Da li je dokazana Miloševićeva krivica? (I) Lična krivična odgovornost za pomaganje i podržavanje udruženog zločinačkog poduhvata

Da li je dokazana Miloševićeva krivica? (I) Lična krivična odgovornost za pomaganje i podržavanje udruženog zločinačkog poduhvata

Wednesday, 11 February, 2004
Za nekoliko sedmica, kada tužioci iznesu sve raspoložive dokaze protiv Slobodana Miloševića, sudije će morati da odluče na koliko od ukupno 66 osnova optužnice će Milošević morati da odgovori. Naime, u svakom krivičnom predmetu, tužilaštvo mora da pokaže da nema mesta za razumnu sumnju da je optuženi počinio navedena dela. Ako dokazi nekih ili svih osnova optužnice koje tužilaštvo iznese u postupku nisu dovoljno uverljivi, optuženi ne mora da odgovara na te optužbe. Zadatak pretresnog veća je da odluči po kojim osnovama optužbe će optuženi da bude oslobođen, a za koje optužbe mora da dokazuje svoju nevinost.

Obično je advokat odbrane taj koji podnosi zahtev za oslobođenje od optužbi za koje smatra da nisu dokazane van svake razumne sumnje. Miloševića, koji je sam svoj advokat, su sudije upozorili da ima pravo da uloži zahtev za oslobođenje od optužbi za koje smatra da nisu dokazane. Ali, do sada je on mahom odbijao taj tip učešća u vlastitom suđenju. Nedavno su zato sudije odobrili i prijateljima suda da mogu da ulože takav zahtev u njegovo ime, u roku od sedam dana nakon završetka prezentacije dokaza optužbe. Tužilaštvo onda ima na raspolaganju 14 dana da odgovori na izazov. Osim toga, i sudije imaju pravo da oslobode optuženika nekih ili svih optužbi proprio motu (na vlastitu inicijativu) ako smatraju da su određeni dokazi nedovoljno uverljivi. I u tom slučaju optuženi ne mora da odgovara na taj deo optužnice.

Koalicija za međunarodnu pravdu (CIJ) je pripremila kratki rezime relevantnog zakona koji će biti primenjen na činjenice kje su do sada dokazane u Miloševićevom suđenju. Svako objašnjenje čitalac treba da uzme sa rezervom, jer je zakon podložan različitim interpretacijama i primenama. Neki pravnici se neće složiti sa našim interpretacijama zakona. Ali, različita mišljenja i neslaganja između stručnjaka su suština pravosuđa. Sudije su ti koji odlučuju na koji način zakon treba da se protumači i primeni u određenom slučaju.

Predmet protiv Slobodana Miloševića se sastoji od tri nezavisne optužnice, po jedne za Kosovo, Hrvatsku, i za Bosnu i Hercegovinu. U svim slučajevim je on optužen za ličnu krivičnu odgovornost za prekršaj zakona i običaja rata i za zločine protiv čovečnosti. U Bosni je optužen za ličnu odgovornost za genocid ili za učešće u genocidu. Krivična dela (ubistva, prisilna preseljenja, mučenja, itd.) koja su u široj kategoriji zločina protiv čovečnosti ili prekršaja zakona i običaja ratovanja su pojedinačno opisana u Statutu i u optužnici. S obzirom na to da su to opšte poznati termini, nećemo se ovde na njima zadržavati.

Svaki deo optužnice opisuje različite situacije za koje tužioci tvrde da predstavljaju krivične radnje koje Statut zabranjuje. To su osnovi (ili glavne tačke) optužbe. U delu koji se odnosi na Kosovo, tužilaštvo je navelo pet osnova za pet krivičnih dela koje je optuženi, navodno, počinio. U Hrvatskoj se radi o 32, a u Bosni i Hercegovini o dodatnih 29 osnova -- ukupno 66. Ako dokazi za neke od njih nisu dovoljno solidni, sud će da oslobodi optuženog odgovornosti po tim osnovama optužbe. Ako dokazi tužilaštva ukazuju na odgovornost optuženog van razumne sumnje, on će morati da pokuša da ih pobije. Ako odbrana to u tome ne uspe, optuženi će biti osuđen po tim osnovima optužnice.

Milošević može da bude proglašen lično odgovornim za zločine po nekoliko osnova: kao saučesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu (uzp), kao osoba koja je pomagala ili podržavala udruženi zločinački poduhvat (Član 7(1)), ili kao osoba koja je imala komandu nad počiniocima zločina a nije poduzela potrebne i razumne mere da spreči ili kazni počinioce (Član 7(3)).

Ovaj članak se odnosi na Član 7(1). Sledeća dva članka će se baviti članovima 7(3) i 4 (genocid) . U svim slučajevima, tužilaštvo mora prvo da dokaže da su zločini zaista bili počinjeni. To se nekada naziva osnovom zločina.

Član 7(1) Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju glasi: 'Osoba koja je planirala, potsticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog dela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorna za to krivično delo.'

Tužilaštvo smatra da 'počiniti' znači 'učestvovati' u uzp-u kao saučesnik. Milošević nije optužen za fizičko izvršenje zločina, na primer da je lično ubio nekoga (to obično nije slučaj sa političkim vođama.) Prvi zadatak tužilaca je da dokažu da je uzp stvarno postojao, da su u njemu učestvovale barem dve osobe koje su imale 'zajednički plan, nacrt ili cilj koji je podrazumevao ili uključivao izvršenje zločina.' U delovima optužnice koji se odnose na Bosnu i na Hrvatsku, uzp podrazumeva prisilno izbacivanje ne-srpskog stanovništva sa velikog dela teritorije dvaju republika, kroz zločine koji su uključivali uništenje imovine, zastrašivanja, ubijanja, seksualna zlostavljanja, itd. Na Kosovu, navodni cilj je bio proterivanje velikog dela albanskog stanovništva iz pokrajine, u cilju uspostavljanja srpske kontrole.

Dakako, tužioci moraju da dokažu i da je optuženi učestvovao u uzp-u. Učešće ne znači nužno da je optuženi lično činio navedena dela, nego je dovoljno za uspostavljanje krivice da se pokaže da je on na neki način pomagao ili doprinosio izvršenju tog plana ili cilja, tako što je pružao materijalnu, pomoću ljudstvu, ili vojnu pomoć. U pravnoj terminologiji, kaže se da tužilaštvo mora da uspostavi 'actus reus.'

Osim toga, tužioci moraju da pokažu da je optuženi bio u jednom od sledeća tri mentalna stanja ('mens rea.') (1) Kao i ostali učesnici uzp-a, nameravao je da počini određen zločin, npr. proterivanje ne-Srba sa određene teritorije; (2) znao je za sistematska zlostavljanja, npr. u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, ili (3) neki učesnik uzp-a je počinio zločin kojo nije bio unapred dogovoren, ali je bio predvidljiv, a optuženi je svesno preuzeo taj rizik (time što je dozvolio toj osobi da uopšte učestvuje u uzp-u.) Primer bi bila situacija u kojoj se osuđeni kriminalci puste iz zatvora da bi učestvovali u vojnim akcijama. U tom slučaju, zločini koje oni na ratištu počine bi bili smatrani predvidljivima, i odgovorni bi bili oni koji su odobrili ili se složili sa njihovim učešćem u borbama.

Milošević je takođe optužen da je planirao, potsticao, naredio ili pomagao i podržavao uzp. Prvi termin se odnosi na planiranje na koji način će zločin da bude izvršen. To se može pokazati i dokazima na osnovi indicija. 'Podsticanje' znači namerno provociranje ili navođenje druge osobe na zločin, ili postojanje svesti da će vlastito ponašanje u odnosu na drugu osobu da verovatno navede tu osobu na izvršenje zločina. Primer je emitovanje propagande i pozivanje na uništenje druge grupe, koja je lažno potužena za zločine. 'Naređivanje' se odnosi na upotrebu autoriteta da se navede drugoga na izvršenje zločina. Nije potrebno da postoji strogi hijerarhijski odnos komandanta i podređenog, niti je potrebno da se dokaže da je postojalo fomalno naređenje. I to može da bude dokazano na osnovu indicija.

Milošević je dalje optužen za pomaganje i podržavanje uzp-a. 'Pomaganjei podržavanje' se odnosi na pružanje 'praktične pomoći, ohrabrivanje ili moralnu podršku' počiniocima zločina. To može značiti samo da se optuženi nije pobunio, niti je pokušao da spreči zločin. Primer takve vrste pomoći je pružanje novčane ili materijalne podrške potrebne za izvršenje zločina, ili nagrađivanje zločinaca unapređivanjem u viši čin. Zakon traži da je takva pomoć 'morala da ima znatan uticaj naizvršenje zločina.' Da bi neko bio osuđen za pomaganje i podržavanje, tužilapštvo mora da pokaže da je to činio u nameri da pomogne u izvršenju zločina, ili sa saznanjem da će svojim ponašanjem verovatno da ohrabri zločince. U slučajevima kada je osoba optužena za zločin 'posebne namere' (npr. genocid, ili proganjanje na rasnoj, verskoj ili nacionalnoj osnovi), onaj koji pomaže i podržava mora da bude svestan da glavni akteri imaju taj poseban cilj. da unište ili zlostavljaju celu ili deo neke grupe zbog njenih rasnih, verskih ili nacionalnih karakteristika. Optuženi ne mora da je sam imao taj isti cilj, ali mora da se pokaže da je znao za njega, i da je znao da će njegovi postupci na značajan način da doprinesu izvršenju zločina. O ovome će biti više govora u nastavku koji se odnosi na genocid.

Ovaj rezime je namenjen čitaocima koji razmišljaju o dokazima koje je tužilaštvo do sada iznelo. Ali, primena zakona nije mehanički proces. Dokazi se analiziraju i mere u paketu. Sudije mogu da odbace neke dokaze koje smatraju nedovoljno uverljivima, ili mogu da prihvate neki dokaz, a da mu ipak ne pridaju veliki značaj. To može biti slučaj sa dokazima po čuvenju, kada svedok govori o nečemu što nije lično doživeo, nego o čemu je čuo od treće osobe.

Sledeći članak će se baviti često spominjanom i često pogrešno tumačenom komandnom odgovornošću, koja je opisana Članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda.
Frontline Updates
Support local journalists