IZVJESTAJ IZ REGIJA: OTKRICA U BUGOJNU
Nakon sto je bivsi bosnjacki zapovjednik priznao zlocine nad lokalnim Hrvatima rastu tenzije u tom srednjobosanskom gradu
IZVJESTAJ IZ REGIJA: OTKRICA U BUGOJNU
Nakon sto je bivsi bosnjacki zapovjednik priznao zlocine nad lokalnim Hrvatima rastu tenzije u tom srednjobosanskom gradu
Enis Sijamija, bivsi zapovjednik jedinice vojne policije pri 307. Motoriziranoj brigadi bosanske vojske, nije vise mogao sutjeti.
Posljednjih nekoliko tjedana on javno govori o zlocinima koji su nad Hrvatima pocinjeni u srednjobosanskom gradu Bugojnu.
Nekolicinu lokalnih bosnjackih (bosansko-muslimanskih) predvodnika, poput Dzevada Mlace, ratnog mocnika i poratnog gradonacelnika Bugojna, on je u nizu novinskih intervjua povezao s nestankom 26 pripadnika Hrvatskog vijeca obrane (HVO) prije devet godina.
“Kako ikada moze biti suzivota ukoliko ja ne znam sta se dogodilo s mojim djecakom”, kaze Marija Jezdic, jedna od onih bosanskih Hrvatica koje jos uvijek tragaju za nestalim muzevima i sinovima.
U gradu Bugojnu i njegovoj okolini vodjene su 1993. i 1994. zestoke borbe izmedju bosanskih Hrvata i Muslimana.
Premda je tokom 1994. bilo potpisano primirje, i premda su se do kraja rata (1995.) te dvije strane zajedno borile protiv bosanskih Srba, etnicki odnosi izmedju bosanskih Hrvata i Muslimana ostali su zategnuti.
Vecina bosanskih Hrvata smatra da za nestanak vojnika HVO-a i ostale ratne zlocine krivicu snosi Mlaco, kao tadasnji nosilac vrhovne vojne i civilne vlasti na nivou citave regije.
Ured Visokog predstavnika za Bosnu smijenio je 12. veljace/februara 1999. spomenutu osobu s funkcije gradonacelnika Bugojna, uz obrazlozenje da koci mirovni proces i sprijecava povratak izbjeglica.
Sudeci po informacijama koje pristizu iz lokalnih i medjunarodnih izvora, Mlaco je, medjutim, i nakon toga ostao jedan od najmocnijih ljudi u gradu.
Mnogi lokalni Hrvati bili su bijesni i nezadovoljni sto je proteklog mjeseca Hag saopcio da ce obustaviti dalju istragu o tuzbi koju su vojne vlasti bosanskih Hrvata iz obliznjeg grada Livna jos 1994. podnele protiv ukupno 440 osoba, navodno odgovornih za ratne zlocine pocinjene nad pripadnicima njihove zajednice.
Tribunal je, u stvari, odlucio da ipak ne postoje uvjerljivi dokazi na osnovu kojih bi protiv svih osumnjicenih mogao biti pokrenut krivicni postupak
Iako sve to naravno ne znaci da sarajevske vlasti ne mogu i same povesti istragu i podici optuznicu protiv Mlace i njegovih ratnih suradnika, spomenuta odluka ipak je izazvala gnjev bosanskih Hrvata.
Ubrzo potom, medjutim, nastupilo je i izvjesno olaksanje nakon sto je Sijamija odlucio progovoriti i po prvi put potvrdtii makar neke od navodnih optuzbi.
“Hapsenje i likvidaciju 26 Hrvata iz Bugojna naredio je tadasnji predsjedavajuci ratnog predsjednistva Dzevad Mlaco, a osoba koje snosi neposrednu odgovornost za zlocine jeste tadasnji nacelnik civilne policije Enes Handzic”, izjavio je Sijamija za Slobodnu Bosnu.
“Spreman sam pojaviti se pred bilo kojim sudom i svjedociti o zlocinu koji je pocinjen nad zatocenicima iz redova HVO-a.”
Prema Sijamijinim rijecima, navodni ratni zlocin odigrao se u srpnju/julu 1993., kada su se pripadnici HVO-a predali bosanskoj vojsci, nakon cega su bili zatvoreni u kolektivne centre, u kojima je u jednom trenutku boravilo oko 400 Hrvata.
Dvadeset i sest clanova HVO-a je 12. listopada/oktobra 1993. bilo odvedeno s nogometnog stadiona Iskra (gdje su bili zatoceni) – i od tada im se gubi svaki trag. Vjeruje se da su nedugo potom ubijeni.
Sijamija je takodje otkrio da je zapovjednik jedne druge jedinice vojne policije – Nihad Sabic –bio ubijen zato sto se usprotivio naredjenjima da se Hrvati pobiju.
Nakon sto bi bili odvedeni, Hrvate je ispitivao spomenuti Handzic, tvrdi Sijamija.
Za vrijeme rata, on je bio zaduzen za civilnu policiju i vojnu sigurnost, a bio je i clan ratnog predsjednistva. Poslije rata, imenovan je za ministra policije Centralnobosanskog kantona, da bi nakon toga postao i visi oficir federalnih snaga.
S potonjeg polozaja smenili su ga predstavnici Medjunarodne policije UN-a (IPTF), s obrazlozenjem da je navodno odgovoran za nezakonito pritvaranje Hrvata i Srba u vrijeme trajanja rata.
Posto bi saslusao pripadnike HVO-a, Handzic bi ih – po Sijamijinim recima – u crnom mercedesu prevezao do logora Rostov, u kome je tada bila stacionirana paravojna mudzahedinska jedinica, poznatija kao Bijeli golubovi.
Tenzije su u Bugojnu dostigle vrhunac nakon sto je, prije nekoliko tjedana, Federalna televizija (FTV) pripremila i zatim emitirala specijalnu reportazu posvecenu opisanim dogadjajima.
U tom televizijskom izvjestaju nasao se i snimak koji prikazuje tadasnjeg bosanskog lidera Aliju Izetbegovica, kako u pratnji vojnih zapovjednika Sakiba Mahmukljina i Mehmeda Alagice, kao i samog Mlaca, dolazi u posjetu jedinici Bijelih golubova, lociranoj u Rostovu.
Sijamija tvrdi da mu je zbog brojnih intervjua i kasnijeg publiciteta vec u tri navrata zivot bio ugrozen. Poslednji put to se desilo 3. listopada/oktobra, kada je – kako tvrdi – pod njegov automobil bila podmetnuta bomba.
Ali sve to ipak nije usutkalo Sijamiju. Naprotiv: u intervjuu lokalnim medijima, on je za pokusaje ubojstva okrivio “placenike” koje su unajmili Mlaco, Handzic, Senad Dautovic i Tahir Granic – kao nekadasnji celnici civilne, odnosno vojne vlade grada Bugojna.
Povodom Sijamijinih optuzbi, IWPR je u vise navrata pokusao stupiti u kontakt s Mlacom, ali je on odbio dati bilo kakvu izjavu. Enes Handzic je pak za IWPR rekao da su spomenute tvrdnje u potpunosti neosnovane.
Amra Kebo komentatorica je sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje i redovna suradnica IWPR-a.
