Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

HRVATSKA: NEDOUMICE OKO USTUPANJA SLUCAJEVA

Tuzioci su jasno stavili do znanja da im ideja o prepustanju slucajeva ratnih zlocina Hrvatskoj ne izgleda nimalo privlacno
By

U Haskom su tribunalu ovoga tjedna suci saslusali argumente u prilog ustupanja postupka koji se vodi protiv bivsih generala Rahima Ademija i Mirka Norca hrvatskim sudovima.


Haski tuzioci Ademija i Norca terete za zlocine koji su nad srpskim civilima pocinjeni u rujnu/septembru 1993., u okviru operacije Medacki dzep.


Postujuci planiranu izlaznu strategiju Haskog suda – kojom je predvidjeno da pocinioci nizeg i srednjeg ranga budu upucivani pred lokalne sudove u cilju rasterecenja Tribunala, koji bi sve svoje aktivnosti trebao okoncati do 2010. – tuzioci su zatrazili da ovaj slucaj bude prepusten Hrvatskoj.


Pa ipak, tokom saslusanja tuzioci su jasno stavili do znanja kako im ideja o ustupanju ovog slucaja Hrvatskoj sama po sebi ne djeluje previse privlacno, te kako su spomenuti zahtjev uputili iskljucivo zbog nastojanja da se pridrzavaju utvrdjenih rokova, kao i zbog vlastite preopterecenosti.


Konacnu ce odluku donijeti suci, od kojih se ocekuje procjena u kojoj mjeri doticna zemlja ispunjava uvjete za pravedno i nepristrasno sudjenje.


Posto do sada nije donesena nijedna odluka ove vrste, saslusanje koje je odrzano 17. veljace/februara moglo bi se ispostaviti kao model i za sve slicne zahtjeve koji ce tek uslijediti: postoji jos barem sest slucajeva koji bi mogli biti ustupljeni zemljama bivse Jugoslavije, a svakako ce ih ubuduce biti sve vise.


Ukoliko sudjenje bude prepusteno lokalnom sudu, Ured haskog tuzilastva nadgledat ce tok procesa, s obzirom da on ipak zadrzava pravo da – ukoliko procijeni da je doslo do nekih nepravilnosti – slucaj vrati Tribunalu.


Saslusanje je potvrdilo procjene mnogih analiticara da ce zapovjedna odgovornost biti kljucni faktor pri odlucivanju o tome hoce li sudjenje biti ustupljeno. Rijec je o kategoriji na kojoj insistiraju haski tuzioci, i na osnovu koje se i zapovjednici – ukoliko nisu poduzeli sve sto je neophodno kako bi zlocin bio sprijecen, niti naknadno kaznili pocinitelje – smatraju odgovornima za nedjela vlastitih formacija.


Tokom rasprave je, medjutim, i od obrane i od optuzbe zatrazeno da se izjasne o jos nekim pitanjima, kao sto su razina zastite svjedoka u Hrvatskoj, te priroda tamosnjih mehanizama pruzanja pravne pomoci.


Optuzenici nisu bili prisutni. Ademi ce do pocetka sudjenja boraviti na slobodi, dok se Norac takodje nalazi u Hrvatskoj, ali na izdrzavanju zatvorske kazne u trajanju od 12 godina, koja mu je izrecena zbog ubijanja srpskih civila u Gospicu tokom rata. Kada je rijec o optuzbama za Medacki dzep, obojica optuzenika izjavila su da se ne osjecaju krivima.


Interese okrivljenih na ovosedmicnom su zasjedanju zastupali njihovi advokati Cedo Prodanovic i Zeljko Olujic. U raspravi su – u svojstvu “prijatelja suda” (amici curiae) – sudjelovali i profesor Zeljko Horvatic (kao predstavnik hrvatske vlade), duznosnik ministarstva pravde Jaksa Muljacic i profesor zagrebackog Pravnog fakulteta Davor Krapac.


Norca i Ademija tereti se kako po individualnoj, tako i po zapovjednoj osnovi, a za zlocine koje su njihove formacije navodno pocinile tokom zauzimanja Medackog dzepa, koji se do tada nalazio pod kontrolom pobunjenih Srba.


Tuzioci navode da je u spomenutoj operaciji ubijeno 29 srpskih civila, dok je vise od stotinu kuca i stambenih objekata unisteno. Ostatak srpskog stanovnistva je protjeran; bunari su zagadjeni s ciljem da se onemoguci zivot na tom podrucju.


U optuznici stoji da su, s obzirom na svoju visoku poziciju u vojnoj hijerarhiji, Ademi i Norac imali “moc, vlast i obavezu spreciti ili kazniti teska krsenja medjunarodnog humanitarnog prava pocinjena tokom operacije Medacki dzep”, ali da ni jedno ni drugo nisu ucinili.


Medjutim, u hrvatskom kaznenom zakonu iz 1993. – koji bi najvjerojatnije bio primjenjivan na sudjenjima, buduci da je bio na snazi u vrijeme kada su zlocini pocinjeni – kategorija zapovjedne odgovornosti nije postojala.


Tuzilac Kenet Skot (Kenneth Scott) upozorio je da ce njegov ured uciniti sve sto je u njegovoj moci da slucaj vrati Hagu “ukoliko ne bude pronadjena nikakva osnova za sudjenje [dvojici optuzenika] po nacelu zapovjedne odgovornosti ili ukoliko to pitanje predugo ostane otvoreno”.


Skot je takodjer priznao da je prepustanje slucajeva zapravo zatrazilo “Vijece sigurnnosti, a ne ured tuzioca”.


“Tuzilastvu to ne odgovara, jer se ovdje radi o slucaju [Norac/Ademi] koji zelimo procesuirati. Medjutim, ne raspolazemo ni vremenom niti sredstvima za tako nesto”, rekao je on, upozoravajuci da ce “neki ljudi” svakako imati osjecaj da ovo sudjenje “nije bas najpodesnije za ustupanje”.


S druge strane, Norcev branilac Cedo Prodanovic nastojao je uvjeriti sudsko vijece da hrvatski kazneni zakon, u situacijama koje nisu precizno definirane lokalnom pravnom regulativom, dopusta direktnu primjenu medjunarodnih konvencija – te da i problem sa zapovjednom odgovornoscu moze biti razrijesen na taj nacin.


Ovakav je aranzman bio odobren prilikom nedavnog sudjenja Dinku Sakicu, koji je tokom Drugog svjetskog rata obavljao funkciju zapovjednika koncentracionog logora Jasenovac, i koji je pred sud izveden nakon 55 godina.


Kao “prijatelj suda”, profesor Krapac je istakao da ce za uskladjivanje hrvatskog s medjunarodnim zakonodavstvom biti potrebno mnogo truda, sugerirajuci da bi se kontaktima izmedju hrvatskog drzavnog tuzioca i ureda tuzilastva Haskog tribunala taj pravni procjep ipak mogao premostiti.


Tuzioci su pak priznali da, nezavisno od toga sto postoje izvjesni razlozi za zabrinutost, ipak postoji i solidna osnova za razmatranje prepustanja ovog slucaja Hrvatskoj.


Posljednjih su godina u hrvatskom zakonodavstvu izvrsene neke izmjene kojima je ono ustrojeno po medjunarodnim standardima.


Istina, u pismu koje je u studenome/novembru 2004. uputio predsjedniku Haskog tribunala Teodoru Meronu (Theodor Meron), sef misije OEBS-a za Hrvatsku, Piter Semnebi (Peter Semneby), ukazao je na neophodnost dodatne obuke i daljnjeg razvoja sustava zastite svjedoka, izrazivsi i spremnost vlastite organizacije da i ubuduce nadgleda lokalno sudstvo.


Izgleda da se i u Hrvatskoj promijenio ambijent, buduci da se ona vise ne protivi sudjenjima za ratne zlocine, nego ih sve vise podrzava – sto je najvjerojatnije posljedica nastojanja da se zemlja sto prije prikljuci Evropskoj Uniji.


Kada je Norac 2003. optuzen za ubojstva srpskih civila u Gospicu, uslijedio je snazan val javnih protesta. Ali, kada je godinu dana kasnije vrhovni sud potvrdio krivicu optuzenog, protesti su bili znatno tisi.


Glavna tuziteljica Haskog tribunala Karla del Ponte (Carla Del Ponte) konstatirala je da je osudivsi Norca Hrvatska polozila vazan ispit.


Medjutim, usprkos tome sto hrvatski premijer Ivo Sanader javno podrzava punu suradnju s Hagom, odnosi s Tribunalom su i dalje napeti. Problem je u tome sto Zagreb nije izrucio odbjeglog optuzenika Antu Gotovinu: ta cinjenica, stovise, prijeti usporiiti planirane pregovore o prikljucenju Hrvatske Evropskoj Uniji.


U takvoj bi atmosferi prepustanje Norcevog i Ademijevog slucaja hrvatskim sudovima bilo izuzetno vazno za ugled zemlje.


Zagreb se, osim toga, trudi preuzeti i sudjenje takozvanoj “vukovarskoj trojki”. Radi se o trojici bivsih generala jugoslavenske vojske koje se tereti za zlocin pocinjen 1991., kada je ubijeno vise 200 zarobljenika iz vukovarske bolnice.


Predstavnici Hrvatske na ovotjednoj sudskoj raspravi nisu krili koliki znacaj njihova vlada pridaje dobivanju slucaja Norac/Ademi.


Ustupanje slucaja “predstavljalo bi projekat provjere i probnog sudjenja”, rekao je Horvatic. “Vlada Hrvatske i sudstvo namjeravaju dokazati da su sposobni za izvrsenje tog zadatka.”


Goran Jungvirth je suradnik IWPR-a iz Zagreba.