Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

IZVJESTAJ IZ REGIJE: MOTIVI UBOJSTVA ZORANA DJINDJICA

Osoba osumnjicena za ubojstvo srpskog premijera mozda je pokusala sprijeciti vlastitu ekstradiciju
By Chris Stephen

Milorad Lukovic, osoba osumnjicena za ubojstvo srpskog premijera Zorana Djindjica, predstavlja otjelotvorenje onog tipa ratnika-ubojice za ciji je uspon odgovoran bivsi predsjednik Slobodan Milosevic.


Lukovic je nekadasnji zapovjednik elitne policijske jedinice Crvene beretke - tj. svojevrsne Miloseviceve pretorijanske garde. Rijec je o izuzetno dobro obucenim komandosima, nad kojima medjutim kontrolu nije imala vojska - u koju Milosevic nikada nije imao dovoljno poverenja - nego Ministarstvo unutrasnjih poslova (MUP).


Lukovic je predvodio i one jedinice Crvenih beretki koje su sudjelovale u sukobima na Kosovu, gdje su navodno umijesane i u niz ratnih zlocina.


Naredjenja su mu stizala od sefa Miloseviceve tajne policije Jovice Stanisica i njegovog zamjenika Franka Simatovica. Svi su oni povezani s ratnim zlocinima, ali za njih tek treba da budu i javno optuzeni.


Kasnije je Lukovic odigrao kljucnu ulogu u Milosevicevom silasku s vlasti nakon izbornog poraza u rujnu/septembru 2000.


U listopadu/oktobru iste godine, Milosevic je - usprkos izbornoj pobjedi Vojislava Kostunice -uz pomoc svojih snaga sigurnosti pokusao zadrzati vlast.


Ali je Djindjic odrzao bizaran sastanak s Lukovicem - na zadnjem sjedalu jednog terenskog vozila.


Nakon sto su se - skriveni od ociju javnosti - provozali ulicama Beograda, dogovor je bio sklopljen. Lukovic je pristao podrzati Djindjica ili makar odbiti bilo kakvo naredjenje da mu se suprotstavi.


O onome sto je pak njemu ponudio Djindjic, jos uvijek se samo nagadja.


Nekoliko dana kasnije, nastupio je i Lukovicev trenutak. Kada su sudionici protesta "osvojili" zgradu beogradske drzavne televizije, Crvenim beretkama je naredjeno da se upute na lice mjesta i ponovo je zauzmu.


Umesto toga, Lukovic je, stigavsi do zgrade televizije, izasao iz svog dzipa, otpozdravio masi na srpski nacin (podigavsi uvis tri prsta), vratio se u vozilo i potom naredio svojim trupama da se vrate u kasarnu.


Miloseviceva sudbina tog je trenutka bila zapecacena.


Neki misle da je Lukovicu bilo obecano da ce za nagradu biti ostavljen na miru kad je rijec o optuzbama za ratne zlocine. Ali medeni mjesec izmedju Djindjica i Crvenih beretki nije dugo trajao.


U studenome/novembru 2001., toj policijskoj jedinici je bilo naredjeno da uhapsi Predraga i Nenada Banovica, koji su na jednoj pijaci u Smederevu prodavali voce i povrce. Tek kada su ih komandosi predali redovnim policijskim snagama, otkrili su da se radi o osobama koje su u Hagu osumnjicene za ratne zlocine.


Puni bijesa - a mozda i u strahu da bi se i oni uskoro mogli naci u slicnoj situaciji - zapovjednici Crvenih beretki stupili su u akciju. Preko 100 pripadnika te jedinice dovezlo se u Beograd, gdje su svoja oklopna vozila parkirali u samom centru grada, u neposrednoj blizini zgrade parlamenta.


U medjuvremenu se druga jedinica iz sastava Crvenih beretki uputila na jug, gdje je blokirala autoput Beograd-Nis - jedinu trasu kojom je moglo stici eventualno vojno pojacanje.


Parlament je - kao i sam Djindjic - bio bespomocan. Pa ipak, Crvene beretke nisu izvrsile napad. Umjesto toga, postigavsi ono sto su u tom trenutku zeljele, vratile su se kuci, nadajuci se da ce poslije svega ipak uzivati zastitu od Haga.


Ocigledno, Djindjic je bio zabrinut. Ali je i ove godine ponovo bio prinudjen rizikovati sukob sa Crvenim beretkama, posto je Zapad zapreijtio da ce uskratiti financijsku pomoc Beogradu u slucaju da ne bude izruceno jos nekoliko osoba koje su - poput Lukovica i drugih bivsih ili sadasnjih pripadnika spomenute jedinice - osumnjicena za ratne zlocine.


Djindjic je donio odluku. Njegove pristalice tvrde da ga je mozda bas ona kostala zivota.


Chris Stephen je sef Ureda IWPR-a u Hagu.