HRVATSKA PREUZIMA HASKE SLUCAJEVE

Suci su prvi put odobrili da jedno sudjenje za ratne zlocine bude prepusteno Hrvatskoj

HRVATSKA PREUZIMA HASKE SLUCAJEVE

Suci su prvi put odobrili da jedno sudjenje za ratne zlocine bude prepusteno Hrvatskoj

Friday, 18 November, 2005

Donoseci po prvi put takvu odluku, haski su suci ovoga tjedna odobrili prepustanje sudjenja dvojici bivsih hrvatskih generala lokalnom sudu.


Rijec je dakle o prvom slucaju koji ce Tribunal prepustiti Hrvatskoj, uslijed pritiska kojem je izlozen od strane Vijeca sigurnosti UN-a, po cijoj odluci prvostupanjski i zalbeni postupci u Hagu moraju biti okoncani do 2010.


U sklopu izlazne strategije, svi slucajevi nizeg i srednjeg ranga – prema Pravilu 11bis Statuta Tribunala – trebalo bi da budu proslijedjeni lokalnim sudovima.


Dvojica bivsih generala, Rahim Ademi i Mirko Norac, optuzeni su za navodno sudjelovanje u operaciji protjerivanja srpskog stanovnistva s podrucja takozvanog Medackog dzepa, koja se u Krajini (jugozapadna Hrvatska) odigrala u rujnu/septembru 1993.


Obojicu se, po dvije tocke optuznice, tereti za zlocine protiv covjecnosti i po tri tocke za ratne zlocine koji su tom prilikom pocinjeni – preciznije, za ubojstvo 29 srpskih civila i pet zarobljenih ili ranjenih srpskih vojnika.


U optuznici se navodi da je Medacki dzep, u kojem je i prije rata zivjelo svega 400 Srba, nakon operacije postao nenastanjiv: 164 kuce sruseno je do temelja, zajedno sa stalama i pratecim objektima, dok su bunari otrovani ili su u njih baceni lesevi.


Prije no sto su odlucili slucaj prepustiti Hrvatskoj, suci su na zasjedanju u veljaci/februaru bili u prilici saslusati sto o takvoj odluci misle tuzilastvo, obrana, hrvatska vlada i pravni eksperti.


Optuzene se ne tereti samo za vlastito ponasanje, nego i kao osobe koje navodno snose zapovjednu odgovornost. U pitanju je koncept za cije su usvajanje zasluzni haski tuzioci, a po kojem se zapovjednici – ukoliko nisu ucinili nista kako bi sprijecili zlocine ili makar naknadno kaznili njihove pocinitelje – imaju smatrati odgovornima za postupke vlastitih jedinica.


Medjutim, hrvatski kazneni zakon iz 1993. – po kojem bi slucaj trebalo da bude procesuiran – ne poznaje kategoriju zapovjedne odgovornosti. Ispostavilo se da je upravo taj problem predstavljao i glavnu temu rasprave o tome da li odobriti prepustanje sudjenja.


Tokom rasprave, suci su zakljucile da bi “ovaj slucaj izgubio na znacaju i tezini” ukoliko njime ne bi bili obuhvaceni svi navodni zlocini.


Zagrebacka vlada, obrana i hrvatski pravnici – koji su na zasjedanju u veljaci/februaru sudjelovali u svojstvu takozvanih “prijatelja suda” (amici curiae) – potvrdili su da drzava raspolaze velikim brojem pravnih mehanizama posredstvom kojih je ipak u stanju suditi za zapovjednu odgovornost. Medju njima su i “kreativnost” u tumacenju postojecih propisa, ali i posezanje za onim odredbama medjunarodnog prava koje se u Hrvatskoj mogu primijeniti.


Tuzilastvo je u ozujku/martu podnijelo i dodatnu dokumentaciju koja se ticala primjenljivosti odredbi medjunarodnog prava na slucaj Medacki dzep, napominjuci pritom da je tadasnji oruzani sukob bio “medjunarodnog karaktera”.


No, suci su ukazale na cinjenicu da – nezavisno od toga jesu li potonji navodi tuzilastva tocni ili nisu – optuznica ipak ne sadrzi odredbu koja bi se ticala medjunarodnog karaktera tadasnjih sukoba.


Ostala pitanja o kojima su suci diskutirali ticala su se tezine pocinjenih zlocina, pravednosti eventualnog “lokalnog” sudskog postupka, kao i toga postoji li “zadovoljavajuci” program zastite svjedoka.


Tuzilastvo je u veljaci/februaru iznijelo konstataciju da su doticni zlocini “prilicno teski”, tvrdeci da su samo zbog toga sto ih na to primorava izlazna strategija – odnosno zato sto “nemamo vremena, niti sredstava” za njihovo procesuiranje – zahtijevali prepustanje slucaja Hrvatskoj.


Prilikom odlucivanja, suci su insistirali i na “adekvatnom sistemu nadziranja” toka sudjenja.


Obojica okrivljenih tvrde da se ne osjecaju krivima za zlocine u Medackom dzepu i vec se nalaze u Hrvatskoj. Ademi je privremeno oslobodjen do pocetka sudjenja, dok se Norac nalazi na odsluzenju zatvorske kazne u trajanju od dvanaest godina, koja mu je izrecena za ubojstvo srpskih civila u Gospicu, pocinjeno tokom rata.


Postoji jos sedam haskih slucajeva koji bi mogli biti prepusteni sudovima na podrucju bivse Jugoslavije.


Ali, otkako je tuzilastvo odlucilo povuci svoj prijedlog o prosljedjivanju sudjenja “vukovarskoj trojci” – to jest, trojici bivsih jugoslavenskih oficira koje se tereti za ubojstvo vise od 200 zarobljenika iz gradske bolnice, pocinjeno 1991. u Vukovaru – osim slucaja Norac/Ademi ne postoji vise nijedan koji bi mogao biti prepusten Hrvatskoj.


Tuzilastvo je od prepustanja vukovarskog slucaja odustalo zbog toga sto su se u medjuvremenu tim povodom i u Hrvatskoj i u Srbiji probudile nacionalisticke strasti.


Procesuiranje ostalih slucajeva bi moglo biti prepusteno Bosni ili Srbiji. U pojedinim su se situacijama i branioci zalagali da se njihovim klijentima sudi u Srbiji ili Hrvatskoj. Zalbeno vijece Haskog tribunala je za sada donijelo samo jednu pozitivnu odluku o takvom prijedlogu tuzilastva – da se Radovanu Stankovicu sudi u Sarajevu.


Predstavnici hrvatske vlade smatraju da je prepustanje slucaja Norac/Ademi izuzetno znacajan dogadjaj. Oni to sudjenje shvacaju kao svojevrsni test, koji bi trebalo da potvrdi da su hrvatska vlada i sudski sistem u politickom, odnosno juridickom smislu dorasli takvim izazovima.


Pregovori sa Zagrebom o pristupanju Europskoj Uniji zamrznuti su zbog toga sto jos uvijek nije uhapsen posljednji haski optuzenik – odbjegli general Ante Gotovina.


Janet Anderson je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.


Frontline Updates
Support local journalists