Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

IZVJESTAJ IZ REGIJE: SRPSKO SUDSTVO NA SUDU

Slucaj Sjeverin predstavlja neku vrstu testa sposobnosti srpskog sudstva da sudi osumnjicenima za ratne zlocine
By Milanka Saponja-Hadzic

Cetvorodnevnim saslusanjem Djordja Sevica i petnaestak svjedoka, proteklog je tjedna okoncan prvi dio sudjenja za otmicu i ubojstvo 17 Muslimana u studenome/oktobru 1992.


Sevic je okrivljen za otmicu Muslimana iz jednog autobusa u Sjeverinu, kao i za njihovo pritvaranje i ubojstvo, koje se nekoliko dana kasnije odigralo u Visegradu.


Beogradsko sudjenje trebalo bi biti nastavljeno 17. velajce/februara. U medjuvremenu, sud bi trebalo odluciti hoce li odrani biti dozvoljeno pozvati nove svjedoke.


Slucaj se pretvorio u sudjenje ne samo optuzenima, nego i citavom srpskom sudskom sistemu.


Za kidnapiranje tereti se cetiri optuzenika. Od toga se dvojica – Milan Lukic i Oliver Krsmanovic – nalaze u bijegu. Obojica su optuzeni i za jos jednu otmicu, prilikom koje je u Strpcima 1993. nestalo 20 Muslimana.


Sevicu se sudi zajedno s Dragutinom Dragicevicem, koji je odlucio braniti se sutnjom.


“Sudjenje za Sjeverin trebalo bi pokazati da nitko nije iznad zakona, odnosno da bi i Milan Lukic i Oliver Krsmanovic trebalo da budu izvedeni pred lice pravde”, izjavila je Natasa Kandic, predsjednica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, pravnog zastupnika obitelji zrtava.


“U pitanju su teski zlocini, koji su i medjusobno povezani, jer se poslije Sjeverina dogodila i otmica u Bukovici, a onda i kidnapiranje u Strpcima.”


Analiticari uglavnom tvrde da je sudjenje zapravo organizirano uslijed pritiska medjunarodne zajednice, premda neki od njih izrazavaju i pohvale na racun srpskog sudstva. Bogdan Ivanisevic, iz Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) izjavio je da se ovdje radi o “jednom od boljih sudjenja za ratne zlocine” u Srbiji.


Ivanisevic je pohvalio i predsjednicu suda, Natu Mesarevic, napominjuci da je pokazala jasnu namjeru da tocno sazna sto se zaista dogodilo.


Drugi su, medjutim, mnogo kriticniji prema sudskim postupcima koji su u toku. Sefko Alomerovic, rukovodilac Helsinskog odbora za Sandzak – pretezno muslimanskog podrucja iz kojeg poticu i zrtve – izjavio je da citavo sudjenje predstavlja obicnu “farsu”.


U medjuvremenu sudski je proces naisao na izvjesne probleme, koji bi mogli utjecati i na njegov krajnji ishod.


Prvi od tih problema je zastita svjedoka, i za njega Ivanisevic tvrdi da se “jasno ispoljio onda kada su clanovi obitelji, vidno uplaseni, davali izjave”.


Drugi problem je u tome sto optuzba izgleda nastoji postediti drzavu tako sto o ubojcama uporno govori kao o pripadnicima paravojnih jedinica.


Medjutim, novinari uglednog tjednika Vreme – Milos Vasic i Filip Svarm – ukazuju da takav argument ne stoji, s obzirom da su jednom tajnom vojnom uredbom iz 1991. sve vojne formacije svakako bile stavljene pod kontrolu jugoslavenskih snaga.


Postoji, uostalom, jos jedan podatak koji potvrdjuje povezanost izmedju okrivljenih i beogradskih vojnih vlasti. Naime, u vrijeme zlocina, Lukic je bio zapovjednik Teritorijalne odbrane za Visegrad, odnosno formacije vojnih rezervista koja je bila obuhvacena zapovjednom strukturom federalne vojske.


Advokati koji zastupaju zrtve zatrazit ce pristup povjerljivim vojnim dokumentima, a pozvat ce i neke od svjedoka koje nije izvela optuzba, ukljucujuci i pukovnika Luku Dragicevica, bivseg zapovjednika Visegradske brigade jugoslavenske vojske.


Ovi dodatni svjedoci su kljucni, izjavio je branilac Dragoljub Todorovic, “zato sto postoji osnovana sumnja da je ovaj zlocin zapravo organizirala sama drzava”.


Milanka Saponja-Hadzic redovna je suradnica IWPR-a.