IZVJEŠTAJ O BABIĆEVOM SAMOUBISTVU ZATVORSKO OSOBLJE OSLOBOĐA KRIVICE

Haški tribunal objavio je rezultate interne istrage o smrti bivšeg lidera hrvatskih Srba, Milana Babića, koji je ove godine izvršio samoubistvo u sudskom pritvoru.



Babić je 7. marta nađen mrtav u svojoj ćeliji u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija (PJUN); prethodno je priznao krivicu za ratne zločine, te se pojavio kao svjedok optužbe u nizu sudskih postupaka – uključujući i onaj vođen protiv pokojnog jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, kao i na suđenju bivšem političkom lideru bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku.



U vrijeme kada je umro, ostalo je još svega nekoliko dana do završetka njegovog svjedočenja na suđenju bivšem ratnom lideru hrvatskih Srba, Milanu Martiću.



Babić je početkom 2004. priznao krivicu za progon Hrvata na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi dok je bio predsjednik Krajine (hrvatske oblasti pod srpskom kontrolom). Svjedočenje protiv pripadnika srpskog političkog režima bilo je uslov iz sporazuma o priznanju krivice, na temelju kojeg je osuđen na 13 godina zatvora.



Istragom o njegovoj smrti, koju je predovodio potpredsjednik Tribunala, sudija Kevin Parker, zaključeno je da je Babić izvršio samoubistvo tako što je na glavu navukao plastičnu kesu i potom se objesio kožnim remenom.



Otprilike u istom tom trenutku, Babić je doživio i srčani udar – navodi se u izvještaju.



Prenijet je i integralni prijevod Babićeve kratke poruke, za koju sudije tvrde da je pronađena u njegovoj ćeliji „u omotu njegovog primjerka Biblije“.



Obraćajući se, očito, svojoj supruzi, Babić je napisao: „Nađi svoj mir i ne žali za mnom. Potreban mi je mir.“ U potpisu: „Tvoj Milan“.



Sudije tvrde kako su izvještaji nekih medija – kojima je izvor navodno Vojislav Šešelj, takođe haški pritvorenik – da Babićeva poruka optužuje Tribunal da je na njega vršio pritisak kako bi lažno svjedočio protiv ostalih optuženih Srba „potpuno netačni“.



Izvještaj potvrđuje da je Babić „zbog vlastite sigurnosti i na vlastiti zahtjev“ bio odvojen od ostalih zatvorenika iz pritvorske jedinice. Međutim, navode se i detalji vezani za probleme s kojima se navodno suočavao tokom ranijih boravaka u pritvoru.



Pominje se da je, boraveći u Hagu u periodu od novembra 2003. do juna 2004. – nakon čega je i osuđen na 13 godina zatvora – Babić bio u prilici da živi u kući, kao zaštićeni svjedok, a ne u zatvoru.



Kada je nakon presude prebačen u pritvorsku jedinicu, odvojen je od izvjesnog broja drugih zatvorenika. Ali, kako kažu njegova djeca, osjećao se ugroženim od strane onih koji su ga „smatrali izdajnikom“.



Prema nekim tvrdnjama njegovog zastupnika Petera Mihaela Milera (Peter Micheal Muller), potkraj 2004. ili početkom 2005. Babić je počeo da razmišlja o samoubistvu.



Potom je u septembru 2005. prebačen na izdržavanje kazne u treću zemlju. Babićeva porodica je rekla sudiji Parkeru da je osuđenik prva dva mjeseca bio „pod strogim režimom“, bez ikakvog kontakta sa suprugom, da bi nakon toga uslijedilo svega nekoliko telefonskih poziva i pisama.



Sudija Parker smatra da je Babić bio „posebno zabrinut“ nakon odvajanja od supruge i dvoje djece. Oni su živjeli zajedno sve dok nije osuđen, pa je čak i u vrijeme dok je u pritvorskoj jedinici čekao da ga prebace u treću zemlju mogao da se svakodnevno javlja telefonom.



A kada je napokon, potkraj februara ove godine, njegova porodica izmještena u sklopu programa zaštite svjedoka Tribunala, Babića je i dalje brinulo to što su imali samo privremene vize za novu zemlju u kojoj su dobili boravište, što se moglo odraziti na školovanje njegove djece.



Takođe je, kako se navodi u izveštaju, bio izgleda „krajnje zabrinut“ zbog toga da li će mu, nakon izdržavanja zatvorske kazne, biti omogućeno pravo boravišta u zemlji u kojoj su mu supruga i djeca.



Sudija Parker pominje i probleme na koje zvaničnici Tribunala nailaze pri izmještanju svjedoka, uključujući ograničeni broj zemalja na raspolaganju, kao i uslovi pod kojima one prihvataju osuđene ratne zločince. On ističe da ti aranžmani zavise od odluke vlada tih zemalja.



Iznosi i preporuke po kojima bi osoblje, kada je riječ o programu izmještanja, trebalo da se „čuva nerealnih očekivanja samih pritvorenika, ostalih svjedoka, te članova njihovih porodica“.



Uprkos „očiglednim razlozima za brigu“, kaže se u izvještaju, Babićevo samoubistvo „bilo je potpuni šok za sve one koji su mu bili najbliži“. Supruga i djeca u početku nisu mogli da vjeruju da je on sebi oduzeo život.



Izveštaj oslobađa odgovornosti osoblje pritvorske jedinice, navodeći da se nije moglo predvidjeti da kod Babića postoji rizik od samoubistva. Nisu otkriveni nikakvi dokazi na temelju kojih bi se mogao izvući zaključak o bilo kakvoj „nebrizi od strane osoblja PJUN-a pri procjeni eventualnog rizika od samoubistva ili samopovrjeđivanja“.



Janet Anderson je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.