Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Glediste: ODLUTALA IZ SUDNICE

Haska sudjenja su cesto prespora i dosadna - a tako treba ostati.
By Slavenka Drakulic

Sudska zgrada mirise na svjezu boju. Mladic u bijelom ogrtacu sporim pokretima boja ulazni hol. Hol je inace prazan, a sa obe njegove strane nalaze se veliki stakleni zidovi. S lijeve strane su ulazna vrata koja vode prema kancelarijama - sa detektorom metala i policajcem, naravno.


Krenula sam u sudnicu broj 3, gde se odvija sudjenje Miroslavu Kvocki, Dragoljubu Prcacu, Milojici Kosu, Mladji Radicu i Zoranu Zigicu, koji su optuzeni za ubojstva i mucenja u logorima Omarska i Keraterm. Na kraju mramornog stepenista postavljen je i drugi detektor metala, a nije dopusteno ni unosenje kazetofona i fotoaparata.


Zatim se uskim metalnim stepenicama penjem u sudnicu, pred vratima stoji jos jedan policajac. Sudnica je prilicno mala, i podjeljena neprobojnim staklom. U dijelu namenjenom publici nalazi se svega stotinak neudobnih, plavih, plasticnih stolica. U oba kuta postavljen je po jedan televizijski ekran.


Sve to nimalo ne slici na filmove ili TV-serije poput ÇZakona u Los AndjelesuÈ - ovde nema velikih sudnica oblozenih tamnim drvetom. Ova me sudnica podseca na bolnicku cekaonicu - sterilna je, ima jednostavan i funkcionalan namjestaj, pod je od zida do zida prekriven sivim tepisonom. Vec i sama jaka neonska rasvjeta cini da ljudi izgledaju blijedo i nekako bolesno.


Sjedim u prvom redu, kako mi nista ne bi promaklo. A mogla sam sesti gdje god mi se svidja, jer danas sam ja jedina publika. Malo sam iznenadjena: ulaz na sudjenje je besplatan, ali se cini da interes za redovno pracenje sudjenja nije prevelik. Kazu mi da se tek povremeno ovde pojavi pokoji student prava ili rodjak optuzenog. Novinari dodju samo pri otvaranju nekog novog procesa i onda kada se donose presude. Tada se tesko ugurati u ovu malu sudnicu.


Troje sudaca sjedi na platformi ravno ispred mene, dok su mi okrivljeni i njihovi advokati sa moje lijeve strane a tuzitelji s desne. Okrivljeni kroz staklo mogu videti tko se nalazi u publici; dijeli nas svega nekoliko metara. Stakleni zid je verovatno namenjen zastiti optuzenih, ali ja imam drugaciji osecaj. Poput kaveza u zooloskom vrtu, staklo kao da stiti publiku od napada opasnih zvijeri .


Sjedim i promatram tu petoricu optuzenih. Djeluju sasvim nomalno. Osjecala bih se bolje da su ti ljudi na bilo koji nacin obiljezeni, tako da je gledaocu odmah jasno da se radi o ubojicama. Zapravo vam je neugodno kad shvatite u kojoj mjeri svi oni izgledaju obicno i kako se ni po cemu ne razlikuju od vasih susjeda ili ljudi koje srecete na poslu. Ali sta sam ja ustvari ocekivala da cu vidjeti? Rogove? Zasiljene usi?


Svi su oni prije pocetka rata bili obicni policajci, osim Zigica koji je bio taksista. On je i jedini koji izgleda pomalo prijetece, mozda i zbog toga sto je snazniji od ostale cetvorice . Zigic je zbijen tamnokos covjek cetrdesetih godina, snaznog vrata, odjeven u smedje odjelo i zutu kosulju. Danas je na programu saslusanje njegovog svjedoka odbrane. Pored njega se nalazi Prcac - stariji, sjedokosi, suhonjavi covjek. U svom sivom odelu, sa sivim brkovima, pomalo podseca na misa. Optuzeni sjede izmedju dvojice policajaca. Iza njih, takodje izmedju policajca, smjestio se ostatak grupe: Kos i Kvocka izgledaju kao nasilni, svadljivi tipovi dok je zdepasti Radic vise nalik poslovnom covjeku.


Zigic se nervozno meskolji na stolici. Cini mi se kao da zudi za cigaretom. On sigurno pusi - kao svi Bosanci. Vjerovatno bi mu prijala i salica kave. U Bosni se pije jaka kava koja se prije rata zvala turskom. Pitam se kako sada glasi politicki ispravan naziv toga napitka , je li to mozda "srpska "kava?


Optuzeni sjede u sudnici iz dana u dan, sat za satom, liseni cigareta i kave, slusajuci preko slusalica prevod beskonacnih rasprava koje izmedju sebe vode advokati i sudije. Mora da se ponekad pitaju o tome kako im se dogodilo da zavrse u ovoj cudnoj zemlji, okruzeni svim tim strancima. Ovo sto im se dogadja je toliko izvan njihovog konteksta da im je sigurno ponekad tesko shvatiti da im se to zaista dogadja i da se povremeno osjecaju kao da su u nekom filmu.


Njihovo sudjenje traje sada vec skoro citavu godinu i nijega lako pratiti ukoliko ste prvi puta u sudnici, poput mene. I to ne zbog samog predmeta, nego zbog metode. Svjedok se ispituje do u najsitnije detalje, i ukoliko niste koncentrirani, lako gubite nit. Pri tom se kao neophodno cesto ispostavlja i pojasnjenje proceduralnih pitanja, sto samo dodatno otezava stvari.


Jedan od sudaca trenutno ispituje zasticenog svjedoka odbrane. Ovaj sedi zaklonjen plasticnim roletama. Na TV-ekranu njegovo je lice zamuceno. Svjedok je nekadasnji strazar iz Omarske, gde je bio prisutan i u vrijeme masakra u sobi broj 3, kada je tokom noci 24. srpnja 1992 ubijeno vise od stotinu zatvorenika.


Ispitivanje tece otprilike ovako:


Sudac: Jeste li ikada usli u zatvorenicku sobu?


Svjedok: Nisam.


Sudac: Jeste li bili blizu ulaza u samu sobu?Kako to da vam je poznat promjer bacve koja se nalazilo ispred sobe broj 1?


Svjedok: Vrata su bila otvorena, moglo se videti unutra.


Sudac: Da li je bacva bila unutra ili vani?


Svjedok: Napolju. Sudac: Kako znate da je promjer iznosio 30 centimetara?


Svjedok: Procjenio sam da je tako.


Izvjesno vreme slusam sve ovo, bez ideje o tome po cemu bi mjesto na kome se nalazila bacva bilo tako vazno, ali verujuci sudiji da je tako. Promatram optuzenog. Zigic se teskom mukom nastoji koncentrirati - najzad, u pitanju je svjedok koji svjedoci u odbranu njega samoga. Ali po izrazu na njegovom licu zakljucujem da ni on ne slusa suvise pazljivo. Vidim da i njegove oci, kao i moje, lutaju svuda po sudnici. Kos pak svoj pogled upravlja prema plafonu. Cini se da Prcac paznju usredsredjuje na zenu ciji je posao da biljezi svaku rijec, mozda zbog njene zivopisne haljine sa cvijetnim uzorkom. Jedan od sudaca diskretno zijeva.


Ispitivanje traje dugo, temeljno je i iscrpljujuce. Divim se ociglednoj usredotocenosti sudija, dok sama osjecam da bih svakog trena mogla pasti u san. Sada, nakon izvjesnog vremena provedenog u sudnici, pocinjem razumijevati zasto zjapi prazna. Zato sto su procesi - ne samo kada je rijec o ovom slucaju, nego uvijek - zamarajuce spore i dosadne. Ali upravo tako i treba biti. Sudjenje nije predstava za publiku. Ono ne mora biti ni zanimljivo niti zabavno. Radi se o ozbiljnoj stvari, u pitanju je pravda, a kao ulog se pojavljuju ljudski zivoti. Nema niceg spektakularnog u dokazivanju necije krivice ili nevinosti, a tako bi trebalo i ostati.


Dok sjedim u sudnici jasno mi je koliko smo svi zatrovani sudjenjima iz televizijskih serija i holivudskih filmova u kojima zgodni advokati u skupim odijelima izmjenjuju brze replike. U Hagu, barem u holivudskom smislu te reci, izostaje drama. Ovdje je drama u tome da se sve zaista i dogodilo - da su smrti stvarne, zrtve stvarne, ubice stvarne. Drama je u tome da ovdje nije moguce pobjeci od stvarnosti.


Ponovo bacam pogled na sat. Prosao je tek jedan sat, a meni se cini da je prosla citava vjecnost. Kao da vrijeme u ovoj sudnici ima neka druga svojstva, kao da ovde protice sporije nego vani, na haskim ulicama. A mozda je uistinu tako?


Iznova se pokusavam koncentrirati. Svjedok nastoji obranti Zigica. On kaze da su zatvorenici u sobi br.3 ubijeni pri pokusaju bijega i da je na njih pucano dok su bjezali. Medjutim, sudac ga pita: Otkuda onda tragovi krvi po zidovima sobe?


Krv po zidovima? Ta slika mi se nenadano ukazuje pred ocima. Konacno shvacam o cemu sudija govori. Smrt 120 zatvorenika za mene vise nije apstrakcija, ne radi se o praznim rijecima. I pocevsi od tog trenutka, monotono, sitnicavo ispitivanje poprima jedan sasvim drugaciji smisao. A kada, na samom kraju dana provedenog u sudnici, iznova pazljivije promotrim optuzene, oni mi se stvarno ukazuju kao drugaciji. Vidim ono sto nisam vidjela ranije: njihova lica pomjesana sa slikom sobe ciji su zidovi poprskani krvlju.


Slavenka Drakulic je dopisnica IWPR-a koji se bavi pitanjima pravde i ratnih zlocina. Njen najnoviji roman, "Kao da me nema", cija su tema masovna silovanja u Bosni, objavila je izdavacka kuca "Abacus".