Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Haska sudjenja pod povecalom

Dok neki smatraju da su duga sudjenja nepravedna, drugi tvrde da je sporost posljedica slozenosti procesa
By

Posljednja presuda koju je prije bozicne pauze donijelo zalbeno vijece Haskog tribunala bilo je smanjenje kazne Mariju Cerkezu – bivsem oficiru bosanskih Hrvata – s 15 na sest godina. Cerkez je vec proveo sedam godina u pritvrskom centru UN-a cekajuci da njegov slucaj bude priveden kraju.


Vjerojatno zatecen razvojem dogadjaja, Tribunal je Cerkeza oslobodio dva tjedna prije no sto je zalbeno vijece javno saopcilo svoju odluku.


Ovo nije prvi put da osudjenik biva oslobodjen odmah nakon sto mu je zalbeno vijece izreklo kaznu koja je priblizno jednaka ili nesto kraca od razdoblja koji je on vec proveo u pritvoru.


Prethodno je i Cerkezov zapovjednik Tihomir Blaskic – koji je prvobitno proglasen krivim za zlocine pocinjene tokom devedesetih u dolini rijeke Lasve, u Bosni – bio oslobodjen iz pritvorskog centra UN-a u Sheveningenu nakon sto je potkraj srpnja/jula 2004. njegova zatvorska kazna drasticno smanjena (s 45 godina na devet). Vecina haskih osudjenika ionako – zavisno od zemlje u kojoj kaznu izdrzavaju – odsluzi tek nesto vise od polovine ili oko dvije trecine izrecene kazne, pri cemu je Blaskic prije oslobadjanja iza resetaka vec proveo vise od sedam godina.


Obavijesteni pojedinci, kao i neki strucnjaci, zabrinuti su zbog toga sto je sudu cesto potrebno neuobicajeno mnogo vremena, kako za zapocinjanje, tako i za okoncanje najvaznijih sudjenja.


Postoje slucajevi da okrivljeni – poput bivseg lidera bosanskih Srba, Momcila Krajisnika – cak cetiri godine provedu u haskom pritvoru, cekajuci na pocetak sudjenja.


S druge strane, iako je sudjenje bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu pocelo relativno brzo po njegovom dolasku u Hag, karakteristicno je da taj proces – koji je jedan od najvaznijih – traje vec skoro tri godine.


Pored toga, mnogi osudjenici provedu i vise godina cekajuci da im se saopci konacna presuda zalbenog vijeca.


A s obzirom da Tribunal sada ulazi u drugu fazu svoje izlazne strategije – koja predvidja okoncanje svih vaznijih sudskih procesa do kraja 2008. – pitanje duzine sudjenja ce se vjerojatno ponovo naci u sredistu paznje.


Neki od poznavalaca haskih prilika s kojima je posljednjih nekoliko tjedana IWPR bio u prilici razgovarati upozoravaju da bi se kao posljedica duzine procesa mogao javiti i utisak o njihovoj nepravednosti. Ostali, medjutim, tvrde da produzeno trajanje zapravo odrazava slozenost vecine slucajeva.


Pojedina su odlaganja neminovna, jer postoje teskoce vezane za raspored sudskih postupaka koji se odvijaju u trima sudnicama – pri cemu pocetak sudjenja u Tribunalu trenutno iscekuje preko trideset optuzenika – kao i problemi oko prikupljanja dokaza.


S druge strane, oni koji kritiziraju duzinu sudjenja tvrde da ona predstavlja posljedicu odredjenih losih obicaja koji postoje u Tribunalu, kao sto su podizanje “preambicioznih” optuznica, pasivno drzanje sudaca ili postojanje navodno neuskladjenih propisa.


NEKOLIKO USPOREDBI


Prema statistickom proracunu koji je na temelju podataka objavljenih na veb-stranici Tribunala izvrsio IWPR, haski optuzenici prije pocetka sudjenja u pritvoru prosjecno provedu godinu dana i pet mjeseci.


Nakon sto sudjenje pocne, okrivljeni ili okrivljena prosjecno moze racunati na 108 radnih dana. Ti dani su obicno grupirani u svega nekoliko potpuno “aktivnih” tjedana, koji su prekidani povremenim odlaganjima iz tehnickih ili osobnih razloga. Potonji se pak krecu u rasponu od nedostupnosti najavljenog svjedoka do bolesti nekog od sudionika u sudskom procesu.


Uslijed prevelikog razmaka izmedju okoncanja sudjenja i saopcavanja presude, od pocetka sudjenja do trenutka kada optuzenik ili optuzenica sazna svoju sudbinu protekne u prosjeku ukupno 17 mjeseci.


Do tada je okrivljena osoba u Sheveningenu vec provela u prosjeku skoro tri godine. Ukoliko se odluci zaliti na presudu, prije no sto najvise vijece Tribunala donese konacnu odluku proteci ce mozda dvije i po godine.


Sve u svemu, od prvog pojavljivanja optuzene osobe pred sudom, pa do konacne odluke zalbenog vijeca, prodje u prosjeku – pet i po godina.


Kada se u vidu ima ta cinjenica, tesko je uopce usporediti Haski sud sa sudskim sistemima pojedinih drzava.


Usprkos brojnim poveljama o zastiti ljudskih i gradjanskih prava, koje pored ostalog nalazu i efikasnost sudskih postupaka, ne postoje nikakvi medjunarodni propisi kojima je regulirano pitanje najduzeg razdoblja koje optuzenik smije provesti u pritvoru.


Stvarno trajanje pred-procesnog pritvora varira cak i unutar Evropske Unije, gdje su sudski sistemi svakako dostigli zadovoljavajuci standard. U Poljskoj i Sloveniji propisano maksimalno razdoblje iznosi dvije godine, dok u Svedskoj sudjenje ne smije poceti vise od tjedan dana nakon sto je javni tuzilac dostavio optuznicu.


Poredjenje trajanja sudjenja otezano je i cinjenicom da nacionalni sudovi obicno tek vrlo rijetko sude za ratne zlocine (ili tako teske optuzbe kakva je genocid), kao i time sto trenutno dostupni podaci variraju u veoma sirokom rasponu.


Sudski proces koji je u Svicarskoj 1996. pokrenut protiv Fulgensa Nijontezea (Fulgence Niyonteze) iz Ruande – optuzenog za ubojstvo, poticanje na ubojstvo i ratne zlocine – potrajao je cetiri godine.


S druge strane, njemacki sudovi – pred kojima je u vezi s balkanskim sukobima pokrenuto cetrdesetak sudskih postupaka –sudjenja i zalbene postupke najcesce uspijevaju privesti kraju za svega tri do sest mjeseci (ne racunajuci razdoblje koji optuzenici provode u pred-procesnom pritvoru).


Mnogi su suglasni oko toga da vec sama priroda optuzbi za koje se sudi u Hagu dovodi do dugotrajnih sudjenja.


Promatraci takodjer uocavaju i da je kombinacija opceg i gradjanskog prava – na kojoj pociva Tribunal – sama po sebi cesto kontradiktorna, buduci da u sustini podrazumijeva vrlo specifican pristup iznosenju dokaza. Radi se o tome da su saslusanja svjedoka veoma duga i spora, kao i da se svi dokumenti prevode na engleski, francuski, srpsko-hrvatski i – posto ce uskoro poceti i sudjenja kosovskim optuzenicima – albanski.


Stoga, prosjecno trogodisnje trajanje sudjenja “u slucajevima koji su kompleksni poput onih koji se procesuiraju u Tribunalu” – prema rijecima Fabricija Guarilje (Fabricio Guariglia), bivseg savjetnika za zalbe pri haskom Uredu tuzilastva, koji trenutnio radi kao visi savjetnik u nedavno osnovanom Medjunarodnom kaznenom sudu (MKS) – “i nije pretjerano”. Guarilja takodjer ukazuje i na okolnost da je u njegovoj rodnoj Argentini sudjenje osobama koje su 1994. bile optuzene za bombardiranje zidovskog centra u Buenos Airesu potrajalo skoro tri godine.


OBIMNE OPTUZNICE


Jedan od glavnih razloga zbog kojeg sudjenja dugo traju jeste – prema tvrdnjama upucenih – i to sto se u svakoj optuznici navodi veliki broj optuzbi i zlocina. Time se dramaticno povecava obim posla svih aktera u procesu, sto pak po pravilu dovodi i do odlaganja u svakoj fazi.


Sto je visi rang optuzenog, to su i optuznice kompliciranije i ambicioznije. U slucaju najvisih vojnih starjesina ili politicara, kakvi su Milosevic i Krajisnik, optuzbe se obicno odnose na veoma duge vremenske periode i velika geografska podrucja.


Imajuci u vidu izlaznu strategiju – kojom je predvidjeno da se Tribunal u sljedece cetiri godine usredotoci skoro iskljucivo na osumnjicenike najviseg ranga – moguce je da ce se uskoro pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine suditi iskljucivo optuzenim funkcionarima.


Upuceniji tvrde da su u Tribunalu optuznice od samog pocetka bile preduge, te da je to posljedica teskoca koje se javljaju pri prikupljanju dokaza na terenu, kao i toga da ovaj sud pokusava uspostaviti nove standarde u procesuiranju ratnih zlocina.


Pojedinci isticu i to da se tuzioci, suoceni s takvim poteskocama, zapravo nadaju da ce, ukoliko se pokaze da su najteze optuzbe bile neosnovane, uspjeti makar dokazati one koje nisu toliko znacajne.


Prvih su godina rada Tribunala optuznice u prosjeku imale po 20 optuzbi, pri cemu se u izvjesnim slucajevima radilo i o dvostruko vecem broju.


Neki promatraci imaju razumijevanja za poteskoce s kojima se u to vrijeme suocavao Ured tuzilastva.


“U pocetnoj fazi rada, tuzilac je mozda i mogao opravdati takvo 'pretjerano optuzivanje' tvrdnjom da [nisu postojala] precizna uputstva u pogledu kolicine dokaznog materijala koji je neophodan za potvrdjivanje navoda iz optuznice”, izjavila je za IWPR bivsa sutkinja Gabrijela Kirk Mekdonald (Gabrielle Kirk McDonald).


“Ali, takav izgovor vise nije opravdan”, dodaje ona.


Pojedini promatraci – medju kojima je i prvi glavni tuzilac Tribunala, Ricard Goldstoun (Richard Goldstone) – pokazuju sve vecu kriticnost spram, po njihovom misljenju preobimnih, optuznica koja se podizu protiv osoba koje se tereti za ratne zlocine.


“Smatram da je slaba utjeha insistirati na manje vaznim optuzbama ukoliko niste uspjeli dokazati one najvaznije”, rekao je u nedavnom intervjuu za IWPR Goldstoun, ciji je angazman u Tribunalu trajao od 1993. do 1996. “Treba ici na zilu kucavicu. Ne vidim nikakav smisao u tome da se optuzenik 'gadja knjigom'.”


S druge strane, predstavnici aktualnog Ureda tuzilastva smatraju da bi ogranicavanje broja optuzbi dovelo do stjecanja pogresne predodzbe o razmjerima navodnih zlocina.


“Slozenost optuznica odrazava slozenost zlocina”, izjavila je Florans Artman (Florence Hartmann), predstavnica za stampu haskog tuzilastva.


“Vecina nasih optuzenika [sumnjici se] za veci broj zlocina, koje su ponavljali na velikoj teritoriji tokom vise godina, i to u namjeri da postignu izvjesne politicke ciljeve. Mogli smo se opredijeliti i za smanjenje broja optuzbi, ali to niposto ne bi bilo u skladu s prirodom zlocina u njihovoj ukupnosti i slozenosti.”


Sest godina je trajala priprema triju optuznica protiv Milosevica. Njima su obuhvaceni zlocini koji su u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu cinjeni tokom gotovo deset godina. Rijec je o svakako najobimnijoj i najkompleksnijoj optuznici koja je u Tribunalu podignuta.


Artmanova je za IWPR izjavila da je tuzilastvo vrlo ponosno na te optuznice, kao i na brzinu s kojom je ih uspjelo predociti sudu.


“Milosevicev slucaj na neki nacin predstavlja nase najefikasnije sudjenje, posto smo za manje od 300 [radnih] dana uspjeli okoncati ogroman dokazni postupak, koji je zapravo najveci [u povijesti Tribunala]”, rekla je ona za IWPR.


“Protivili smo se ideji da Milosevica optuzimo . . . za manji broj zlocina, jer smo smatrali da bi [na taj nacin] slucaj bio iskrivljen, cime bi se sprijecilo utvrdjivanje istine.”


No, ambiciozne optuznice s druge strane nuzno dovode do toga da sudjenja budu komplicirana i da dugo traju.


Bivsa pravna savjetnica Tribunala Keli Eskin (Kelly Askin), koja trenutno rukovodi Inicijativom za medjunarodnu pravdu pri Institutu Otvoreno drustvo, procjenjuje da “svaka dodatna optuzba sudjenje produzava u najboljem slucaju za nekoliko tjedana, a u najgorem za nekoliko mjeseci”.


Osim toga, visi sudac Tribunala, Volfgang Somburg (Wolfgang Schomburg), izjavio je da je okolnost da su neke optuznice formulirane kao svojevrsna “torba za sve” vec i sama po sebi “veoma opasna”, jer predstavlja preveliki teret za optuzenika i njegove branioce, koji po njegovom misljenju u odnosu na tuzilastvo ipak u principu raspolazu daleko manjim resursima.


“Optuzba cesto navodi kako je optuzeni 'planirao, poticao, naredjivao, izvrsavao, ili na bilo koji drugi nacin pomagao ili ohrabrivao' jedan te isti zlocin, umjesto da se usredotoci na pojedinacne vidove njegove odgovornosti”, rekao je on. “To je kao kada biste otisli u sumu i pucali u svim pravcima, nadajuci se da ce neki od vasih hitaca pogoditi [u metu].”


PASIVNI SUCI


Mnogi promatraci misle da bi dvadeset i sedmoro sudaca – koliko ih je trenutno angazirano u Tribunalu – takodjer trebali odigrati pozitivniju ulogu kada je rijec o ubrzanju sudjenja.


Prema postojecoj praksi, optuzba i obrana obicno podnose popise s imenima stotinjak svjedoka. Svako svjedocenje pritom traje barem po jedan dan, a cesto i mnogo duze.


Svjedoci nerijetko govore o slicnim stvarima, pitanja koja advokati postavljaju cesto su daleko od prave teme, pa se na sudjenjima redovno dogadjaju preopsirne proceduralne rasprave.


Tako je recimo na sudjenju oficiru bosanskih Muslimana, Naseru Oricu – koje je jos uvijek u toku – sud vec saslusao pola tuceta svjedoka ciji su se iskazi odnosili na jedan te isti napad na jedno jedino od ukupno 14 sela koja se u optuznici spominju.


Povrh toga, i obrana i optuzba su nagovijestile kako imaju namjeru da sud preplave svakovrsnim prijedlozima i podnescima. Za prevodjenje pojedinacnih dokumenata ponekad je potrebno i po tjedan dana, nakon cega se oni pridruzuju gomili ranije podnesenih prijedloga i podnesaka, koji – i po misljenju Eskinove – dovode do “enormnog trosenja resursa i izazivaju pravu pustos”.


Sudac Somburg, koji u Tribunalu predstavlja mozda i najistaknutijeg predstavnika tradicije gradjanskog prava, izjavio je: “Ukoliko bi suci cesce intervenirali, saslusanja bi zaista mogla biti ubrzana.”


Slican stav iznijele su i pojedine Somburgove kolege – cak i oni koje su navikli na rezim opceg prava, koji podrazumijeva daleko manju ulogu sudaca.


A jedan od bivsih sudaca Tribunala, koji je zelio da ostati anoniman, iznio je niz nimalo laskavih ocjena na racun svojih nekadasnjih kolega.


“Suci cesto samo sjede na svom mjestu”, rekao je on. “Oni ne pitaju 'Zasto je to vazno, i zar nisu vec tri svjedoka govorila o tome?' Zbog toga [sudjenja i traju toliko] – zato sto suci nemaju nikakvu kontrolu nad njima.”


“Suci se moraju vise potruditi kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje istih dokaza”, suglasna je Eskinova, napominjuci i da to mozda nece ici tako lako, posto ce “zrtve i prezivjeli sa svoje strane zeljeti ispricati sve sto znaju”.


Cini se da je praksi “cutljivosti” sudaca put utrt jos na samim pocecima rada Tribunala, s obzirom da je Medjunarodni sud uglavnom privukao strucnjake cije je iskustvo bilo akademske, a ne prakticne prirode. Vremenom je ipak postignuta nekakva ravnoteza, tako da veliki broj sadasnjih sudaca ipak ima izvjesno prakticno iskustvo.


U jednom nedavnom intervjuu, sutkinja Kirk Mekdonald se prisjetila: “U vrijeme kada je Tribunal bio osnovan, pristupilo mu je nekoliko strucnjaka za medjunarodno humanitarno pravo, kao i mnogo ljudi s fakulteta.


“Medjutim, kada su pocela sudjenja pred Tribunalom, postalo je ocigledno da je neophodno da suci – pogotovo oni koji predsjedavaju – raspolazu i neposrednim sudskim iskustvom.”


S druge strane, postoje i misljenja da se suci ne bi trebali previse mijesati u sudjenja, te da je u sustini znatno pravednije pustiti slucajeve da se odvijaju “sami od sebe”.


“Potpuno je razumljivo da suci ne zele uspostaviti cvrscu kontrolu nad opseznim dokaznim postupcima obrane, jer bi se time dovela u pitanje pravednost sudjenja”, izjavio je za IWPR Klaus Kres (Claus Kress), profesor prava s Univerziteta Kolonj.


U svom nedavno objavljenom clanku, bivsa sutkinja Patrisa Vold (Patricia Wald) upozorila je i na to da sudacke intervencije ponekad mogu i usporiti sudjenja.


“Zapazila sam da takva ispitivanja – u situacijama kada se sudac nadje u ulozi nezvanog gosta – mogu i usporiti ritam dokaznog postupka optuzbe ili obrane”, napisala je ona.


DUGI ZALBENI POSTUPCI


Dugotrajni zalbeni postupci, zbog kojih – kao u slucajevima Cerkez i Blaskic – okrivljeni u pritvoru ostaju i po nekoliko godina nakon izricanja prvostupanjske presude, cesto traju i vise od samih sudjenja.


“Zalbeni postupci su u Haskom tribunalu zaista razvuceni”, izjavio je Guarilja za IWPR. “Oni predstavljaju mozda i najslabiju tocku citavog procesa. [Ali] to je vec postalo dio sistema i kao takvo doslovce nepromjenjivo.”


Promatraci su suglasni oko toga da mehanizam pokretanja zalbenog postupka i relativno labava pravila o tome na temelju cega do tog pokretanja moze uopce doci u praksi dovode do zastoja u proceduri. Zbog toga je, kako kazu, apelaciono vijece – koje je jedinstveno za Haski tribunal i sud za ratne zlocine pocinjene u Ruandi – prakticno sve vrijeme zatrpano slucajevima.


Prema pravilima Tribunala, zalbe se mogu podnositi ukoliko neka od strana smatra da su suci pogrijesili u primjeni zakona ili procjeni cinjenica, te u slucajevima kada se – kao kod Blaskica i Cerkeza – neki novi i vazni podaci pojave nakon sto je sudsko vijece vec izreklo presudu. Stoga je moguce i da se zalbeni postupak pretvori u nesto sto fakticki predstavlja novo sudjenje – kao sto se i dogodilo u slucaju Blaskic.


Clanovi zalbenog vijeca moraju biti podrobno upoznati sa svim vaznijim detaljima vezanim za sudjenja cije su presude povod zalbenog postupka – ukljucujuci zapisnike i iskaze svjedoka.


“To u osnovi znaci da suci moraju iznova razmotriti sve dokaze koji su na sudjenju izneseni. A potpuno je nerealno ocekivati da zalbeno vijece to moze ili treba uciniti”, izjavio je za IWPR sudac Somburg, koji pored ostalog predsjedava i jednim od zalbenih vijeca.


Neki tvrde da u toj fazi onda ponovo na scenu stupaju svi oni problemi koji su se i prethodno vec pojavili. Na primjer, sudac Somburg kritizira opsirnost i duzinu zalbi koje se pred Tribunalom podnose na prvostupanjske presude. “Prvi razlog zbog kojeg se zalba uopce podnosi jeste skoro uvijek to sto optuznica nije bila dovoljno precizna”, rekao je on.


S druge strane, neimenovani bivsi sudac Tribunala izjavio je za IWPR da su zalbeni postupci spori prvenstveno zbog (ne)kompetentnosti sudaca koji sjede u sudskim vijecima. “Neke presude su tako lose napisane i toliko slabo koncipirane da se na njih mozete zaliti po bilo kojoj osnovi”, tvrdi on.


Nakon sto je Blaskiceva kazna smanjena s 45 na devet godina, zalbeno je vijece iznijelo i kritike na racun onih svojih kolega koje su tokom 1999. obavile prvostupanjski postupak, napominjuci da su zakljucci do kojih su suci dosli bili “neutemeljeni”.


Zalbi ce, po svemu sudeci, biti i ubuduce, s obzirom da vec i okolnost da se na Balkanu uspostavljaju progresivniji rezimi sluzbenu i javnu suradnju s Tribunalom cini vjerojatnijom.


Tako ce se pojaviti i neki novi dokazi, posto su haskim istraziteljima zajamceni veca sloboda kretanja i bolji pristup arhivama lokalnih vlada, kao i zbog toga sto sve veci broj svjedoka dolazi u sud.


VELIKA OCEKIVANJA


Promatraci tvrde kako cinjenica da su sudjenja cesto preduga predstavlja u velikoj mjeri posljedicu kontradiktornih pravila i potrebe da se strogo postuju prava svih strana u sporu.


“Vrijeme i kazneni proces nazalost nisu prijatelji”, kaze Guarilja.


Ovaj osjecaj dijeli i prvi glavni tuzilac Tribunala. “Ucinili smo sve da se krecemo sporo, i kretali smo se obazrivo”, izjavio je Goldstoun, komentirajuci rad na prvim haskim slucajevima. “Ukoliko vec imate sudjenja, ona moraju biti pravedna, a to iziskuje vrijeme.”


Drugi ukazuju na to da problem proistjece iz velikih ocekivanja koja postoje kada je rijec o radu suda kojeg su osnovali Vijece sigurnosti UN-a, medjunarodna strucna javnost i oni koji su bili zrtve balkanskih ratova. Ta ocekivanja ticu se ne samo ostvarivanja pravde, nego i utvrdjivanja povijesne istine o zlocinima koji su pocinjeni.


“U mjeri u kojoj je to moguce sud bi trebao utvrditi istinu, kako bi se u buducnosti sprijecio svaki pokusaj revizionizma, kakav se u Njemackoj pojavio u vidu poricanja holokausta”, rekao je sudac Somburg. “[Ali] Tribunal mora i da prihvati cinjenicu da on nije komisija za istinu, nego kazneni sud.


[Napokon, ne smije se dozvoliti ni da] ljudi provode i po vise od sedam godina u pritvoru UN-a prije no sto saznaju istinu o svom slucaju.”


Carla Sapsford je suradnica IWPR-a iz Haga. Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.