Dahau ljude iz Bosne i Hercegovine podučava sećanju

Dahau ljude iz Bosne i Hercegovine podučava sećanju

A sculpture commemorating the victims of Nazi brutality.
A sculpture commemorating the victims of Nazi brutality. © Ajdin Kamber
Friday, 25 March, 2011

Piše: Ajdin Kamber iz Sarajeva (TU br. 685, 25. mart 2011.)

Dok sam se pripremao za odlazak u Dahau – gde sam putovao sa grupom preživelih iz rata u Bosni i Hercegovini – pitao sam se šta da ponesem sa sobom. Imao sam video-kameru i foto-aparat, nekoliko svezaka, putnu kartu i pasoš. Ali, prilikom poslednje provere, želeći da se uverim da nisam zaboravio ništa važno, iznenada sam shvatio da ono što mi je najpotrebnije ne može da stane u kofer.

Bila mi je potrebna – hrabrost. Hrabrost da se suočim sa tim ljudima, da saslušam njihove priče i da vidim jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora Drugog Svetskog rata. Grupu u kojoj sam bio činila su šestorica bivših zatočenika zatvorskih logora koje su Srbi osnovali nadomak Prijedora, kao i nekoliko osoba koje su preživele masakr u Srebrenici 1995.

Za Dahau sam prvi put čuo na času istorije, usred bosanskog rata. U to vreme sam bio četrnaestogodišnji dečak, a živeo sam u svom rodnom gradu Livnu. Reč Dahau mi se utisnula u pamćenje, ali se nisam sećao gotovo ničeg drugog. Sećanje na te časove istorije potisnuo je rat koji se u to vreme odvijao pred mojim očima.

Spremajući se za ovo putovanje, pretražio sam internet i pronašao neke strašne fotografije iz Dahaua koje su u meni izazvale mučninu. Te slike su prikazivale unakažene, izmršavele leševe, krematorijum, nemačke oficire u logoru od čijeg zlokobnog izgleda me je podilazila jeza; zatočenike sa prestrašenim izrazom lica. Video sam desetine tih fotografija, ali ništa me nije moglo pripremiti za posetu mestu na kojem su se desili nezamislivi zločini.

Gradić Dahau će zauvek ostati obeležen na mapama sveta, jer ga povezujemo s prvim nacističkim logorom, koji je postao model za one koji su izgrađeni kasnije. Za razliku od Aušvica, Dahau nije bio logor za istrebljenje, već je prevashodno služio za pritvaranje političkih protivnika i ratnih zarobljenika. Međutim, u tom logoru je ubijeno više desetina hiljada ljudi – bolešću, izgladnjivanjem, iscrpljenošću, medicinskim eksperimentima, egzekucijama i mučenjima.

Memorijalni kompleks u Dahauu danas stoji kao spomenik svim nevinim žrtvama, i služi kao upozorenje da je čovek sposoban da počini monstruozna zlodela nad drugim ljudskim bićima.

Zatekavši se u središnjem delu nekadašnjeg koncentracionog logora, pokušao sam da zamislim kako je u ono vreme izgledao život zatvorenika na ovom mestu ogromne patnje i užasa. Prostor logora je ogroman, gotovo veličine malog grada, i unutar njega je bilo više desetina baraka. U jednoj sačuvanoj baraci nalaze se drveni kreveti na tri sprata, toliko kratki i uski da je gotovo nemoguće zamisliti kako je iko mogao spavati u njima. Higijenski uslovi su besumnje bili jezivi. Prošli smo pored ograde od bodljikave žice kroz koju je bila puštana struja. Dok smo hodali, slušao sam priče o zatočenicima koji su se bacali na tu ogradu kako bi se ubili i okončali svoje patnje.

Najstrašniji delovi logora po meni su gasne komore i krematorijum. Izgled tih prostorija, dobro povezan prostor i lažni tuševi bili su namenjeni za ubijanje ljudskih bića i uništavanje njihovih tela. Ne postoje dokazi za to da su u Dahauu zatočenici bili ubijani u gasnim komorama, ali već i samo njihovo postojanje je dovoljno da vas uznemiri.

Ono što me je iznenadilo prilikom obilaska Dahaua jeste količina vremena koja je bila potreba da se od ovog mesta načini odgovarajući memorijalni centar – punih 20 godina. Takođe, pre no što sam došao ovamo, nisam znao za činjenicu da stanovnici obližnjeg grada Dahaua još od kraja rata naovamo pokušavaju da se suoče i izbore sa strašnom prošlošću. Ulica koja vodi ka memorijalnom kompleksu još uvek nosi ime po koncentracionom logoru, ali na ovdašnjim kućama i stambenim zgradama nalaze se oznake sa nazivom ulice koja se nalazi na drugoj strani – kao da njihovi stanovnici ne mogu da podnesu da im poštanska adresa sadrži naziv zloglasnog logora. Tako sam shvatio da su suočavanje sa prošlošću i njeno prihvatanje uistinu spori procesi – ne samo u Bosni, nego i u celom svetu.

Jedan od razloga zbog kojih je ova grupa Bosanaca posetila logor bio je i susret sa preživelima iz Dahaua i upoznavanje sa tuđim iskustvima u obeležavanju mesta masovnih stradanja.

Nakon obilaska memorijalnog centra Dahau, jedan vidno potreseni bivši prijedorski zatočenik – Edin Ramulić – opisao mi je užase koje je preživeo boraveći u pritvoru, kao i surova mučenja kojima je prisustvovao.

„Morate da shvatite to da zatvorskim stražarima nije bio cilj da ubiju zatočenike, već da ih što više muče i ponižavaju“, kazao mi je on. „Sa nama nisu postupali kao sa ljudskim bićima, već kao sa parazitima, koje treba uništiti i ispljuvati. To je nešto što nikada nisam mogao da razumem, tu mržnju i žudnju za ponižavanjem drugog. Kako iko može da razume šta je to srpskog stražara nagnalo da naredi jednom zatvoreniku da odgrize testise vlastitom bratu?“

Tek tada sam počeo istinski da shvatam užase rata u Bosni.

Drugi čovek iz grupe, Muhizin Omerović – koji je u julu 1995. preživeo pad Srebrenice – opisao mi je teško iskušenje kroz koje je prošao. Nakon što su zauzele Srebrenicu, srpske snage su zarobile i pogubile oko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dečaka. Oni koji su uspeli da pobegnu nedeljama su lutali šumama i minskim poljima i bili neprekidno izloženi neprijateljskoj vatri, sve dok se nisu probili do slobodne teritorije. Omerović i njegova grupa nisu imali hrane i bili su na ivici izgladnelosti, kada su – nakon deset dana hoda – najzad nabasali na neku praznu kuću, u kojoj su našli nešto brašna i umesili hleb. Bila je to prva prava hrana koju su pojeli za tih deset dana.

„Nikada neću zaboraviti ukus tog hleba, njegov miris, njegovu mekoću, njegovu toplotu. Ne verujem da ću ikada više pojesti nešto toliko dobro“, kazao mi je Omerović. No, uprkos svim užasima koje su doživeli, pripadnici bosanske grupe su tokom putovanja zadržali i smisao za humor. Često su se šalili na vlastiti račun, čak i onda kada su se prisećali ratnih dešavanja.

Tako sam shvatio da je taj karakterističan bosanski humor ovim ljudima spasao razum i pomogao im da prežive. Bio sam zadivljen snagom njihovog duha i njihovom sposobnošću da se usredsrede na budućnost, a da pritom ne zaborave prošlost. Po mom mišljenju, to je prava hrabrost.

A kada je ponovo došlo vreme za pakovanje, ovoga puta zbog povratka u Bosnu, pomislio sam da je nešto od hrabrosti mojih pratilaca možda prešlo i na mene, i osetio sam se jačim nego pre dolaska u Dahau. Bio sam zahvalan tim ljudima i preživelima iz Dahaua za lekciju iz istorije koju nikada neću zaboraviti.

Ajdin Kamber je obučeni izveštač IWPR-a iz Sarajeva.

Frontline Updates
Support local journalists