Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Izvjestaj iz Regije: Istraga o ubojstvima Srba u Vukovaru

Pise: Drago Hedl iz Osijeka (TU br. 291, 25-29 novembar, 2002)
By IWPR ICTY

Vukovar je mnogo poznatiji po srpskim zlodjelima nad Hrvatima: srpske su snage potkraj 1991. citava tri mjeseca nastojale zauzeti grad, da bi u toj ofanzivi unistile njegov najveci deo.


Nakon pada Vukovara, srpske su snage iz gradske bolnice izvele vise od 200 pacijenata i strijeljale ih.


Ali su se i Srbi dugo zalili na zlodjela koja su nad njima pocinjena u razdoblju koji je neposredno prethodio napadu.


U to vrijeme - tokom proljeca i ljeta 1991. - grad je funkcionirao kao svojevrsni osobni feud Tomislava Mercepa, koji je obavljao funkciju sekretara Narodna obrana u hrvatskoj "ad hoc" uspostavljenoj upravi.


Prema podacima koje su prikupile nevladine organizacije iz Vukovara, pod Mercepovom vlascu nestalo je ili je ubijeno 86 srpskih civila.


Otuda je upravo Mercep glavna meta novopokrenute istrage. Rijec je o nekadasnjem visokom funkcioneru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), radikalno nacionalisticke partije ciji je predsjednik, Franjo Tudjman, 1991. ostvario hrvatsku nacionalnu nezavisnost.


Mercep je nedavno napustio nacionalisticku politiku i danas predvodi jedno od udruzenja hrvatskih veterana.


Svojevremeni teror nad Srbima on je navodno sprovodio posredstvom paravojnih jedinica.


U vrijeme dok je bio na vlasti, gradom su harale naoruzane siledzije: Srbi su bili hapseni, a njihove kuce i kafici ruseni.


Samo u jednom incidentu, pripadnici spomenutih grupa izveli su trojicu Srba na obalu Dunava i strijeljali ih, da bi zatim njihova tijela bacili u rijeku.


Ovakva Mercepova taktika dovela je do toga da je samo tokom ljeta 1991. - prema podacima o dolascima izbjeglica u Beograd - Vukovar napustilo 13.734 Srba.


Dokazi o tijelima iz Dunava pojavili su se kada je pripadnica hrvatske nacionalne garde, Ksenija Piplica, bila zarobljena i pod optuzbom za ratne zlocine, srpnja/jula 1992. izvedena pred beogradski Vojni sud.


Ona je tom prilikom podrobno opisala kako su 30. srpnja/jula 1991. nekoliko pripadnika hrvatskog Zbora narodne garde (ZNG), medju kojima je bila i ona, kamionetom odvezli trojicu zarobljenih Srba do Dunava i tamo ih ubili. Lesevi su baceni u rijeku.


U novinskom intervjuu koji je dao neposredno nakon pada Vukovara (18. studenoga/novembra 1991.), Mercep je priznao da je "bilo slucajeva" da su "ljudi gubili zivote" u akcijama kojima je on rukovodio. Zapitan o lesevima koji su poslije takvih akcija mogli vidjeti kako plivaju Dunavom, on je odgovorio: "Ne tvrdim da u Vukovaru tijela nisu plivala. U tako velikom podrucju i u toj situaciji, svatko je mogao ciniti sto mu se prohtije. Ali mi smo ipak imali kontrolu nad Vukovarom, tako da se to nije dogadjalo u nekom vecem obimu."


Istraga koju je pokrenula Hrvatska predstavlja u izvjesnom smislu novo poglavlje u povijesti procesuiranja ratnih zlocina. Naime, Zagreb je pokazao volju da istrazi zlocine koje je pocinila hrvatska strana.


Postoje, medjutim, i spekulacije po kojima je Hrvatska u stvari motivirana strahom, buduci da je u isto vrijeme protiv Mercepa istragu pokrenuo i Haski tribunal.


U Zagrebu kruze glasine da ce optuznica za ratne zlocine biti podignuta na proljece: S obzirom da joj se vec spocitava da nije izrucila neke od najistaknutijih osumnjicenih, Hrvatska ovaj put vlastitu istragu nastoji obaviti prije Haga.


U protivnom, vlasti strahuju da bi uspomene na stradanja vukovarskih Hrvata mogle izblijedeti ako do javnosti dopru informacije o tome kako su i Hrvati vrsili teror nad gradjanima srpske nacionalnosti, te kako vlasti u Zagrebu nisu ucinile nista da bi ih u tome sprijecile.


Sudeci po izjavama svjedoka, prve oruzane formacije u gradu Vukovaru osnovao je upravo Mercep, koji je osobno stajao iza sistematskih hapsenja i kidnapiranja Srba, pri cemu su mnogi od njih i zauvijek nestali. Tako je u visenacionalnom Vukovaru rasla psihoza straha, koja je rezultirala valom srpskih izbjeglica koji je iz grada krenuo u pravcu Srbije.


Tih uzasa i po procjeni hrvatskih vlasti, ipak je bilo previse. Tako se na Mercepovo ponasanje, u pismu koje je 18. kolovoza/avgusta 1991. uputio Franji Tudjmanu, pozalio i Marin Vidic - koji je na mesto "prinudnog upravitelja" grada postavljen direktno iz Zagreba.


U dokumentu koji nosi oznaku "sluzbene tajne", Vidic je, kao etnicki Hrvat, Tudjmana upozorio da Mercepove jedinice protuzakonito upadaju u srpske stanove, pljackaju ih, te da oduzimaju privatna vozila. Napomenuo mu je i da se nasilna saslusanja cesto zavrsavaju pogubljenjem.


Jedna vukovarska Srpkinja opisala je za IWPR kako je bilo zivjeti pod Mercepovom strahovladom. "Vec oko tri sata poslije podne, tek posto bi ljudi stigli s posla, grad bi postajao potpuno pust", rekla je ona.


"Nakon sto bi pala noc, ljudi bi silazili u podrume. Svake noci gradom bi odjekivale eksplozije i pucnjevi. Ukoliko biste pred svojom kucom zaculi skripu automobilskih kocnica, mogli ste biti sigurni da ce se kroz koju minutu zacuti i eksplozija, te da ce neki od srpskih kafica biti podignut u zrak.


Srbi su bili preplaseni, pa su poceli napustati grad. Jos vise ih je otislo nakon sto se pronio glas o nestancima i pogubljenjima."


Medju onima koje su uhapsili Mercepovi ljudi nasao se i doktor Vojislav Stanimirovic, predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke. No, njemu je zivot bio postedjen, zahvaljujuci cinjenici da je imao prijatelje medju najutjecajnijim vukovarskim Hrvatima.


"Prije nego sto je u kolovozu/augustu 1991. JNA napala Vukovar, Mercepovi ljudi su pritvorili Srbe u podrum zgrade Teritorijalne obrane (TO) i Klub dizaca utega", kaze on. "Neki od tih ljudi zauvijek su nestali. Govorimo o velikom broju ljudi. Za sve to i danas postoje zivi svjedoci, ne samo medju Srbima koji su bili zatoceni, nego i medju Hrvatima koji su sve vrijeme znali sto se dogadja."


Mercepova taktika, i po merilima Zagreba, bila je preterana: vec u kolovozu/augustu 1991. njega je uhapsila hrvatska policija i odvezla ga u Zagreb.


Pritvor, medjutim, nije potrajao: zapravo se radilo samo o danu prebacivanja iz Vukovara u Zagreb. Po izbijanju rata, Mercep je pak pusten na slobodu i potom cak unaprijedjen - u savjetnika pri tadasnjem Ministarstvu unutrasnjih poslova.


Nakon sto su se potkraj ljeta rasplamsali sukobi, Mercep odlazi na Pakracku poljanu i gospicko ratiste, odnosno na lokacije na kojima ce kasnije, a zbog navodnih zlodjela pocinjenih u ratu, biti pokrenute i istrage.


Poslije rata, Mercep je zastupnik Hrvatskoga sabora, da bi se 2000. cak kandidirao i za predsjednika republike. Broj glasova koje je tom prilikom dobio bio je zanemarljiv.


Napusta HDZ i osniva vlastitu politicku partiju - Hrvatsku pucku stranku, koja medjutim ostaje slaba, bez ikakvog utjecaja na politickoj sceni. Sada je samo predsjednik jedne od brojnih veteranskih udruga.


Haski istrazitelji prikupljaju dokaze o onome sto se u Vukovaru desavalo tokom Mercepove uprave.


Istrage su provedene tri puta 1996., a jednom tokom 1997. - u vrijeme dok su se Vukovar i citavo hrvatsko Podunavlje jos uvijek nalazili pod privremenom administracijom Ujedinjenih naroda.


Hrvatskim je vlastima svakako poznato sto je Mercep cinio, jer su ga - na kraju krajeva - one same uhapsile i odvele iz Vukovara.


Ali, okolnost da su uzasi u Vukovaru prethodili ratu cija se presudna bitka za Hrvate (u simbolickom smislu) odigrala upravo u tom gradu, cini svaku istragu Mercepovih zlodjela politicki veoma osjetljivom.


Da je ta istraga kojim slucajem bila sprovedena ranije, Hrvatska je mogla pokazati Hagu kako je sposobna odrzavati red u vlastitoj kuci.


No, ona bi i ovako - ukoliko citav slucaj bude pokrenut prije nego Hag podigne vlastitu optuznicu - mogla ponesto dobiti. A ukoliko do toga dodje i ukoliko sudski postupak bude uspjesan, pred nasim ce se ocima ukazati jos jedna u nizu tamnih stranica novije povijesti.


Drago Hedl je suradnik IWPR-a iz Osijeka.