Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Jugonostalgija – bijeg od surove stvarnosti

Bivša jugoslovenska federacija pružala je prividni komfor i sigurnost, za kojima mnogi i danas žude.
By Mirza Ajnadžić
  • A young man, carrying the flag of the Federal Republic of Yugoslavia, celebrates Youth Day, May 25,  a significant date on the calendar of the old federation. (Photo: Mirza Ajnadzic)
    A young man, carrying the flag of the Federal Republic of Yugoslavia, celebrates Youth Day, May 25, a significant date on the calendar of the old federation. (Photo: Mirza Ajnadzic)
  • Young people celebrate Youth Day in Caffe Tito, Sarajevo. (Photo: Mirza Ajnadzic)
    Young people celebrate Youth Day in Caffe Tito, Sarajevo. (Photo: Mirza Ajnadzic)
  • An old man pays his respects to Josip Broz Tito in Sarajevo on May 4, the anniversary of  the communist leader's death. (Photo: Mirza Ajnadzic)
    An old man pays his respects to Josip Broz Tito in Sarajevo on May 4, the anniversary of the communist leader's death. (Photo: Mirza Ajnadzic)

Dvadeset godina nakon krvavog raspada Jugoslavije, šezdesetogodišnji Dževad Kapetanović iz Sarajeva kaže da bivša komunistička federacija još uvijek živi u njegovom srcu.

„Ne žalim zbog činjenice što sada umjesto jedne velike imamo šest malih država. Žalim zbog toga što ljudi više nemaju osjećaj jedinstva. Nema više života kojim smo nekad živjeli“, kaže on.

Iako su prošla dva desetljeća od raspada Jugoslavije, mnogi je se još uvijek sjećaju i žale za prošlim vremenima kada su ljudi različitih nacionalnosti živjeli u jednoj državi i bili uglavnom zadovoljni. Ovaj žal za prošlošću dobio je i svoje ime - jugonostalgija.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) -  bivša komunistička federacija koja je postojala više od 45 godina -  raspala se početkom devedesetih kada su njene republike zatražile nezavisnost. Nakon toga je uslijedio rat, a potom i teška ekonomska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam.

Od šest bivših jugoslovenskih republika zasad je samo Slovenija ušla u Evropsku uniju i relativno je prosperitetna država, dok se ostale još uvijek bore sa siromaštvom, nezaposlenošću,  korupcijom i posljedicama rata.

Promatrači tvrde da je upravo surova svakodnevnica u ovim novonastalim državama ono što tjera  ljude da se sa sjetom prisjećaju vremena kada je bilo manje pritisaka i kada su se ljudi mogli osloniti na državu mnogo više nego sada.

Međutim, oni koji smatraju da je Jugoslavija trebala opstati kao država rijetko se usuđuju javno iznijeti svoje mišljenje. Političke elite u bivšim jugoslovenskim republikama na takav stav ne gledaju sa odobravanjem, osim možda u Srbiji, jer vlada mišljenje da je jugoslovenska federacija bila umjetna tvorevina koja je ljudima bila nametnuta i koja nije odgovarala nikome osim Srbima.

Srbija je bila najveća od šest republika i uvriježeno je mišljenje da je imala najveći udio u vlasti u zajedničkim institucijama i vojsci Jugoslavije. Također, smatra se da je bivši predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, glavni krivac za ratove devedesetih, do kojih je došlo jer se on protivio mirnom raspadu federacije. Miloševiću se sudilo pred Haškim tribunalom za njegovu navodnu ulogu u zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, ali on je umro 2006. godine, prije izricanja presude.

RUŽIČASTE NAOČALE

U Sarajevu je 2002. godine osnovano udruženje nazvano po bivšem predsjedniku Jugoslavije, Josipu Brozu Titu. Kapetanović je sekretar ovog udruženja. Tita, koji je 35 godina bio predsjednik Jugoslavije, mnogi ljudi u regionu smatraju najboljim državnikom sa ovih prostora.

Članovi udruženja su ljudi svih starosnih skupina, uključujući i one koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije.

Kapetanović kaže da mu nepostojanje demokracije u SFRJ nije nimalo smetalo, jer je živio sigurnim i ugodnim životom. „Ne zanima me kakav je taj sistem bio, jer je moj život bio dobar. Imao sam sve što mi je trebalo – slobodu i zaštitu.“

Kapetanović i dalje osjeća jaku povezanost sa gradovima u bivšoj federaciji, koji su sada glavni gradovi i regionalni centri susjednih zemalja.

“Split, Novi Sad, Dubrovnik, Ljubljana – sve ove gradove i danas smatram svojima. Jugoslavija zvanično više ne postoji, ali u mom srcu ona i dalje živi”, kaže on.

Objašnjavajući fenomen jugonostalgije, Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu, kaže: „Ljudi koji pate od jugonostalgije na  prošlost gledaju kroz ružičaste naočale. Svi mi zaboravljamo loše stvari i sjećamo se samo dobrih, a ovi ljudi ponekad idu u krajnost.“

Prema njenom mišljenju, oni koji vjeruju da su njihovi životi bili mnogo bolji dok je SFRJ još uvijek postojala zapravo imaju problem sa vlastitim identitetom.

“Kad smo živjeli u SFRJ, imali smo jak osjećaj pripadnosti. Jugoslavija je bila naša domovina i bili smo ponosni što smo Jugosloveni. Danas je situacija mnogo kompeksnija, posebno za ljude koji nemaju osjećaj da pripadaju ijednoj nacionalnoj skupini, bilo Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Oni pate od nedostatka identiteta“, kaže ona.

Profesorica Bajraktarević dodaje da ljudima koji su veliki dio života proveli u SFRJ danas nedostaje sistem vrijednosti koji je tada postojao.

„Sa materijalnog stanovišta, danas nam je dostupno mnogo više stvari nego u vrijeme kada smo živjeli u SFRJ. Ali mi to niti vidimo, niti cijenimo. U SFRJ smo imali uži izbor i manje materijalnih dobara, ali je i sistem vrijednosti bio drugačiji. Nije bilo važno šta posjedujete, već šta ste kao osoba postigli u životu“, kaže ona.

Profesorica Bajraktarević također ističe da one koji se sa žalom prisjećaju SFRJ rastužuje nestanak vrijednosti koje su njima u mladosti bile važne. Oni za to krive političke elite nezavisnih država koje su se pojavile nakon raspada komunističke federacije.

“Danas djeca bolje znaju imena političara nego muzičara, fudbalera i umjetnika. Političari određuju živote mladih ljudi i njihov sistem vrijednosti. Današnja djeca jednostavno imitiraju ono što vide – odsustvo morala i etičkih vrijednosti među političarima“, kaže profesorica Bajraktarević.

NOSTALGIČNA OMLADINA

Jedan od najneobičnijih fenomena u zemljama bivše Jugoslavije je jugonostalgija među mladima, onima koji nikad nisu živjeli u SFRJ, ili su bili premladi da bi je se sjećali.

Adnan Fazlić je rođen 1985. godine i trebao je krenuti u školu kada se SFRJ raspala. Danas je postdiplomac na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu i najbolji je u svojoj klasi.

“Ne sjećam se života u SFRJ, ali sam duboko uvjeren da je sistem vrijednosti koji je vladao u to vrijeme bio vrlo sličan mom. Sviđa mi se način na koji su ljudi tada živjeli. Život je bio mnogo jednostavniji, a i muzika je bila bolja”, dodaje uz osmijeh.

Jugonostalgija među mladima je neka vrsta subkulture, posebno za one koji nisu iz prve ruke iskusili život u SFRJ, tvrdi Dino Abazović, profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. On kaže da mladi kojima ne odgovaraju današnje vrijednosti nastoje iskoristiti pozitivne aspekte prošlosti, iako je nisu direktno iskusili, a u tome ih ohrabruju priče roditelja o tome kako je sve bilo bolje u starom sistemu.

„To se može vidjeti na subkulturnom nivou. Ti mladi ljudi koriste ikonografiju iz vremena SFRJ, a pokrete u umjetnosti i muzici iz tog perioda smatraju daleko boljim od onoga što im je danas dostupno“, kaže on.

Abazović kaže da se jugonostalgija među mladima djelimično može objasniti činjenicom da su mnogi od njih nezadovoljni.

“Kao rezultat toga, mladi veličaju prošlost, kada je sve bilo drugačije. Ali s druge strane, ne znam šta mladi ljudi zaista znaju o toj prošlosti“, kaže Abazović.

U novembru 2010, Timska inicijativa mladih - TIM, koja djeluje u okviru Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, organizirala je konferenciju o jugonostalgiji. Brojni poznati glumci, muzičari i intelektualci iz doba SFRJ raspravljali su o ovom fenomenu, pokušavajući da objasne zašto brojni mladi ljudi iz cijelog regiona žale za vremenom kojeg se ni ne sjećaju.

Milan Krstić, član TIM-a i student na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, rođen je nedugo nakon raspada SFRJ, ali priznaje da ni on nije imun na jugonostalgiju.

„Kada slušam alternativne rok grupe iz tog perioda ili gledam studentske proteste iz 1968, osjećam duh tog vremena i ubijeđen sam da su ljudi tada zaista vjerovali u napredak. Moj dojam je da je bivša zajednička država bila mnogo odgovornija prema svojim građanima nego što je naša danas“, kaže Krstić, misleći pritom na Srbiju.

Studenti su 1968. godine održali proteste u mnogim gradovima SFRJ, tražeći rješavanje problema društvene nejednakosti, nezaposlenosti i efikasniju vladu.

Iako ovi protesti nisu donijeli nikakvu bitnu promjenu u društvu, smatraju se najvažnijim pokretom u postratnoj Jugoslaviji.

Prema Krstićevim riječima, mladi ljudi u cijelom regionu danas žude za onim što su njihovi roditelji, čini se,  imali u SFRJ – „socijalnom sigurnošću i zaštitom države“.

Krstić kaže da je jedan od paradoksa fenomena jugonostalgije to što za nestankom stare federacije žale liberali koji bi, da su živjeli u SFRJ, bili progonjeni zbog izražavanja svojih političkih stavova.

„Kad govorimo o SFRJ, nikad ne govorimo o lošim stvarima i zapravo idealiziramo svoju bivšu zemlju. Zato ljudi liberalne političke orjentacije, koji bi vjerovatno bili osuđeni i zatvarani zbog svojih naprednih stavova, zanemaruju autoritarnu stranu bivšeg režima“, kaže on.

On dodaje da većina jugonostalgičara ističe da im nedostaje i to što su se ljudi različitih nacionalnosti u SFRJ naizgled dobro slagali i nije bilo etničkih tenzija.

Međutim, bez obzira na to koliko prošlost djelovala primamljivo, profesorica Bajraktarević upozorava da jugonostalgija na neki način može biti i štetna za mlade ljude, jer ometa njihov  razvoj.

“Kada nas nostalgija drži u prošlosti, sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Veoma je važno da mladi ljudi nađu načina da se nose sa sadašnjošću, umjesto što se okreću prošlosti”, kaže ona.

OŽIVLJAVANJE JUGOSLAVIJE?

Iako mnogi u regionu s nostalgijom gledaju na vrijeme kada je sve djelovalo jednostavnije i lakše, niko ne vjeruje da će se bivše jugoslovenske republike ikad ponovo ujediniti.

Krstić smatra da bi to bilo besmisleno, jer će se prije ili kasnije sve one priključiti još većoj zajednici  – Evropskoj uniji.

Ipak, on vjeruje da bi se u jednom trenutku mogla formirati labava unija zapadnobalkanskih zemalja, što bi cijelom regionu omogućilo da ima veći međunarodni uticaj.

„Takva bi unija mogla ponuditi mnogo više Evropi i svijetu“, kaže on.

Mirza Ajnadžić  je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.