Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

FEDERALNA I VOJSKA BOSANSKIH SRBA BILE SU 'KAO JEDNO'

Bivsi oficir vojske bosanskih Srba potvrdio je na sudu da je tokom citavog bosanskog rata primao placu od jugoslavenske vojske
By Stacy Sullivan

Na sudjenju bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu ovog je tjedna, na poziv tuzilastva, svjedocio i zasticeni svjedok B-127. Smisao tog svjedocenja bio je jasan: pokazati da su vojska bosanskih Srba i jugoslavenska vojska u sustini predstavljale jedinstvenu ratnu formaciju.


Svjedocenje je odrzano 22. srpnja/jula, a B-127 je kao vojna osoba podrzao stavove tuzilastva vec i svojom tvrdnjom da je - zajedno s oko 90 posto ostalih starjesina Vojske Republike Srpske (VRS) - placu zapravo primao od Vojske Jugoslavije (VJ).


B-127 potvrdio je da je tokom bosanskog rata federalna vojska vrsila i unapredjenja, odredjivala cinove, kao i da je sluzba u VRS-u tokom rata cesto podrazumijevala i beneficirani radni staz.


Svjedocenje ovog svjedoka dobilo je na uvjerljivosti i zbog toga sto je optuzba od njega zatrazila da se izjasni o nizu dokumenata na kojima ona bazira svoj dokazni postupak. A ti dokumenti ostavljaju veoma malo prostora za sumnju u to da je Beograd placao oficire VRS-a, utvrdjivao njihovu poziciju u vojnoj hijerarhiji, rjesavao im stambene probleme, osiguravao mirovinsko osiguranje i za sve vrijeme trajanja rata u Bosni, starao se o njihovim ostalim potrebama.


Osim sto je svjedocio pod sifrom, svjedok se nalazio iza pregrade i glas mu je bio izoblicen. Pa ipak, ponesto se o njemu moglo i saznati: B-127 je bosanski Musliman, dakle jedan od rijetkih pripadnika vojske bosanskih Srba koji nisu srpske nacionalnosti. Prije rata je bio oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), da bi potom u ratu sudjelovao na strani bosanskih Srba, buduci da je - po vlastitoj tvrdnji - vjerovao ne samo u Jugoslaviju, nego i u tezu da Srbi u stvari nastoje ocuvati zemlju koju je volio.


U vrijeme izbijanja rata, B-127 zatekao se u Banja Luci. Iako je vecina Muslimana i Hrvata vec bila napustila jugoslavensku vojsku kako bi se prikljucila bosanskim ili vojnim snagama bosanskih Hrvata, on je odlucio postupiti drugacije.


"U cilju ocuvanja Jugoslavije, bio sam spreman na sve", izjavio je B-127. "Nadao sam se da ce prije ili kasnije ponovo biti uspostavljena nekakva Jugoslavija, kao domovina za sve. I sada zalim sto ona vise ne postoji."


Mada se borio na strani VRS-a, B-127 je izjavio kako je i u to vrijeme smatrao da je pripadnik JNA. Nastavio je sluziti se ispravama federalne vojske i biti lojalan Tridesetom kadrovskom centru u Beogradu.


"U razdoblju od 1992. do 1995., nastavio sam se dozivljavati kao pripadnika JNA", rekao je B-127. "Legitimaciju pripadnika armije bosanskih Srba nisam dobio sve do 1996."


B-127 tvrdi da, kao Musliman, nije sudjelovao na sastancima koji su odrzavani na visokoj razini i na kojima je diskutiralo o osjetljivijim pitanjima. Usprkos tome, on je za sest godina bio cak cetiri puta unaprijedjen. I svaki put je odluka o unapredjenju stigla iz beogradskog kadrovskog centra.


Prema njegovoj tvrdnji, svi oficiri koji su prije rata pripadali JNA, ostali su i nakon izbijanja rata potcinjeni Bogradu. "Smatrali su nas Milosevicevim ljudima", rekao je on.


"Ostali, koji nisu bili iz sastava JNA i koji su obucavani u Bosni nakon sto je rat vec poceo, nazivani su Karadzicevim ljudima." Radovan Karadzic u to je vrijeme bio predsjednik RS.


Da bi pokazao kako B-127 kao Musliman nije predstavljao nikakav izuzetak, te kako su i ostale starjesine VRS-a primale placu i druge vidove nadoknade iz Beograda, tuzilac Dermot Grum (Dermot Groome) zatrazio je od svjedoka da pregleda citav niz dokumenata i da ih pred sudom prokomentira.


Prvi od njih bilo je pismo nacelnika generalstaba VRS-a Pere Colica, upuceno Tridesetom kadrovskom centru. U tom je pismu sadrzan zahtjev da general Stanislav Galic - koji je u to vrijeme zapovijedao Sarajevsko-romanijskim korpusom armije bosanskih Srba - bude unaprujedjen u visi cin i da dobije povisicu.


B-127 je objasnio da je Trideseti kadrovski centar takve odluke donosio po ustaljenoj proceduri, jer "iako smo bili pripadnici armije bosanskih Srba, mi smo jos uvijek bili i pripadnici JNA".


Tuzilac je nakon toga svjedoku pokazao i nekoliko dokumenata koje je izdao spomenuti centar, a na osnovu kojih se vidi da je oficiru armije bosanskih Srba Draganu Obrenovicu - jednom od zapovjednika srebrenicke operacije - bio dodijeljen vojni stan u Novom Sadu, da mu je kao nagrada za sluzbu u Bosni bio obracunat beneficirani radni staz, te da je i on bio unaprijedjen u visi cin.


Grum je svjedoku pokazao i dokument jugoslavenskog generalstaba, na osnovu kojeg su za potpukovnika bosanskih Srba Vinka Pandurevica, zapovjednika Zvornicke brigade, zbog sluzbovanja u Bosni, uslijedile i dodatne mirovinske olaksice.


Nagradjivanje oficira armije bosanskih Srba stanovima, unapredjenjima i visokim mirovinama bila je - kako istice B-127 - "redovna" pojava.


Optuzba je potom prepustila rijec Milosevicu, koji je unakrsno ispitao svjedoka. Mada ni ovaj put nije propustio priliku odrzati citav govor, Milosevic je, cini se, u svojoj samoobrani bio - posve neuobicajeno - efikasan.


Prema njegovim recima, Trideseti kadrovski centar postojao je samo za potrebe osiguravanja odgovarajucih beneficija za bivse pripadnike JNA i ni na koji nacin nije sudjelovao u izdavanju specificno vojnih naredjenja.


"Hajde da utvrdimo neke cinjenice", rekao je Milosevic. "Ovi dokumenti su predoceni kao neka vrsta dokaza da je Jugoslavija bila umijesana u gradjanski rat u Bosni. Ali, recite mi, molim vas, gospodine 127, jeste li vi osobno, dok ste bili oficir u vojsci bosanskih Srba, pocevsi od svibnja/maja 1992., primili bilo kakvo naredjenje od bilo kog oficira jugoslavenske vojske?"


Zato sto se nalazio u svojoj jedinici i zato sto je primao naredjenja od svojih pretpostavljenih, svjedok je odgovorio da nije ni bio prilici dobivati i izravna naredjenja iz Jugoslavije - ali da nije siguran da bi se tako nesto moglo reci i za njegove zapovjednike.


"Oosbno sam bio prisutan kada je jednom zapovjedniku stigao telegram iz jugoslavenske vojske", rekao je B-127. Medjutim, na insistiranje Milosevica, svjedok je priznao kako mu ipak nije bilo dopusteno da se upozna sa sadrzajem te posiljke.


Milosevic je potom od svjedoka zatrazio da navede makar jedan primjer sudjelovanja jugoslavenske vojske u vojnim operacijama bosanskih Srba. B-127 je rekao kako to ne moze uciniti, dodajuci da se to svakako ipak desavalo, s obzirom da su dvije formacije zapravo predstavljale "jednu vojsku".


Optuzeni je zakljucio da se jedini dokaz kojim je B-127 potkrijepio svoje tvrdnje tice cinjenice da se Trideseti kadrovski centar nastavio starati o socijalnom statusu nekadasnjih oficira JNA. "Je li vam iz zapovjednistva [centra] ikada stigla bilo kakva naredba koja se odnosila na bilo kakvu vojnu aktivnost?" upitao je Milosevic.


A kada je svjedok potvrdio da iz centra nisu stizala naredjenja da se poduzmu bilo kakve vojne aktivnosti, Milosevic je uputio i zavrsni udarac.


"Sve sto je ta kancelarija pokusavala uciniti jeste da bivsim oficirima JNA, takvima poput vas, osigura sve beneficije koje su im sljedovale zbog vremena koje su proveli u sluzbi", rekao je on. "I nista vise."


Nakon sto je rijec ponovo bila data tuzilastvu, Grum je pokusao umanjiti znacenje optuzenikovih tvrdnji.


On je od svjedoka zatrazio da procita dio dokumenta generalstaba JNA u kojem su navedeni rokovi prije isteka kojih je trebalo biti izvrseno uskladjivanje akcija jugoslavenske vojske i jedinica bosanskih Srba, kao i razmjena podataka koji su se ticali ne samo civilnih, nego i specificno vojnih pitanja.


Konacno, Grum je ukazao i na okolnost da su Obrenovic i Pandurevic - dvojica oficira bosanskih Srba cija se imena spominju i u doticnim dokumentima - u medjuvremenu pred Tribunalom vec optuzeni za ratne zlocine, odnosno za sudjelovanje u srebrenickom masakru.


"Mozete li nam procitati datume koje nose dokumente jugoslavenske vojske kojima se ta dva oficira unapredjuju u visi cin?", zapitao je Grum svjedoka.


"31. prosinac/decembar 1995.", odgovorio je B-127. Obojica su, dakle, unapredjeni nakon onoga sto se dogodilo u Srebrenici.


Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.