Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

IZVJESTAJ IZ REGIJE: BEZBOJNI DIKTATOR

Za razliku od Sadama i Causeskua, Milosevic se uzdrzao da svoj dom pretvori u drecavo svetiliste
By Milanka Saponja-Hadzic

Kada je rijec o politickoj moci, Slobodan Milosevic gajio je ogromne ambicije. Medjutim, u vlastitom domu, on je - nasuprot tome - bio skroman i krotak.


Cinjenica da se u njegovim rukama nalazila gotovo sva moc u Srbiji ostavila je tek neznatan trag na Belom dvoru - u koji su se on i njegova supruga Mirjana-Mira Markovic nasilno uselili potkraj devedesetih.


U nekadasnju kraljevsku palacu Milosevic se doselio 1997., nakon sto je - po isteku drugog predsjednickog mandata u Srbiji - bio izabran za predsjednika Jugoslavije.


Ali, za razliku od srpske kraljevske obitelji i bivseg jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, on i Mira nisu bili skloni raskosnim prijemima i ostalim vidovima ekstravagancije. Zlatne slavine i bezvrijedna umjetnost - koji su zastitni znak vecine diktatora, u rasponu od Sadama Huseina (Saddam Hussein) do Nikolaea Causeskua (Nicolae Ceausescu) - nisu nesto sto treba povezivati s Milosevicem. Cini se da je on ipak imao vise ukusa, buduci da je u palaci u koju se uselio zadrzao umjetnicka djela, ukljucujuci i jednog Rembranta (Rembrandt), koja su bila u posjedu kraljeva.


Beli dvor sagradili su Karadjordjevici, tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeca. Rijec je o objektu koji se nalazi usred deset hektara suma i parkova. Medjutim, kraljevska porodica u ovoj je palaci - koja se nalazi u elitnom beogradskom kvartu, Dedinju - boravila tek nekoliko godina, neposredno pred njemacku okupaciju. Nakon sto su na dan bombardiranja (6. travanj/april 1941.) pobjegli iz zemlje, Karadjordjevici se vise nikada nisu vratili na vlast.


Godine 1945. u prijestolnicu dolaze partizani, ciji ce se vodja, Tito, kasnije proglasiti za dozivotnog predsjednika. On je zivio u Belom dvoru: mozda je i bio komunist, ali je volio kraljevski nacin zivota. Raskosne zabave s prvoklasnom hranom i ekskluzivnim vinima nisu bile rijetke - usprkos oskudici koja je u Jugoslaviji vladala u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata.


Prvi stranac koji je poslije rata posjetio Beli dvor bio je etiopijski car Hajle Selasije (Haile Selassie). Bilo je to 1954., a posjeta je predstavljala pravu nocnu moru za nedovoljno obuceno i neiskusno osoblje koje je bilo zaduzeno za etikeciju. Tim povodom bile su donesene i posebne tkanine iz Pariza, Londona i Trsta - od kojih su sasiveni smokinzi, kravate, bijeli ubrusi, cilindri i bijele carape.


Sljedece godine uslijedila je i posjeta sovjetskog premijera Nikite Hruscova (Nikita Khrushchev), koja je protekla u opustenoj atmosferi, sto je bila i potvrda da ce Sovjetski Savez (SSSR) ipak tolerirati postojanje jedne komunisticke zemlje koja ce ostati izvan orbite njegovog utjecaja.


Nakon sto je sedamdesetih okoncan takozvani Hladni rat, 1972. u posjetu Jugoslaviji stize Elizabeta II, kraljica Velike Britanije, zajedno sa svojim suprugom, princom Filipom. Za tu priliku, Tito se postarao da se svakog jutra u Dvoru cuju gajde, koje su budile sve prisutne. Njihov zvuk prolamao se hodnicima palace.


Tu povijesnu posjetu pokvarila je jedino okolnost da se Titov rols-rojs, koji je kraljicu povezao u pravcu Novog Beograda - gdje je gosca trebala posaditi drvo prijateljstva - u jednom trenutku pokvario.


Nakon Titove smrti, Beli dvor je prilikom poseta stranih dostojanstvenika bio koristen kao sluzbena rezidencija. Posljednji gost iz inozemstva bio je prvi demokratski izabrani predsjednik Rumunije, Jon Ilijesku (Ion Iliescu). Bilo je to 1990., samo nekoliko mjeseci posto je u toj zemlji pobijedjen komunizam. Gost je otisao upravo u trenutku kada je za Jugoslaviju nastupio najmracniji period.


U to vrijeme Milosevic je vec bio na vlasti. Tada se jos uvijek drzao podalje od palace. Medjutim, s izbijanjem rata i stupanjem na snagu sankcija UN-a, ubrzo su prestali dolaziti i svi sluzbeni posjetioci.


Godine 1992., Beli dvor se ponovo zakratko nasao u sredistu paznje. Bilo je to zbog radne vecere u okviru koje su se jugoslavenski predsjednik Dobrica Cosic i premijer Milan Panic susreli s medjunarodnim mirovnim posrednicima, lordom Dejvidom Ovenom (David Owen) i Sajrusom Vensom (Cyrus Vance). Milosevic je, kao tadasnji predsjednik Srbije, bio odsutan, ali se smatra da je u to vrijeme sve konce povlacio upravo on.


Sankcije su ublazene 1997.; Milosevic je, nakon ucesca u sklapanju Dejtonskog mirovnog sporazuma - kojim je 1995. okoncan rat u Bosni - postao miljenik Zapada.


Medjutim, Milosevic i Mira bili su prilicno povucen par. Zabave su bile rijetke. Milosevic se oblacio u dosadna odijela. Njegova supruga oblacila se staromodno. Njih dvoje izbegavali su i parade, i orkestre, i bankete.


S povratkom demokracije, clanovi obitelji Karadjordjevic poceli su obilaziti nekadasnje kraljevsko zdanje. Prvo je to ucinila princeza Jelisaveta, koja je sa zaljenjem ukazala na izvjesna ostecenja namjestaja i umjetnickih djela, do kojih je doslo prilikom manjeg sukoba izmedju Milosevicevih tjelohranitelja i pripadnika srpske policije.


Medju brojnim umjetnickim dragocenostima, u Belom dvoru su najvrednije dvije slike u ulju: Pejzaz s tri kaludjera Nikole Pusena (Nicolas Poussin) i Rembrantov Covjek s flautom. Karadjordjevici su svojevremeno te slike nabavili iz najvecih svjetskih galerija.


Nakon rata u palaci su takodjer bila izlozena i mnoga djela najpoznatijih jugoslavenskih umjetnika.


Ocigledno, Beli dvor nije bio po ukusu obitelji Milosevic-Markovic. Oni su vec imali ogromnu vilu na Dedinju, a nakon sto su se preselili u to zdanje otpoceli su i rad na drugoj vili, zvanoj Mir - sto je svakako ironican naziv, s obzirom na Milosevicevu sklonost ka vodjenju ratova.


Tokom 1999., u vrijeme zracne kampanje NATO-a, Miloseviceva obitelj stekla je i vlasnistvo nad zemljom oko palace, ocigledno namjeravajuci prosiriti svoje imanje. U medjuvremenu im je sve to oduzeto.


Danas je ponovo postala stvar prestiza biti gost Belog dvora. U tom se zdanju cesto okupljaju predstavnici Srpske pravoslavne crkve (SPC), akademici, pristalice ustavne monarhije i glasoviti nacionalisticki intelektualci.


Ali se ponovo javljaju i odredjene nedoumice, pa i zabrinutost zbog toga sto je rijec o susretima pretendenta na prijestol, Aleksandra Karadjordjevica, s predstavnicima takozvanih "patriotskih snaga" - odnosno, istim onim ljudima za koje se vjeruje da su odgovorni za ratove vodjene tokom devedesetih.


Milanka Saponja-Hadzic je suradnica IWPR-a iz Beograda.