Hrvatski Neuspesni Istoricar

Dragutin Hedl razmislja o nasledstvu hrvatskog lidera, Tudjmana, Titovog sledbenika, fanaticnog nacionaliste, ljubitelja luksuza i skupljaca bogatstva, samoproklamovanog heroja ove zemlje i njenog unistivaca.

Hrvatski Neuspesni Istoricar

Dragutin Hedl razmislja o nasledstvu hrvatskog lidera, Tudjmana, Titovog sledbenika, fanaticnog nacionaliste, ljubitelja luksuza i skupljaca bogatstva, samoproklamovanog heroja ove zemlje i njenog unistivaca.

Thursday, 10 November, 2005

Tri nedelje pre nego sto je otisao u zagrebacku bolnicu, predsednik Franjo Tudjman je samopouzdano izjavio stranim novinarima "Fizicki i psihicki potpuno sam zdrav".


Nije bio u pitanju njegov pokusaj obmane javnosti, iako mu je tada preostalo jos dva meseca zivota. Poput svih drugih diktatora, hrvatski predsednik bio je uveren da je besmrtan. Izgleda da nijedan od Tudjmanovih lekara nije imao hrabrosti da mu kaze da se njegov rak povratio i da jos jednom mora biti operisan.


Nekadasnji Titov partizan za vreme Drugog svetskog rata, a potom komunisticki general, u vreme kada se na celu Hrvatske borio za njenu nezavisnost 1990.godine, bio je zestoki nacionalista. Medjutim, u toku njegove vladavine on je ponovo oziveo gorke uspomene nacionalistickog neofasistickog ustaskog rezima koji je predvodio Hrvatsku kao nacisticku nemacku tvorevinu u vreme Drugog svetskog rata.


Istorija mu je isla na ruku. Nacionalisticka histerija koju je s druge strane podsticao tadasnji predsednik Srbije, Slobodan Milosevic, uzdrmala je jugoslovensku federaciju istovremeno sa raspadom komunizma u istocnoj i centralnoj Evropi. Kasnije je Tudjman spremno prepravljao istoriju, po kojoj je njegova stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila glavne zasluge za unistavanje komunizma u Hrvatskoj.


Iako su ga smatrali za politickog disidenta u vreme komunizma -on je proveo kratko vreme u zatvoru zbog svog nacionalizma-jedva da je predstavljao ozbiljnog protivnika jednopartijskog sistema bivse Jugoslavije.


Posedovao je pasos i putovao po svetu, trazeci saveznike za svoj plan o stvaranju nezavisne hrvatske drzave i povezujuci se sa hrvatskom politickom i ekonomskom dijasporom.


Kada je dospeo na vlast, poceo je da otplacuje dug hrvatskoj emigraciji koja ga je finansijski pomagala prilikom prvih izbora. Jeftin nacin otplacivanja duga pronasao je u podsticanju neoustastva kojem je ona bila naklonjena.


Tudjman je vrlo brzo postao poznat po tome sto je nalazio reci pune hvale za ustaski rezim za vreme Drugog svetskog rata, odbacujuci misljenja da je on predstavljao marionetsku tvorevinu koja je saradjivala sa nemackim okupatorom. Umesto toga on ga je tumacio delom hrvatskih 'istorijskih teznji' za nezavisnoscu.


Ustaski simboli-veliko slovo U- su se povratili u javnost i poznati zagrebacki trg Zrtava fasizma dobio je novo ime, koje je vise odgovaralo novim pogledima rezima. Ulice po celoj zemlji su dobile nova imena po ustaskom ministru Milu Budaku. Vojnici i policajci ponovo su stavljali slike Ante Pavelica u njihovim kasarnama.


Zahvaljujci Tudjmanu, Hrvatska je ponovo postala drzava (priznata od strane medjunarodne zajednice 15 Januara 1991.godine). Ipak, da nije bilo Tudjmana, istorijske okolnosti pokazuju da je to mogao uraditi neko drugi. U svakom slucaju neki smatraju da je Hrvatska mogla dobiti sopstvenu drzavu cak i bez rata, da se primenjivala mudrija drzavna politika. Ovaj se argument jedva spominjao za vreme Tudjmanove vladavine.


U vreme krvave jugoslovenske drame, Hrvatska je bila neosporna zrtva srpske agresije, ali sa prestankom borbenih dejstava, Tudjman je osetio da je vreme zrelo za ostvarivanje starih planova "Velike Hrvatske". Da bi se ponovo stvorila stara hrvatska Banovina podrazumevalo je prisvjanje velikog dela tada vec nezavisne drzave Bosne i Hercegovine.


Rat koji je usledio doveo je do najgorih ratnih zlocina u bivsoj Jugoslaviji. Postoji vise nagadjanja o tome da bi ga Medjuarnodni sud u Hagu konacno optuzio kao i Milosevica, da njegova smrt nije okoncala takve izglede.


Tudjman je diskutovao podelu Bosne sa Milosevicem u nekoliko navrata (oni su imali ukupno 47 susreta). On je stvorio hrvatsku republiku Herceg-Bosnu i uprkos brojnim javnim obecanjima da ce priznati nezavisnost svog suseda, on je nastavio da se za nju zalaze, cak i posle Daytonskog mirovnog sporazuma.


Bio je poznat po izjavi da je srecan sto mu zena nije "niti Srpkinja niti Jevrejka". Neke anti-semitske opaske u njegovoj knjizi "Ratna Bespuca: istorijska realnost i filozofija" izazvale su kritike medjunarodne javnosti, narocito Izraela, koje nisu popustile sve do ovogodinjeg sudjenja bivsem komandantu koncentracionog logora Jasenovac.


On je voleo izobilje, pompu i luksuz. U tom smislu on je nesvesno imitirao svog idola, Josipa Broza Tita. Cinjenica da je on bio na celu jedne male, siromasne zemlje koju je rat iscrpio nije predstavljala za njega prepreku. Kupio je novi avion i okruzio se skupim kolima i nevidjenom raskosi.


Poput Tita on je voleo vojne uniforme i dao je da mu se napravi jedna bela po modelu u kojem se najcesce Tito pojavljivao. On nije uzeo stari Titov cin marsala, ali se umesto toga zadovoljio zvanjem komandanta hrvatske vojske, iako nije bilo takvog polozaja.


On se medjutim, uselio u jedan od bivsih Titovih letnjikovaca na ostrvu Brionima i njegovu bivsu vilu u Zagrebu (kada je vise nije mogao zakonski drzati, Tudjman je vilu otkupio od drzave, ali ne pre nego sto ju je povecao i ponovo udesio na racun drzave).


Kao i Tito i on je voleo odlikovanja. U jednom danu, on je sebe nagradio sa devet ordena. Takodje je voleo da preteruje, tvrdio je da je Hrvatska jedna od najstarijih nacija u Evropi i verovao da bi dobio Nobelovu nagradu za jednu od njegovih knjiga o istoriji, da nije bio hrvatske nacionalnosti.


Medjutim, za razliku od Tita koji nije vodio brigu o materijalnim bogatstvima, za vreme deset godina na vlasti, Tudjman je zbrinuo svoju porodicu koja je sudeci po njegovim najblizim saradnicima, jedna od najbogatijih u Evropi.


Njegov najstariji sin Miroslav sef je Hrvatske obavestajne sluzbe, dok su se njegov najmladji sin Stjepan i kcerka Nevenka obogatili od trgovine koja je bila povoljna zbog njihovih veza s vlastima. Njegova zena Ankica osnovala je humanitarni fond cije je finansijsko poslovanje bio izvor mnogih kritika. Dva unuka od cerke Nevenke, koja se udala za Srbina za vreme dok je njen otac bio na sluzbi u Beogradu, postala su poznati zbog njihovih aktivnosti sa privatnim bankama i skupim sportskim kolima.


Tudjman je stvorio hrvatsku drzavu po ugledu na mesto u kojem vlada oko 200 porodica sa pravom da slobodno raspolazu drzavnom imovinom i fondovima. Ekonomija je ubrzo stala. Pokojni predsednik ostavlja za sobom armiju nezaposlenih, milion penzionera koji su u zamci njihovih gotovo-bezvrednih penzija kao i strani dug od devet biliona dolara..


On nije mnogo mario za ljudska prava ili demokratiju, iako se cesto pozivao na ovo poslednje. On je tvrdio da je Hrvatska zrtva strane zavere i da politicka opozicija predstavlja "guske u magli", te da oko petnaest odsto ukupnog stanovnistva kuje zaveru protiv njegove drzave.


Rezultat je bio stvaranje jedne vrste pseudo-nezavisnosti koja se bazira na medjunarodnoj izolovanosti koju bi prepoznao staljinisticki albanski vodja Enver Hoxha.


Posto je malo osecao vreme u kojem je ziveo, Tudjman se okrenuo ka mitovima i istoriji u kojima je pronalazio svoje ideje. Sta je god bilo nacionalno to je istaknuto, nezavisnost je bila najveca vrednost drzave.


Ipak, iako je najvise voleo o sebi da govori kao o istoricaru, izgleda da on nije nista naucio od istorije. Da je on bio stvarni istoricar, ziveo bi u strahu od njenog suda.


On je mozda bio osnivac hrvatske drzave, ali jedva da se bilo sta drugo pozitivno moze dodati. Kada pocne dekonstrukcija njegovog kulta, tesko da ce sta ostati od njegovog grandioznog lika.


Dragutin Hedl je redovni dopisnik Instituta IWPR iz Zagreba.


Frontline Updates
Support local journalists