Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KAPETAN DRAGAN KAO SPASILAC

Bivsi vrhunski sportist svjedocio je kako mu je tajanstveni zapovjednik srpskih paravojnih formacija spasio zivot.
By Stacy Sullivan

Prvi svjedok koji se ovog tjedna pojavio na sudjenju Momcilu Krajisniku - bivsem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba - nije bio nepoznata osoba ni u Tribunalu, ni izvan njega.


Isak Gasi (Isak Gashi), Albanac iz Brckog, jedan je od nekada najpoznatijih jugoslavenskih sportasa. Tokom osamdesetih, on je bio reprezentativac Jugoslavije u veslanju i natjecao se u regatama sirom Evrope.


A onda su, u proljece 1992., bosanski Srbi - u namjeri formiranja vlastitu republiku - poceli protjerivati nesrpsko stanovnistvo iz veceg dijela Bosne. Tako je i Gasi prvo bio uhapsen, a potom - zajedno s vise stotina hrvatskih i muslimanskih stanovnika brcanske regije - i odveden u zloglasni logor Luka.


Luka je lucko skladiste na rijeci Savi, kojim je upravljao Goran Jelisic. Rijec je o sadisti koji je samog sebe prozvao "srpskim Adolfom" i koji je navodno uzivao u premlacivanju i ubijanju ljudi koji nisu Srbi. U Luci su - kao i u drugim srpskim logorima - zatvorenici bili tuceni, muceni, a ponekad i ubijani (bez ikakvog razloga), pri cemu su im tijela nerijetko bacana u rijeku.


Gasi i danas, u 46. godini, djeluje impozantno kao da se jos uvijek aktivno bavi sportom; iz logora je oslobodjen nakon intervencije Kapetana Dragana, tajanstvenog paravojnog zapovjdnika koji se ponio kao humanitarac. U pitanju je osoba koja je - kada su 1991. izbili prvi sukobi u regiji - u Srbiju doputovala iz Australije.


Nakon svega, Gasi se prvo pojavio kao svjedok na sudjenju logorskog strazara, bosanskog Srbina Duska Tadica - prve osobe kojoj se uopce sudilo pred Haskim tribunalom. Kasnije je Gasi bio pozvan svjedociti i na sudjenju Slobodanu Milosevicu. A ovog tjedna se ponovo nasao u sudnici, ovaj put svjedoceci protiv Krajisnika.


Nije tesko shvatiti zbog cega tuzilastvo tako uporno poziva Gasija. Skroman i kultiviran, Gasi je prije svega netko tko je u Brckom, neposredno pred rat, prisustvovao mnogim sastancima rukovodstva bosanskih Srba, a onda i netko tko je - kasnije - bio ocevidac i zrtva njihovih zlocina.


U vrijeme kada je izbio rat u Brckom, bivsi profesionalni veslac bio je zaposlen kao kontrolor u tamosnjoj elektrodistribuciji.


Poput mnogih Jugoslavena, ni on nije ni slutio da se blizi rat.


Bio je svjestan cinjenice da su politicke partije mahom formirane po etnickom principu - i sam je krace vrijeme bio clan pretezno muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) - ali je u Brckom na izborima najvise glasova ipak dobila Socijaldemokratska partija (SDP). Cinilo se da nece doci ni do kakvih napetosti izmedju njega i njegovih susjeda.


Jednoga dana potkraj 1991., a mozda i pocetkom 1992., Gasi je krenuo popraviti neka elektricna postrojenja. Duz puta vidio je oznake s natpisom "SAO", za koje mu nije bilo jasno cemu uopce sluze. Tek kasnije je saznao da je u pitanju bila kratica od "Srpska Autonomna Oblast".


Znao je da je u pitanju nagovjestaj neceg loseg, ali nije previse mislio o tome.


A onda je, neposredno uoci bosanskog referenduma o nezavisnosti - odrzanog u veljaci/februaru 1992. - Gasi prisustvovao jednom od sastanaka Srpske demokratske stranke (SDS) koji su bili odrzani u Brckom, i na kojem se pojavio i sam partijski vrh, ukljucujuci Biljanu Plavsic, Nikolu Koljevica i Momcila Krajisnika.


Na tom skupu bilo je i onih koji su iznosili prijetnje, tvrdeci da bi cjelokupno nesrpsko stanovnistvo trebalo otici, ali je - kako kaze Gasi - bilo i onih koji su se tome usprotivili, isticuci vaznost zajednickog zivota s ostalim narodima. Tako da svjedok ni tada nije povjerovao da rat samo sto nije zapoceo.


Pocevsi od veljace/februara, moglo se cuti i da Jugoslavenska narodna armija (JNA) dijeli oruzje lokalnim Srbima. Prilikom odlazaka na radne zadatke u okolna sela, Gasi je vidjao i kamione natovarene poluautomatskim puskama ispred zgrade Opcine Brcko.


Takodje je uocio da u kasarni JNA, koja se nalazila u blizini njegovog stana, ima sve vise mladih regruta (kojih je oduvijek bilo), ali i starijih ljudi (u uniformama rezervnog sastava).


A onda su, 30. travnja/aprila ujutro, Gasi, njegova supruga i dijete probudjeni zvukom snazne eksplozije. Tada je most na Savi bio dignut u zrak.


Jedna Gasijeva susjeda - po nacionalnosti Srpkinja - dosla je u njegov stan i preklinjala ga da zajedno s obitelji ode. Rekla je da njihov ostanak nije siguran i da se sa svojim prijateljem iz Bijeljine dogovorila da ih odveze u Srbiju, gdje bi boravili sve dok se situacija ne smiri.


Gasi je jos jednom pokazao koliko je - poput mnogih drugih u Bosni - bio naivan, buduci da je jos uvijek vjerovao da ce "sve biti OK". Umjesto da ode, on je sredio da u Srbiju preko Bijeljine odu samo supruga i dijete, dok se on sam vratio u Brcko.


"Imao sam posao u elektrodistribuciji i imao sam stan. Znam da to danas moze zvucati smijesno, ali u to vrijeme sam razmisljao na taj nacin", izjavio je Gasi na sudu.


Vrativsi se u Brcko, na nebu je spazio dva aviona, da bi potom cuo snazne eksplozije. Jednog dana je, u centru grada, video kako neki policajac ubija nekoliko civila, postrojivsi ih uza zid prije no sto im je pucao u ledja.


Uskoro je njegov sef pozvao sve zaposlene da citavog dana budu na raspolaganju i da spavaju u sluzbenim prostorijama - kako bi svi bili pripravni za slucaj da budu potrbne bilo kakve popravke u vezi sa strujom.


Jednoga dana, dok se penjao na stup transformatora kako bi popravio neke zice, pogledao je u pravcu tvornice za preradu mesa "Bimeks" i spazio grupu ljudi kako iz kamiona-hladnjace istovaruju leseve i sahranjuju ih u masovnu grobnicu.


I konacno, 27. svibnja/maja, dvojica su ga policajaca uhapsila na poslu.


Odveden je u policijsku stanicu, da bi potom bio prebacen u Luku, gdje je, poput mnogih drugih, pritvoren.


Zbog toga sto je bio poznati sporas, mnogi su strazari znali za Gasija, a nekoliko su puta i njegovi stari poznanici iz veslackog kluba dolazili da se uvjere je li prebijen ili mrtav.


Ipak, Gasi je vidio kako druge tuku, pa cak i kako ih ubijaju. Jednom je sudjelovao u akciji ciscenja i bio primoran bacati leseve zatvorenika u rijeku.


Nakon sto je u logoru proveo nekoliko tjedana, jedan porucnik JNA na kojeg je naletio ponudio mu je da nazove njegovu suprugu, koja se nalazila u Beogradu. Porucnik je to i ucinio, da bi se Gasijeva supruga ubrzo obratila Kapetanu Draganu.


Ovaj se u to vrijeme navodno bio razisao s beogradskim rezimom, ali je jos uvijek imao izvjestan utjecaj, jer je poceo prikupljati novac za ratne veterane.


Ocito mu se dopala Gasijeva supruga, pa je odlucio priteci mu u pomoc. Nakon sto je oslobodjen, Gasi je odvezen u Zvornik, gdje se i sam susreo s Kapetanom Draganom.


Svjedok tvrdi i da mu je Kapetan Dragan tom prilikom rekao. "Ti si dobar covjek, a zena ti je prva klasa. Tamo gdje si bio, ljudska glava ne vrijedi ni koliko glavica kupusa, i ja to znam. Sad si slobodan. Budi miran i ne pricaj previse."


Gasi je izjavio da je nekoliko mjeseci postivao taj savet, sve dok mu nije bilo odobreno da zajedno sa obitelji - kao politicki azilant - ode u inozemstvo.


Sada, medjutim, umnogom nadoknadjuje spomenutu sutnju.


Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.