IZVJESTAJ IZ REGIONA: Prezivjeli se plase povratka u Srebrenicu
Sest godina nakon srebrenickog masakra, prezivJeli kazu da se ne mogu vratiti sve dok zlocinci i dalje setaju ulicama.
IZVJESTAJ IZ REGIONA: Prezivjeli se plase povratka u Srebrenicu
Sest godina nakon srebrenickog masakra, prezivJeli kazu da se ne mogu vratiti sve dok zlocinci i dalje setaju ulicama.
Danas, 11. jula, na poljani u neposrednoj blizini tragicnog grada, bice obavljeno polaganje kamena temeljca za spomenik zrtvama iz Srebrenice.
Prije tacno sest godina, oko 40,000 bosanskih Muslimana sakupilo se na tom mjestu posto su snage bosanskih Srba okupirale zasticenu zonu Ujedinjenih Nacija. Tokom nekoliko narednih dana, desetine hiljada zena i djece protjerani su iz te oblasti. Preko 7,500 muskaraca i djecaka je ubijeno.
Mnogi od onih koji su navodno umjesani u ubistva jos uvijek setaju gradom, buduci da tribunal za ratne zlocine u Hagu za sada mimoilazi "sitnu boraniju". Prezivjeli iz Srebrenice kazu da ne mogu ni pomisljati na povratak kuci sve dok se ti ljudi slobodno krecu.
Na manje od 200 metara udaljenosti od srebrenickog spomenika - na mjestu gdje su se odigrala neka od pogubljenja - postavljeni su i temelji za srpsku pravoslavnu crkvu. Gradjevinski radovi su prosle godine obustavljeni usljed intervencije Kancelarije Visokog predstavnika, ali sam prizor ostaje kao podsjecanje na to da srpski ekstremisti u ovoj oblasti jos uvijek nastoje da se narugaju proslosti i sadasnjosti, tretirajuci zauzimanje Srebrenice kao pobjedu u ratu za kreaciju Velike Srbije.
Sama Srebrenica je grad duhova, zapusten i prljav. Nema urednog snabdijevanja cistom pijacom vodom. Grad se vrlo malo promijenio po zavrsetku rata, uprkos tome sto su u medjuvremenu podignute nova zgrada opstine, osnovna skola, bolnica i vatrogasna stanica.
Jedina stvarna promjena na horizontu jeste ogromni pravoslavni krst, postavljen visoko iznad starog grada, koji je postao dio poratnog nacionalistickog folklora u Srebrenici - simbol sa kojim se obicno susrecemo u "etnicki ociscenim" gradovima.
Srebrenica je sada novi dom Srba iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Preko 1,200 njih su izbeglice iz Sarajeva. Jos 1,837 njih doslo je ovde iz srebrenickih sela - u pitanju su porodice koje su tokom rata protjerane iz svojih domova i koje sada ne mogu nigdje drugo da se nasele.
Kada ih upitate o podizanju spomenika srebrenickim zrtvama i povratku Muslimana u grad, misljenja su podijeljena.
"Bolje bi bilo graditi spomenik jednom kada se Muslimani vrate", kaze jedan novopridosli Srbin. "Bojim se da ce ikakav drugaciji pristup samo razbjesniti ekstremiste." Drugi izrazava mnogo rasprostranjenije misljenje. "Nema ovde mjesta Turcima", kaze nabusito.
Umjereni Srbi iz straha od ekstremista nisu u prilici da slobodno izraze svoje misljenje. Oni koji su pokazali spremnost da govore za IWPR, pominju svoju zgrozenost nad time sto su mnogi od onih koji su odgovorni za ubijanja izgleda solidno profitirali od svoje brutalnosti.
Za to vrijeme, vecina Srba se u Srebrenici bori za opstanak. Ljudi zivotare od dodijeljene im humanitarne pomoci, sitne poljoprivrede, sverca i prodaje imovine, koja je cesto vlasnistvo protjeranih Bosnjaka.
Takozvani "ratni profiteri" zive dobro od plijena koji su prikupili za vrijeme sukoba. "Ti kriminalci dolaze da obave poslove u Srebrenici, ali spavaju u Srbiji", zali se jedan lokalni Srbin. "Sve je u njihovim rukama." Rijec je o covjeku koji sa porodicom zivi u stanu koji je nekada pripadao Bosnjacima.
Medjunarodni zvanicnici zaposleni u gradu vjeruju da su multietnicke policijske snage od presudnog znacaja za ubrzavanje procesa povratka ljudi u Srebrenicu. Ali je do danas svega jedan Bosnjak stupio u tu sluzbu.
Za to vrijeme, zene iz Srebrenice uputile su jasnu poruku Haskom tribunalu - da se uhapse i kazne oni koji su neposredno ucestvovali u ubijanjima i koji se trenutno ulicama Srebrenice setaju kao slobodni gradjani. Time bi, kazu one, nekakva pravda bila ostvarena, i bila bi uklonjena jedna od najvecih prepreka za povratak Bosnjaka u Srebrenicu.
"Ljudima poput Karadzica i Mladica mora biti sudjeno, ali mora biti sudjeno i onim ekstremistima koji su ubijali i klali a sada slobodno hodaju Srebrenicom, Bratuncem i Vlasenicom", izjavila je Munira Subasic, predsjednik Pokreta majki iz enklava Srebrenica i Zepa, lociranog u Sarajevu.
Tribunal za ratne zlocine se, medjutim, usredsredjuje na one koji su izdavali naredjenja. Ljudima koji su direktno odgovorni za zlocine, takozvanoj "sitnoj boraniji", prema tvrdnjama tribunala, treba da bude sudjeno pred lokalnim sudovima.
U pratnji Visoke komisije za izbjeglice Ujedinjenih Nacija, zene iz Srebrenice redovno putuju u svoj grad, pa cesto i prolaze pored ljudi koji su vrsili nasilje nad njihovom zajednicom.
"Uvijek prolazimo pokraj njih tokom nasih posjeta", kaze jedna. "Srebrenica je mali grad i mi se svi poznajemo. Nemam nikakvu zelju da pricam s tim ljudima, ali sam ipak uplasena.
"Cinjenica da su oni sve ove godine proveli na slobodi, znaci da su oni u stvari nagradjeni za pokolje koje su pocinili. Nema pomirenja sve dok ti lokalni ekstremisti ne budu uhvaceni i kaznjeni. Niti ce moguc biti nas povratak sve dok se to ne ucini."
Kada Hodzic slaze se s tim. Tijelo njenog muza nedavno je otkriveno u masovnoj grobnici nadomak Zvornika. Njen djever je prezivio, ali je ostao bez dva sina. Juna mjeseca je, za vrijeme posjete gradu, caskao sa jednim lokalnim Srbinom u kaficu. Potonji je pokazao na posjetioca za susjednim stolom, tvrdeci da je taj ubio dvojicu djecaka. Kada kaze da je taj covjek smjesta napustio kafic.
Ona tvrdi da je za nju nepojmljivo to da se vrati u Srebrenicu i zivi u neposrednoj blizini takvih ljudi.
Zene iz Srebrenice zele da svi oni koji su pocinili zlocine budu privedeni pravdi. Karadzic i Mladic treba da budu prvi na redu, kazu one, ali i protiv "sitne boranije" moraju biti podignute optuznice. Sve dok se Srebrenica ne oslobodi tih ekstremista, povratak ce, po njihovim rijecima, biti isuvise mucan i opasan.
Amra Kebo je pomocnik urednika IWPR-a u Bosni i clan dopisnicke mreze IWPR-a za ratne zlocine.
1
