tijela nerijetko bacana u rijeku.

Gasi i danas, u 46. godini, djeluje impozantno kao da se jos uvijek aktivno bavi sportom; iz logora je oslobodjen nakon intervencije Kapetana Dragana, tajanstvenog paravojnog zapovjdnika koji se ponio kao humanitarac. U pitanju je osoba koja je - kada su 1991. izbili prvi sukobi u regiji - u Srbiju doputovala iz Australije.

Nakon svega, Gasi se prvo pojavio kao svjedok na sudjenju logorskog strazara, bosanskog Srbina Duska Tadica - prve osobe kojoj se uopce sudilo pred Haskim tribunalom. Kasnije je Gasi bio pozvan svjedociti i na sudjenju Slobodanu Milosevicu. A ovog tjedna se ponovo nasao u sudnici, ovaj put svjedoceci protiv Krajisnika.

Nije tesko shvatiti zbog cega tuzilastvo tako uporno poziva Gasija. Skroman i kultiviran, Gasi je prije svega netko tko je u Brckom, neposredno pred rat, prisustvovao mnogim sastancima rukovodstva bosanskih Srba, a onda i netko tko je - kasnije - bio ocevidac i zrtva njihovih zlocina.

U vrijeme kada je izbio rat u Brckom, bivsi profesionalni veslac bio je zaposlen kao kontrolor u tamosnjoj elektrodistribuciji.

Poput mnogih Jugoslavena, ni on nije ni slutio da se blizi rat.

Bio je svjestan cinjenice da su politicke partije mahom formirane po etnickom principu - i sam je krace vrijeme bio clan pretezno muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) - ali je u Brckom na izborima najvise glasova ipak dobila Socijaldemokratska partija (SDP). Cinilo se da nece doci ni do kakvih napetosti izmedju njega i njegovih susjeda.

Jednoga dana potkraj 1991., a mozda i pocetkom 1992., Gasi je krenuo popraviti neka elektricna postrojenja. Duz puta vidio je oznake s natpisom "SAO", za koje mu nije bilo jasno cemu uopce sluze. Tek kasnije je saznao da je u pitanju bila kratica od "Srpska Autonomna Oblast".

Znao je da je u pitanju nagovjestaj neceg loseg, ali nije previse mislio o tome.

A onda je, neposredno uoci bosanskog referenduma o nezavisnosti - odrzanog u veljaci/februaru 1992. - Gasi prisustvovao jednom od sastanaka Srpske demokratske stranke (SDS) koji su bili odrzani u Brckom, i na kojem se pojavio i sam partijski vrh, ukljucujuci Biljanu Plavsic, Nikolu Koljevica i Momcila Krajisnika.

Na tom skupu bilo je i onih koji su iznosili prijetnje, tvrdeci da bi cjelokupno nesrpsko stanovnistvo trebalo otici, ali je - kako kaze Gasi - bilo i onih koji su se tome usprotivili, isticuci vaznost zajednickog zivota s ostalim narodima. Tako da svjedok ni tada nije povjerovao da rat samo sto nije zapoceo.

Pocevsi od veljace/februara, moglo se cuti i da Jugoslavenska narodna armija (JNA) dijeli oruzje lokalnim Srbima. Prilikom odlazaka na radne zadatke u okolna sela, Gasi je vidjao i kamione natovarene poluautomatskim puskama ispred zgrade Opcine Brcko.

Takodje je uocio da u kasarni JNA, koja se nalazila u blizini njegovog stana, ima sve vise mladih regruta (kojih je oduvijek bilo), ali i starijih ljudi (u uniformama rezervnog sastava).

A onda su, 30. travnja/aprila ujutro, Gasi, njegova supruga i dijete probudjeni zvukom snazne eksplozije. Tada je most na Savi bio dignut u zrak.

Jedna Gasijeva susjeda - po nacionalnosti Srpkinja - dosla je u njegov stan i preklinjala ga da zajedno s obitelji ode. Rekla je da njihov ostanak nije siguran i da se sa svojim prijateljem iz Bijeljine dogovorila da ih odveze u Srbiju, gdje bi boravili sve dok se situacija ne smiri.

Gasi je jos jednom pokazao koliko je - poput mnogih drugih u Bosni - bio naivan, buduci da je jos uvijek vjerovao da ce "sve biti OK". Umjesto da ode, on je sredio da u Srbiju preko Bijeljine odu samo supruga i dijete, dok se on sam vratio u Brcko.

"Imao sam posao u elektrodistribuciji i imao sam stan. Znam da to danas moze zvucati smijesno, ali u to vrijeme sam razmisljao na taj nacin", izjavio je Gasi na sudu.

Vrativsi se u Brcko, na nebu je spazio dva aviona, da bi potom cuo snazne eksplozije. Jednog dana je, u centru grada, video kako neki policajac ubija nekoliko civila, postrojivsi ih uza zid prije no sto im je pucao u ledja.

Uskoro je njegov sef pozvao sve zaposlene da citavog dana budu na raspolaganju i da spavaju u sluzbenim prostorijama - kako bi svi bili pripravni za slucaj da budu potrbne bilo kakve popravke u vezi sa strujom.

Jednoga dana, dok se penjao na stup transformatora kako bi popravio neke zice, pogledao je u pravcu tvornice za preradu mesa "Bimeks" i spazio grupu ljudi kako iz kamiona-hladnjace istovaruju leseve i sahranjuju ih u masovnu grobnicu.

I konacno, 27. svibnja/maja, dvojica su ga policajaca uhapsila na poslu.

Odveden je u policijsku stanicu, da bi potom bio prebacen u Luku, gdje je, poput mnogih drugih, pritvoren.

Zbog toga sto je bio poznati sporas, mnogi su strazari znali za Gasija, a nekoliko su puta i njegovi stari poznanici iz veslackog kluba dolazili da se uvjere je li prebijen ili mrtav.

Ipak, Gasi je vidio kako druge tuku, pa cak i kako ih ubijaju. Jednom je sudjelovao u akciji ciscenja i bio primoran bacati leseve zatvorenika u rijeku.

Nakon sto je u logoru proveo nekoliko tjedana, jedan porucnik JNA na kojeg je naletio ponudio mu je da nazove njegovu suprugu, koja se nalazila u Beogradu. Porucnik je to i ucinio, da bi se Gasijeva supruga ubrzo obratila Kapetanu Draganu.

Ovaj se u to vrijeme navodno bio razisao s beogradskim rezimom, ali je jos uvijek imao izvjestan utjecaj, jer je poceo prikupljati novac za ratne veterane.

Ocito mu se dopala Gasijeva supruga, pa je odlucio priteci mu u pomoc. Nakon sto je oslobodjen, Gasi je odvezen u Zvornik, gdje se i sam susreo s Kapetanom Draganom.

Svjedok tvrdi i da mu je Kapetan Dragan tom prilikom rekao. "Ti si dobar covjek, a zena ti je prva klasa. Tamo gdje si bio, ljudska glava ne vrijedi ni koliko glavica kupusa, i ja to znam. Sad si slobodan. Budi miran i ne pricaj previse."

Gasi je izjavio da je nekoliko mjeseci postivao taj savet, sve dok mu nije bilo odobreno da zajedno sa obitelji - kao politicki azilant - ode u inozemstvo.

Sada, medjutim, umnogom nadoknadjuje spomenutu sutnju.

Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.