GLEDISTE: PRIJEM KOD MILOSEVICA
Mozda Milosevic koristi Hag da bi se i dalje rugao svojim zrtvama, medjutim upravo im taj tribunal pruza najvecu nadu da ce pravda biti zadovoljena.
GLEDISTE: PRIJEM KOD MILOSEVICA
Mozda Milosevic koristi Hag da bi se i dalje rugao svojim zrtvama, medjutim upravo im taj tribunal pruza najvecu nadu da ce pravda biti zadovoljena.
Putujuci vozom u Hag, razmisljala sam kako mi predstoji susret sa covjekom koji je umnogome izmijenio tok mog zivota. Slobodan Milosevic je razlog zbog kojeg sam se u Londonu zatekla kao izbjeglica.
Razlog mog putovanja bile su urednickih obaveze za IWPR, gdje se bavim problematikom ratnih zlocina pocinjenih na tlu bivse Jugoslavije. Vec mi je pomisao na samu zgradu suda gdje se sudi haskim optuzenicima - i koja je popriste pokusaja da se nasilnickoj proslosti citavog regiona pridoda nekakav smisao - pruzio osjecanje neizmjerne unutrasnje radosti.
Sud kao takav, barem kako ga ja vidim, predstavlja pobjedu nad nihilizmom. Eto necega sto ce napokon sprijeciti zaborav onoga sto je vazno, i sto nece zlocine ostaviti nekaznjene.
Medjunarodni krivicni tribunal za bivsu Jugoslaviju (ICTY) predstavlja mozda nesto najbolje sto se moglo dogoditi narodima iz regiona. Svi ostali pokusaji utvrdjivanja istine nisu imali nikakvog uspjeha, ukljucujuci komisije za istinu i pomirenje (koje do sada nigdje nisu prispjele) i lokalna sudjenja za ratne zlocine (koja su gotovo sramotna); da i ne pominjemo cinjenicu da lokalnu vlast i dalje vrse sljedbenici ideologija koje se dovele do rata.
Treba samo obratiti paznju na gradivo koje djeca iz regiona uce u skolama. Ta djeca uce suprotne istorije, upijaju razlicite istine. Time se zapravo truju i pripremaju za nove ratove. U tribunalu vidim nadu da ce se puno toga u najmanju ruku saznati o onome sto se zaista desavalo u ratovima tokom devedesetih. Presude izrecene optuzenima predstavljace solidnu osnovu iz koje ce buduce generacije imati sta da nauce.
Rano izjutra, na putu ka sudnici, nisam mogla a da ne razmisljam o cinjenici da cu se naci svega nekoliko metara od nekoga koga i sama smatram ratnim zlocincem. Hocu li konacno shvatiti kako je uopste mogao da smisli sve one uzase za koje je optuzen? Bila sam ubjedjenja da ce mi to lice dati sve odgovore, da je zlocinacku spremnost moguce procitati na njemu.
Nakon sto sam prosla kroz metalni detektor i stupila u dvoriste tribunala, docekao me dobro poznati prizor. Grupa bivsih Jugoslovena pusila je cigarete na stepenistu, uzivajuci u jutarnjem suncu. Dospjevsi u Sudnicu br. 1, sjela sam u tihu galeriju za novinare, koja je od sudnice odvojena staklenim zidom. Sjela sam na jednu od sto stolica i odabrala jezik na kojem cu slusati sudjenje.
Prateci sudjenje kroz staklo, i posmatrajuci veliko ovalno udubljenje u plafonu nad glavama samih sudija, dojmila me se gotovo naivna jednostavnost sudnice. Podjetila me je na komandnu sobu svemirskog broda Enterprajz iz americke televizijske serije Zvjezdane staze. Za trenutak je izgledalo kao da su sudije, Milosevic i svi ostali s one strane staklenog zida pristigli s neke druge planete.
A Milosevic je jednostavno sjedio. Pazljivo sam ga posmatrala, medjutim njegovo lice mi nije nista govorilo. Bilo je to samo lice koje sam toliko puta vidjela na televiziji. I on je povremeno pogledom prelazio preko novinara sa druge strane stakla, vrlo sporo, kao da nastoji da nas zapamti. Za svo to vrijeme ja sam pokusavala da ga dozivim kao obicno ljudsko bice, da bih zatim shvatila koliko mi je drago da nije na meni da mu sudim.
Ne mogu suditi nekome koga vec smatram krivim. Prosla sam kroz njegove lazi i njegove ratove, pa bi se - kao i kod vecine ljudi sa Balkana - u mom slucaju sve svelo na emotivnu reakciju kada je pitanje o njegovoj odgovornosti. Otuda oni koji mu sude predstavljaju zapravo odlicno rjesenje. Oni su, naime, bili postedjeni njegovih dnevnih doza otrova tokom devedesetih, pa im se stoga i moze povjeriti zadatak da odmjere dokaze protiv njega.
Slusajuci glasove koji su dopirali sa druge strane stakla, pokusavala sam da zaboravim sve sto znam o tom covjeku i da se usredsredim na njegove prituzbe. Trudila sam se da otkrijem makar i trunku pristrasnosti u primjedbama samih sudija. Nisam uspjela. Sve sto sam primijetila bila je sjenka dosade na sudijinom licu kada je Milosevic po ko zna koji put naglasio da ne priznaje Haski sud.
Pa ipak, u samom postupku koji se odvijao pred mojim ocima bilo je neceg pogresnog i gotovo perverznog. Svaki put kada bi Milosevic progovorio, osjetila bih da publika ocekuje da iz njegovih usta cuje nesto skandalozno. Postojao je u svemu tome element nekakve jeftine TV sapunice.
Medju prisutnim novinarima zacuo se smijeh kada je Milosevic na racun jednog svjedoka, kosovskog Albanca, tokom unakrsnog ispitivanja izrekao vrcavu srpsku poslovicu "Onaj koji mnogo laze, mora i mnogo da pamti". Sudija Mej ga je upozorio da se prilikom postavljanja pitanja uzdrzava od takvih komentara. Ali kada je Milosevic odmah nakon toga izrekao novi apsurdni komentar, samo da bi izazvao novo upozorenje, neki novinari su nastavili da se kikocu.
Bio je to tuzan prizor. Od kada je sudjenje covjeku za koga se sumnja da je odgovoran za smrt hiljada ljudi postalo smijesna i lezerna stvar? U Srbiji ga vec nazivaju "Milosevicev sou". Tamo se televizijskoj publici cesto emituju odlomci iz Milosevicevih mudrih besjeda, izvadjeni iz konteksta, kojima se potvrdjuje njegova toboznja nadmoc nad sudom. Zato treba biti skeptican kada je rijec o izgledima da ovakvo sudjenje promijeni raspolozenje tamosnje javnosti.
Ne moze se od Haskog tribunala ocekivati da pokrene dugo ocekivane promjene na samom Balkanu. Milosevic i ostali balkanski nacionalisti ostavili su za sobom isuvise cvrste temelje, koji su u svim zemljama regiona u medjuvremenu i nadzidani.
Ali Haski sud mora da nastavi s radom. U tom pogledu ne postoji alternativa. Da nije tribunala, svijet bi sada Milosevica podrzavao kao borca protiv terorizma; Hrvatska bi uzivala u nepomucenoj slavi svog nevinog rata za nezavisnost; Bosna se ne bi cak ni zapitala o mogucoj sopstvenoj krivici, a Ratko Mladic i Radovan Karadzic bi se smjenjivali na mjestu predsjednika Republike Srpske. Tada bi i sami pokusaji da se pokrene debata o ratnim zlocinima bili bezizgledni.
Svakako da sam razocarana sto je covjek poput Milosevica jos uvijek u prilici da ponizava svoje zrtve. Kao sto je vec zapazio jedan novinar: "Zamislite kada bi se Osami bin Ladenu dozvolilo da ispituje one koji su prezivjeli masakr u Svjetskom trgovinskom centru". No, uprkos svemu tome, krenula sam put Londona potpuno ubjedjena da jedina nada za Balkan - kada je rijec o utvrdjivanju odgovornosti i makar neke istine o nedavnim ratovima - pociva upravo ovde, u Hagu.
Mirna Jancic je pomocni urednik IWPR.
