Dva gledista o oduzimanju autonomije Kosovu 1989.godine

Dva gledista o oduzimanju autonomije Kosovu 1989.godine

Monday, 3 January, 2005
Svedocenje Vukasina Jokanovica dobro ilustruje podelu izmedju Srba i Albanaca u bivsoj Jugoslaviji. Ova podela u vezi Kosova ima istorijsku, kao i geografsku dimenziju. Tokom decenija, dva naroda razvila su veoma razlicite poglede na istoriju i skorija dogadjanja. Moc u pokrajini je prelazila s jednih na druge, uz negovanje nezadovoljstva protiv onih drugih. Takva je bila situacija za koju se kaze da ju je Slobodan Milosevic iskoristio u svom usponu na vlast, sto je kasnije dovelo do izvrsenja zlocina protiv covecnosti i ratnih zlocina.



Jokanovic je Srbin sa Kosova sa dugim stazom u politici, i na Kosovu i na saveznom nivou u krnjoj Jugoslaviji. On je bio predsednik Skupstine Kosova u sazivu koji je usvojio Amandmane na Ustav Srbije 1989.godine. Albanci tvrde da su amandmani oduzeli Kosovu autonomiju koje je imalo u Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), dok Srbi tvrde da su time povratili suverenitet Srbije i ravnopravnost sa drugim republikama u SFRJ. Veci deo Jokanovicevog svedocenja odnosio se na ustavne amandmane iz 1989. godine.



Svedok je, medjutim, prvo dao pregled istorije Kosova sa srpskog stanovista. Srbi polazu pravo na Kosovo kao duhovno srediste srednjovekovnog srpskog carstva i smatraju Albance uzurpatorima koji su postupno proterivali Srbe sa Kosova pretnjama, nasiljem i visim natalitetom. Posto je Kosovo voljom velikih sila pripalo jugoslovenskoj kraljevini nakon Prvog svetskog rata, prema ovom gledistu, Albanci koji su tu ziveli zeleli su da se otcepe i pripoje Albaniji. Jokanovic tvrdi da je ovaj secesionisticki pokret (ciji je cilj bila Velika Albanija) konstanta politike kosovskih Albanaca. Kroz ovu prizmu, on posmatra demonstracije kosovskih Albanaca iz 1968.godine koje su, iako brutalno ugusene, doprinele donosenju Ustava SFRJ iz 1974.godine kojim je Kosovu (i Vojvodini) data znacajna autonomija. Sa srpskog stanovista, to je oduzelo Srbiji pravo da kontrolise svoju teritoriju, i zbog toga je Srbiju stavilo u neravnopravan polozaj sa ostalim jugoslovenskim republikama. To je prakticno oduzelo Srbiji sva prava na Kosovu, izjavio je Jokanovic.



Kao rezultat toga, kada su sledece albanske demonstracije izbile 1981.godine, Srbija nije mogla da posalje svoje snage bezbednosti da pomognu u uspostavljanju reda i mira, izjavio je svedok. Ona je mogla da se pojavi u pokrajini samo kao deo zajednickih snaga koje su ukljucivale pripadnike bezbednosti iz drugih republika. S druge strane, pozalio se Jokanovic, gradjani Kosova su mogli da kroz svoju skupstinu stave veto na sve akte koje je Skupstina Srbije zelela da usvoji.



Nakon demonstracija 1968.godine, nakon kojih su 1974. godine usledile promene jugoslovenskog ustava, kod nealbanaca na Kosovu je pocela da se javlja osecaj nesigurnosti?, naveo je svedok. Tokom naredne dve decenije oni su postepeno pritiskani da napuste Kosovo. U pitanju koje je postavio svedoku, Milosevic je sugerisao da je Srbija imala duznost da zastiti nealbance na Kosovu od pritiska i nasilja kojim su bili izlozeni, ali da su joj za to nedostajala ustavna ovlascenja. Sudija Jan Bonomi ga he prekinuo istakavsi da svedok nije pomenuo nasilje.



Ovi dogadjaji bili su povod za pripreme za promenu Ustava Srbije koje su pocele 1986. godine i kulminirale njihovim usvajanjem 1989. godine, rekao je Jokanovic. Milosevic je insistirao na cinjenici da se u optuznici protiv njega pogresno navodi da je Skupstina Srbije predlozila amandmane pocetkom 1989.godine, iako je postupak pokrenut tri godine ranije od strane ustavne komisije i bio je stavljen na javnu raspravu. Medjutim, za tu gresku, ukoliko se radi o gresci, Milosevic nije optuzen.



Najkontraverzniji amandman bio je amandman 47, po kome je Skupstina Srbije obavezna da trazi misljenje -- od pokrajinskih skupstina (Kosova i Vojvodine) pre nego sto promeni Ustav Srbije. Pre toga bila je potrebna njihova 'saglasnost'. Iako su protivnici prigovorali da o ovoj odredbi nije bilo adekvatne javne rasprave, Jokanovic kaze da je ona proizasla iz takvih rasprava. Promenama je takodje garantovana kontrola Srbije nad policijom, obavestajnim sluzbama i ostalim aspektima autonomije Kosova.



Milosevic je dalje kao lazne osporio navode optuznice kojima se tvrdi da Skupstina Kosova nije usvojila amandmane propisanom dvotrecinskom vecinom i da se vecina albanskih poslanika uzdrzala od glasanja. Prema Jokanovicu, na sednici je bilo prisutno 187 poslanika od ukupno 190; deset je glasalo protiv amandmana, dvoje se uzdrzalo, a ostali su glasali za. Amandmani su usvojeni aplauzom i ovacijama na nogama, rekao je svedok. Milosevic je prikazao kratki video snimak i predao transkript sa sednice. Tuzilac Dzefri Najs je upozorio vece da neke stranice nedostaju iz transkripta i naveo da ce tuzilastvo traziti da se saslusa svedok koji bi opovrgao navode odbrane o ovom pitanju.



Svedoci optuzbe su ranije svedocili da su clanovi skupstine bili izlozeni pritisku da glasaju za ustavne amandmane, i da su tenkovi ili borbena oklopna vozila okruzivali Skupstinu sto je predstavljalo dodatno zastrasivanje tokom glasanja. Tuzilastvo je takodje tvrdilo da su tokom glasanja, koje se vrsilo podizanjem ruku, glasali i oni koji nisu bila poslanici u Skupstini. Sve to je Jokanovic kategoricno negirao, sugerisuci da je tuzilastvo izmanipulisano od strane albanskih separatista. Tokom unakrsnog ispitivanja, Najs je pokazao da su vanredne mere uvedene na Kosovu u februaru 1989.godine, mesec dana pre glasanja. Tim merama uveden je policijski cas, zabranjeni strajkovi i na Kosovo dovedene savezne snage.



Kako je svedok naveo, postojala je ogromna podrska ustavnim promenama. Samo su se 'albanski separatisti' protivili. Milosevic je pokazao pregrst novina iz tog perioda, ukljucujuci i novine koje su izlazile na albanskom jeziku, koje su po njemu odrazavale 'atmosferu potpunog konsenzusa.' Tokom unakrsnog ispitivanja, Najs je pitao svedoka o inicijativi za ocenu ustavnosti amandmana koja je podneta Ustavnom sudu Kosova. Jokanovic je ocenio da su tu icicijativu podneli albanski separatisti. Prema Najsu, Ustavni sud je ponistio glasanje, ali su srpske vlasti raspustile sud pre nego sto je odluka stupila na snagu. Jokanovic je slicno okarakterisao masovne demonstracije i strajk rudara koji su sledili nakon glasanja kao nekonsekventne, jer su oni koji su u to bili ukljuceni bili separatisti. Prema Jokanovicevom shvatanju, citava opozicija je okarakterisana kao separatisticka i zbog toga postala nepostojeca. Iz ovoga nije tesko videti zasto postoje razlike izmedju Srba i Albanaca.



Dr Ivan Kristan, bivsi sudija Ustavnog suda Jugoslavije, ranije je u svojstvu svedoka tuzilastva u svom iskazu rekao da su amandmani iz 1989.godine krsili Ustav SFRJ jer je SFRJ dala autonomiju Kosovu, te je stoga SFRJ bila jedina koja je tu autonomiju mogla da ukine. Iako je pozvan kao strucnjak za ustavno pravo, dr Kristanu nije bilo dozvoljeno da da svoj nalaz i misljenje posto je on deklarisao svoju poziciju o nelegalnosti amandmana kada je pitanje izneto pred Ustavni sud SFRJ. Kao rezultat toga tuzilastvu i dalje ostaje da pronadje strucnjaka za ustavno pravo koji ce prezentovati slucaj tuzilastva na nacin koji ce zadovoljiti sudije. Vidi izvestaje KMP-a 'Pretresno veæe ocenilo da bivsi sudija Ustavnog suda nije dovoljno objektivan da vestaci' od 23.maja 2003.godine, i 'Strucnjak za ustavno pravo smatra da je Srbija prekrsila Ustav SFRJ' od 1.septembra 2003.godine.



Tokom unakrsnog ispitivanja, Najs je svedoka suocio sa znacajnim delovima slucaja optuzbe, ali nije uspeo da ga pomeri od njegovih vidjenja stvari. Cak i kada je Najs sugerisao da su ustavne promene ucinile vise od samog uspostavljanja ravnopravnosti Srbije sa ostalim republikama dajuci Srbiji kontrolu nad tri glasa u osmoclanom saveznom predsednistvu, dok su ostale republike imale po jedan glas, Jokanovic je insistirao na tome da su pokrajine same birale svoje predstavnike, bez uticaja Srbije (ili Milosevica). U odgovoru na Najsovu tvrdnju da 'je prica koju ste ispricali vecu ista koju je ispricao okrivljeni i da je dovela da centralizacije moci u Srbiji' svedok je rekao da su 'Srbiji samo vracene nuzne funkcije koju su sve ostale republike imale.'



Pustajuci video snimak sednice Saveza komunista na kojoj je Ivan Stambolic, Milosevicev mentor, smenjen i Milosevic postavljen za predsednika, Najs je svedoka pitao o orkestriranju postupka od strane Milosevica. Azem Vlasi, kosovski Albanac i lider komunisticke partije, kaze na video snimku da je Milosevic agitovao za svaki moguci glas, a Milosevic kaze: 'Niko nece stajati na putu nasih reformi.' Kada je Najs pitao svedoka da li je preuzimanje vodjstva u komunistickoj partiji bilo deo reformi o kojima Milosevic govori, Jokanovic nije mogao da odgovori posto nije prisustvovao toj sednici.



Jokanovic je osporio Najsovu tvrdnju o moci koju je imao Milosevic, jer tu moc Milosevic, insistirao je svedok, naprosto nije imao. Sudija Kvon je intervenisao pitanjem da li to znaci da okrivljeni nije imao znacajnu moc kao predsednik Saveza komunista Srbije. Svedok je odgovorio da predsednik svake partije ima uticaj na clanove te partije. On moze izneti svoje stanoviste, ali on nije jedini koji donosi odluke. Predlozi takodje dolaze iz baze i drugih foruma. 'Nemojte, molim vas, poverovati da je Slobodan Milosevic imao carobni stapic i da je on postavljao i razresavao [zvanicnike]. On nije imao takvu moc. Istina je da je imao autoritet i da je bio veoma postovan.'



Najs je bio uporan: 'Proces reformi i Memorandum (Srpske akademije nauka i umetnosti -- SANU) su pruzili mogucnosti koje je okrivljeni iskoristio, koristeci u svakoj situaciji, koliko god da je to radio tiho, Memorandum i postupak reformi da bi uspostavio svoju bazu moci.' Jokanovic je takodje ostao uporan u svom neslaganju sa Najsom.



Tuzilac je procitao delove dva novinska clanka, zasnovana na intervjuima koje je dao svedok. Posto ih je dao izmedju 1982. i 1986.godine, i posto su bili samo dva od mnogih, Jokanovic je rekao da ne moze da ih se seti. Novinski clanci nisu dokazi, vec su samo upotrebljeni od strane tuzioca kao izvor za postavljanje pitanja svedoku (osim u delu tacnog citiranja svedoka). Intervjui mogu biti upotrebljeni za opoziv svedoka ukoliko su nekonzistentni sa svedokovim iskazom. Oni ipak, u najvecem broju slucajeva tome ne sluze. Kao sto je Jokanovic istakao, novinari biraju sta ce da objave, ukljucujuci i selektivan izbor citata.



Tek pri kraju unakrsnog ispitivanja Najs je uspeo da izvuce nesto od Jokanovica, kada je ovaj negirao da ima bilo kakva saznanja o nazivima paravojnih jedinica ili o tome kako su crvene beretke finansirane, ili o saveznoj pomoci Srbima koji su se borili u Hrvatskoj i Bosni, uprkos tome sto je bio poslanik u Saveznoj skupstini koja je usvajala savezni budzet. On je takodje negirao da je imao saznanja kako je kontrolisano trosenje sredstava u Dafina banci, iako je licno vodio istragu o njenoj propasti i prevari javnosti koja je izvrsena. Najs je zavrsio pitanjem Jokanovicu da li je kao savezni minister unutrasnjih poslova, a kasnije i kao savezni drzavni tuzilac (izmedju 1994. i 2000. godine) imao bilo kakvo saznanje da je Ratko Mladic bio na platnom spisku savezne drzave do 2002.godine, i o tome kako je i na osnovu cega placan, sto se vidi iz podataka o njegovom zaposlenju koji je Srbija i Crna Gora nedavno dostavila. Svedok je negirao da zna bilo sta o tome, osim onoga sto je procitao u stampi. On je dalje naveo da je to bila vojna stvar, nad kojom savezno Ministarstvo unutrasnjih poslova nije imalo nadleznost.



Milosevic je izvrsio kratko, profesionalno ponovno ispitivanje svedoka. To je omogucilo svedoku da ponovo potvrdi da je vanredne mere na Kosovu uvelo Predsednistvo SFRJ (a ne Milosevic), da je amandman 47 na Ustav Srbije ponikao iz demokratske diskusije na Kosovu i Vojvodini, da niko od gostiju na sednici u martu 1989.godine nije glasao, da je glasanje podizanjem ruku bilo legalno, da iako je bilo moguce osporavati glasanje u jednom od ustavnih sudova u Jugoslaviji ono nije bilo osporeno, da delegati koji su glasali protiv nisu bili gonjeni ili uhapseni sto nije ni moglo da se desi posto su delegati imali imunitet, te da niko iz Beograda nije mogao da odluci o imenovanjima na Kosovu do 1990.godine.



Iz neuzdrmane pozicije istinskog privrzenika Jokanovic je u najvecem delu prezentovao Milosevicev slucaj dobro. Osim problema koji se nastavljaju i ogledaju se u tome da se neprevedeni dokumenti predaju u zadnjem casu, ukoliko se predaju i tada, Milosevic se pokazao sposobnim da pravilno vodi svoju odbranu.
Frontline Updates
Support local journalists