Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

DESET GODINA BOLA

Pise Amra Kebo iz Sarajeva (TU 306, 24-28 March 2003)
By IWPR ICTY

Ta Muslimanka iz Bosne – koja zeli ostati anonimna – govori u ime mnogih, kada proteklih deset godina opisuje kao zivot u paklu.


Njene su muke pocele nakon sto su je 1992., u sarajevskom predgradju Grbavica, srpske snage zarobile i zatvorile u jedan stan.


Od tog trenutka nju su nebrojeno puta silovali srpski vojnici, sve do ljeta 1993. kada je konacno oslobodjena zahvaljujuci razmjeni zarobljenika.


“Bila sam pod neprekidnom prijetnjom smrcu. Uperili bi mi pistolje i mitraljeze u celo, a onda bi se u posljednji tren predomislili i rekli: ´Necu te ubiti, iskoristit cu te´”, izjavila je ona.


Tu zenu, koja danas ima vise od 50 godina – kao i ostale zene i djevojke, Muslimanke iz Bosne – seksualno su zlostavljali vojnici za vrijeme odsustva s fronta. Nasilje se nije zavrsavalo na silovanju, nego su i batine bile uobicajene.


Proticanjem vremena, uvjeti su postajali sve gori. Ona je rasporedjena u takozvani radni vod: bila je prisiljavana kopati rupe golim rukama i zakopavati smece.


Nakon razmjene i oslobadjanja, uslijedilo je mucno razdoblje prilagodjavanja na zivot u Sarajevu pod opsadom.


Njen muz je umro neposredno pred rat, a kada se ponovo srela sa svoje dvoje djece, ona je u prvi mah nisu ni prepoznala, jer je djelovala mnogo starije i mrsavije.


Ali, bio je to tek pocetak. Uslijed svakodnevnog premlacivanja zadobila je dva ostecenja kicme, koja su bila veoma bolna. Naknadno joj je utvrdjeno i postojanje malignog tkiva na dojci, koje je zatim moralo biti uklonjeno. U skorije vrijeme, pojavili su joj se cista na bubregu i poremecaj krvne slike.


“Uvijek sam bila zdrava zena i divno sam zivjela”, izjavila je ona za IWPR. “Ali, rat i mucenje sve su promijenili. Sada patim od visokog krvnog tlaka, nocnih mora, nesanice, stalnih glavobolja i bolova u svim dijelovima tijela.”


Svi ovi problemi dodatno su bili otezani strahom i stidom zbog kojih pretrpljene muke nije povjeravala nikome. Time je stres postao jos jaci, a bol samo potisnut. “Bog zabranjuje mojoj djeci da za to saznaju. O onome sto sam prezivjela nisam pricala nikome, osim psihijatru”, kaze ona.


“Ubilo bi me da moja djeca sve to otkriju. Ovako, patim samo ja. Kad bi saznali, to bi i kod njih izazvalo bol.”


Covjek bi pomislio da ljudi koji su je silovali nemaju nikakvu predodzbu o zacaranom krugu stida i agonije koji su pokrenuli. No, oni su svega toga bili unaprijed svjesni i upravo zato su je i mucili. “Govorili bi nam, ´Prezivjet cete, ali bit cete zauvijek mrtve´”, izjavila je ona za IWPR.


“Bilo je to najgore mucenje. Molila sam ih da me ubiju, ali nikad nisu pristali na to. Nazivali su me kurvom i govorili da cu se uvijek sjecati njih i onoga sto su ucinili.”


Ali upravo joj to sjecanje danas pruza onih nekoliko mrvica nade. Ona je u prilici imenovati pojedince – pa cak i visoke oficire srpske vojske – koji su je zlostavljali i koji nisu ni slutili da ce naknadno ustanovljeni sistem procesuiranja ratnih zlocina ljude poput njih izvoditi pred lice pravde.


Ali ni pravda, kada i ukoliko dodje, nece ublaziti bol, niti okoncati nocne more – kaze ona i napominje: “Opsjednuta sam jezivim prizorima silovanja.”


Njen poratni oporavak dodatno je otezan cinjenicom da mnogi od napadaca jos uvijek borave u istoj oblasti. Nakon sto se licem u lice susrela s nekima od silovatelja, bila je primorana napusti svoj prvi mirnodopski posao sluzbenice.


Kasne devedesete su za nju bile razdoblje relativne stabilnosti. Uglavnom je bila zaokupljena svojim novim poslom, sve dok joj, zbog reorganizacije poduzeca u kojem je radila, nije bio urucen otkaz.


Trenutno nezaposlena, ona pati od manjka samopostovanja. Njeni su dani ispunjeni introspekcijom, koja za posljedicu ima depresiju.


Nakon teske ozljede uslijedila je i uvreda, buduci da ova zena – kako kaze – nije dobila nikakvu odstetu od bosanske vlade, i pored cinjenice da je ta vlada potpisala Konvenciju UN-a kojom se zabranjuju tortura i ostali okrutni, nehumani i ponizavajuci nacini kaznjavanja.


Ta konvencija, koja je na snagu stupila 1989., od svih 129 potpisnica zahtijeva usvajanje pravnih propisa putem kojih se zrtvama osigurava novcana nadoknada za potrebe oporavka, kao i djelomicno pokrivanje zivotnih troskova.


Usprkos vlastitoj traumi, ova zena je jos uvijek u stanju razmisljati i o patnjama drugih. “Stalno mislim na one djevojke koje su takodje bile silovane – jer ako sam ja, kao zrela zena, tako unistena onim sto se dogodilo, zamislite kako je tek njima.”


Amra Kebo je novinarka sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.