DRAMA NA SUĐENJU ORIĆU

Tenzije u sudu osetno porasle prilikom završnih reči optužbe i odbrane.

DRAMA NA SUĐENJU ORIĆU

Tenzije u sudu osetno porasle prilikom završnih reči optužbe i odbrane.

Thursday, 13 April, 2006
Suđenje ratnom komandantu Srebrenice, Naseru Oriću – koje pažljivo prati javnost i u Bosni i u Srbiji – primaklo se kraju ove sedmice, uz dosta drame i kontroverzi.



Napeta atmosfera zavladala u najvećoj sudnici Tribunala čim su tužioci i odbrana otpočeli svoja završna izlaganja sa strašću i ubeđenjem kakvi se pred ovim sudom retko viđaju, a uz međusobna optuživanja za „izvrtanje činjenica“, „zakulisne radnje“, „iskrivljavanje izjava svedoka“ i „bestidnost“.



Orić je optužen zbog toga što nije kaznio vojnike koji su zlostavljali srebreničke zatvorenike, kao i za komandovanje napadima na srpska sela u Bosni tokom 1992. i 1993.



Čini se da je publika, koja je suđenje pratila sa neuobičajeno ispunjene javne galerije, uživala u oštroj razmeni argumenata. Čak je i Orić – koji je na sebi imao uredno ispeglano tamno-sivo odelo i crvenu kravatu – povremeno jedva uspevao da prikrije osmeh, a očito mu je sve to bilo vrlo zabavno.



Ali, kada je branilac Džon Džouns (John Jones) optužbu napao zbog toga što je tražila da optuženom bude izrečena kazna u trajanju od 18 godina – a što su tužioci začudo propustili da pomenu na početku iznošenja završnih argumenata – njegovo se raspoloženje vidno promenilo.



A i nekima od onih koji ga podržavaju, pogotovo preživelima iz Srebrenice, prilično je teško da shvate zbog čega je tužilaštvo zatražilo tako visoku kaznu.



Tako je Hajra Ćatić – čiji je sin 1995. ubijen nakon pada enklave, i koja Orića smatra srebreničkim spasiteljem – čuvši predlog kazne briznula u plač.



„Ukoliko dobije toliko mnogo, poverovaćemo u ono u šta smo od samog početka sumnjali – da je ovo političko suđenje“, izjavila je ona za IWPR.



S druge strane, jedan muškarac iz Srbije je, sudelujući u internet-raspravi Beogradskog radija B92 o okončanju Orićevog suđenja, nagovestio da će politika delovati upravo obrnuto, te da se ne bi iznenadio ukoliko bi se sudije opredelile za „simboličnu kaznu od svega nekoliko godina zatvora“.



„Da se za iste te zločine sudi nekom Srbinu, on bi bio osuđen na najmanje 20 godina zatvora“, gnevno je rekao on.



Orića je u aprilu 2003. – neposredno po objavljivanju optužnice koja je protiv njega podignuta – u Bosni uhapsio SFOR (tj. pripadnici NATO-trupa). Hapšenje je usledilo uprkos činjenici da je okrivljeni sarađivao sa istražiteljima Tribunala, kao i njegovim više puta ponovljenim uveravanjima da će, ukoliko bude optužen, dobrovoljno otići u Hag. SFOR je svoju akciju tada objasnio strahom od „moguće pobune srebreničkih žrtava, koje bi možda probale da spreče Orićevo mirno prebacivanje u Tribunal“.



Harizmatični mladi oficir je, kao oličenje srebreničkog otpora osvajačkoj vojsci bosanskih Srba u ratnom periodu (1992.–1995.), svakako uživao veliku podršku svojih sugrađana, od kojih ga mnogi i danas doživljavaju kao nespornog heroja, pogrešno optuženog za ratne zločine.



No, za mnoge Srbe u Bosni i Srbiji, Orić je zlikovac koji je po selima oko Srebrenice vršio višegodišnji teror nad Srbima – što je, po njihovim rečima, u leto 1995. izazvalo gnev bosanskih Srba i rezultiralo masakrom nad 7,000 muslimanskih muškaraca i dečaka.



Orić (38) se po principu individualne odgovornosti tereti za okrutno postupanje i ubistvo najmanje šest srpskih zatočenika srebreničkog zatvora tokom 1992. i 1993., kao i za surovo uništavanje srpske imovine po selima oko grada koje, u striktno vojnom smislu, nije bilo neophodno.



Njegova je optužnica prvobitno imala šest tačaka, od kojih su dve – koje su se odnosile na pljačku javne i privatne svojine – bile povučene 8. juna 2005., nakon što su se sudije saglasile da optužba u okviru svog dokaznog postupka za njih nije ponudila dovoljno uverljive dokaze.



U proleće 1992., snage bosanskih Srba su – u sklopu akcije uspostavljanja kontrole nad istočnom Bosnom – etnički očistile muslimanska sela na širem području Srebrenice. Ljudi iz tih sela su se nakon toga spustili u grad, gde je ubrzo počelo da ponestaje hrane i lekova.



Hiljade gladnih, prestrašenih izbeglica u opkoljenoj enklavi suočile su se sa ogromnom humanitarnom krizom – ne samo zbog toga što su svakodnevno bili izloženi granatiranju sa srpskih položaja, nego i zato što su bili potpuno odsečeni od ostatka sveta, jer su im linije snabdevanja bile prekinute.



Tužioci tvrde da su ljudi pod Orićevom komandom počeli da napadaju okolna srpska sela kako bi krali hranu, ali su pritom bile „spaljivane i uništavane [srpske] kuće i štale“, te „ubijana njihova stoka“, i to bez ikakvog vojnog opravdanja.



Tokom tih pohoda su, prema rečima tužilaca, mnogi Srbi bili lišeni slobode i prebačeni u zatvor u Srebrenici, gde su „mučeni“, „zlostavljani“, a neki od njih i ubijeni.



Tužioci tvrde i da je Orić, koji je u maju 1992. imenovan za komandanta srebreničkih oružanih snaga, „znao ili imao razloga da zna“ za surova razaranja srpskih sela, kao i za zlostavljanja i ubistva u srebreničkom zatvoru – ali da nije učinio ništa kako bi sprečio zločine ili makar naknadno kaznio počinitelje.



Optužba je okrivljenog opisala kao „gospodara rata opijenog vlašću“ i „nekrunisanog kralja Srebrenice“.



Odbrana je, s druge strane, uporno tvrdila da ništa od toga nije istina. Od samog početka suđenja, branioci su Orića predstavljali kao očajnog, ali hrabrog oficira, čoveka koji se „zatekao u najtežim mogućim okolnostima“ i koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi sprečio pokolj svojih sugrađana od strane „ubilačke vojske bosanskih Srba“.



Takođe su tvrdili da okrivljeni nije imao potpunu kontrolu nad bosanskim snagama u enklavi, jer su one bile organizovane u zasebne grupe na čijem su se čelu nalazile lokalne vođe.



Iako su se i tužioci u svojoj završnoj reči saglasili sa time da su lokalne vođe bile „izuzetno samostalni pojedinci“, oni su ostali pri stavu da se nipošto nije radilo o „divljoj hordi“ – kako ih je odbrana opisivala – nad kojom nije mogla biti uspostavljena nikakva središnja komanda.



Tužilac Gramši di Facio (Gramsci Di Fazio) rekao je ove sedmice da je njegov tim tokom suđenja izneo sasvim dovoljno dokaza o tome da je Orić koordinirao akcije tih ljudi, te da iz toga proizilazi da su oni zaista bili pod njegovom kontrolom.



No, Džouns se sa tim nije složio, tvrdeći da koordinacija nije isto što i efektivna komanda i kontrola – koje su u optužnici navedene kao ključne optužbe.



Glavna zastupnica odbrane, Vasvija Vidović, izjavila je da su lokalni komandanti u Srebrenici odluke o napadima na okolna srpska sela često donosili glasanjem, kao i da pritom „Orićev glas nije vredeo ništa više od bilo kog drugog“.



„A je li to komandovanje, časni sude? Ne. To je odlučivanje nalik odlučivanju u nekoj mesnoj zajednici“, rekla je ona.



Ove navode potvrdila je čak i nekolicina svedoka optužbe, među kojima i bivši šef policije u Srebrenici, Hakija Meholjić, koji se pred sudom pojavio u aprilu prošle godine.



Tužioci su pak ostali pri tome da je u periodu na koji se odnosi optužnica Orić „de facto“ i „de jure“ bio komandant koji je kontrolisao vojnu situaciju, te da je „imao stvarnu kontrolu nad potčinjenima“.



„[Ali je] odlučio da to ne iskoristi“, rekla je tužiteljka Patriša Selers (Patricia Sellers), dodajući kako je „čak i da zaista nije čuo za zločine“ Orić za njih „trebalo da zna“.



Umesto toga, okrivljeni je – po njenim rečima – odlučio da ne „koristi te informacije, zbog toga što nije želeo da izazove gnev svojih vojnika koji su mu bili lojalni“, niti da nanese „još više boli muslimanskim civilima koji su u ratu puno toga izgubili“.



Ključni argument optužbe odnosio se na sastanak koji je 20. maja 1992. održan u selu Bajramovići, kada je Orić bio zvanično imenovan za komandanta srebreničkih oružanih snaga.



Tužioci tvrde da je okrivljeni počev od toga dana, „na osnovu svog položaja i autoriteta“ komandovao svim jedinicama koje su delovale u zoni njegove odgovornosti. U potonju je bilo uključeno i 12 srpskih sela koja se pominju u optužnici i koja su navodno i uništena pod optuženikovim zapovedništvom.



Odbrana je, međutim, odlučno odbacila te navode, tvrdeći da je Orić bio komandant „samo na papiru“.



„Sudeći po stavovima tužilaštva, potpisivanje papira je čin koji predstavlja mistični događaj, jer se njime sve što je napisano pretvara u realnost stvarnog sveta“, konstatovala je Vasvija Vidović u svom završnom obraćanju.



Potom je ukazala na dugačak spisak svedoka – kako odbrane, tako i optužbe – koji su svedočili o situaciji u Srebrenici i koji su pred sudom izjavili da jedinstvena komanda u Srebrenici praktično nikada nije zaživela.



Suđenje Oriću je od samog svog početka – 6. oktobra 2004. – bilo prepuno iznenađenja i neočekivanih obrata.



Odbrana je odmah optužila tužilaštvo da joj je prosledilo krivotvorena dokumenta, čije poreklo nije mogao da potvrdi nijedan od njenih svedoka. Njene tvrdnje da mnoga od tih dokumenata zapravo nije potpisao Orić dovele su do toga da su se čak tri veštaka-grafologa pojavila pred sudom u ulozi svedoka – jedan u ime odbrane, drugi u ime optužbe, i treći u ime sudija – čija su stručna mišljenja po ovom pitanju, kao što se moglo i očekivati, bila potpuno različita.



Potom je suđenje prošlog leta umalo obustavljeno nakon što su sudije pokušale da skrate trajanje dokaznog postupka odbrane i smanje joj broj svedoka. Žalbeno veće je tu odluku odbacilo i okončalo napetu situaciju time što je Oriću odobrilo više vremena i svedoka.



Takođe, sve vreme je iznova bilo pokretano i pitanje dokaza u prilog okrivljenom – tj. takozvanih oslobađajućih dokaza – jer je odbrana optužila tužilaštvo da joj je ključne dokaze, koji se tiču same suštine slučaja, predočila prekasno, tako da ih ona nije mogla iskoristiti prilikom saslušavanja i unakrsnog ispitivanja svedoka.



Tužioci su od strane sudija upozoreni da je takvo ponašanje „neprihvatljivo“, ali su tim povodom izostale bilo kakve druge vidljive sankcije.



Pobrojanim protivrečnostima treba dodati i to da su mnogi svedoci optužbe svojim iskazima zapravo podržali navode odbrane. Jedan Srbin, koji je navodno preživeo torturu u srebreničkom zatvoru, pred sudom je rekao da Oriću „ne treba ni da bude suđeno, jer on nije učinio ništa loše“.



Odbrana se, na drugoj strani, kao što se moglo i očekivati, usredsredila i na neka druga pitanja, uključujući i tezu da Orić, iako je bio komandant „na papiru“, nije imao stvarnu kontrolu nad licima koja su mu bila potčinjena.



Francuska profesorka prava Rafael Mezon (Rafaelle Maison), koja je pratila ovosedmična zaključna obraćanja, izjavila je kako je „veoma nezadovoljna čitavim slučajem“, a pogotovo odlukom tužioca da za Orića zahteva zatvorsku kaznu u trajanju od 18 godina.



„Gotovo je neshvatljiv zahtev da osobi pod takvim optužbama bude izrečena tako drastična kazna“, izjavila je ona za IWPR.



Međutim, sa ovakvom ocenom nisu saglasni svi posmatrači.



„Osamnaest godina nije neprihvatljiv zahtev“, izjavio je Edgar Čen (Edgar Chen) iz Koalicije za međunarodnu pravdu. „Naravno, tužilaštvo će uvek tražiti težu kaznu od one za koju se nada da će postići, ali moramo da sačekamo presudu kako bismo videli na koliko će godina Orić biti osuđen, ukoliko uopšte bude osuđen.“



Očekuje se da će presuda u slučaju Orić biti izrečena do kraja juna ove godine.



Merdijana Sadović je stalna saradnica IWPR-a.
Frontline Updates
Support local journalists