Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

CARLINA LISTA

Pise: Mirko Klarin iz Haaga (TU 296, 13-17 January 2003)
By Mirko Klarin

Na tu je cinjenicu, na prvoj ovogodisnjoj konferenciji za novinare u Tribunalu, podsjetila portparol Tuzilastva, Florence Hartmann. Procitala je listu "zaostalih potrazivanja" haskog Tuzilastva na kojoj su u tom trenutku bila 24 bjegunca od medjunarodne pravde (u medjuvremenu, u ponedjeljak 20. sijecnja/januara, sa zakasnjenjem od "samo" 44 mjeseca predao se Milan Milutinovic, bivsi predsjednik Srbije optuzen u svibnju/maju 1999. za zlocine protiv covjecnosti na Kosovu.)


Vecina bjegunaca, kako je ukazala Hartmann, optuzena je "jos u proslom stoljecu", a sedmorica od njih izmedju veljace/februara i studenoga/novembra 1995. Veteran medju bjeguncima je Goran Borovnica, optuzen u veljaci/februaru 1995. zajedno sa Duskom Tadicem (u medjuvremenu osudjenim na 20 godina zatvora) za ubojstva u Kozarcu, u opcini Prijedor.


Slijede, zatim, cetvorica bjegunaca cije su optuznice i nalozi za hapsenje izdani u srpnju/julu 1995. Na celu su bivsi politicki i vojni vodja bosanskih Srba, Radovan Karadzic i Ratko Mladic, optuzeni za genocid i druge zlocine u BiH. Istovremeno s njima, optuzeni su i Zeljko Meakic, zapovjednik zloglasnog logora Omarska, kao i Ivica Rajic, zapovjednik hrvatskih snaga


koje su pocinile masakr nad muslimanskim stanovnicima sela Stupni Do u Srednjoj Bosni.


U "generaciji 1995." jos su i oficiri bivse JNA - Veselin Sljivancanin i Miroslav Radic - optuzeni u studenome/novembru te godine za masakr nad vise od 200 civila i ranjenika odvedenih 1991. iz Vukovarske bolnice i streljanih na farmi Ovcara.


Godinu dana kraci staz bjegunaca od medjunarodne pravde imaju Gojko Jankovic i Dragan Zelenovic, optuzeni u lipnju/junu 1996. za silovanja i seksualna porobljavanja muslimanskih djevojaka i zena u Foci. Trojica s iste optuznice: Kunarac, Kovac i Vukovic u medjuvremenu su osudjeni na 28, 20 i dvije godine zatvora; a dvojica - Dragan Gagovic i Janko Janjic - ubijeni su


prilikom pokusaja hapsenja.


Iz "generacije 1997." u bijegu su Savo Todovic i Mitar Rasevic, zamjenik i pomocnik Milorada Krnojelca, bivseg upravitelja zatvora u Foci, koji je u medjuvremenu osudjen na 7,5 godina zatvora zbog zlocina nad zatvorenim muslimanskim civilima.


Ukoliko mu se ne dogodi nesto nepredvidjeno, petu godisnjicu uspjesnog izbjegavanja medjunarodne pravde uskoro ce proslaviti general Dragomir Milosevic, bivsi zapovjednik Sarajevsko-Romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, optuzen za "drugu rundu" granatiranja Sarajeva i snajperske kampanje protiv civila (od kolovoza/avgusta 1994. do kraja rata). Za "prvu rundu" - od seprembra 1992. do jula 1994. - u toku je sudjenje generalu Stanislavu Galicu.


Iste, 1998. godine, optuzeni su jos i Milan i Sredoje Lukic – zapovjednici paravojne skupine koja je djelovala u Visegradu i kojoj su pripisani neki od pojedinacno najtezih zlocina pocinjenih u Istocnoj Bosni, kao sto su dva incidenta u kojima je zivo spaljeno vise od 130 ljudi. Zajedno s njima optuzen je i Mitar Vasiljevic, koji je u medjuvremenu osudjen na 20 godina zatvora.


Konacno, u "generaciji 1998." jos je i pukovnik Vinko Pandurevic, zapovjednik Zvornicke brigade VRS, optuzen za genocid u Srebrenici. Njegov tadasnji zapovjednik, general Radislav Krstic - zapovjednik Drinskog korpusa tokom srebrenicke operacije VRS - za isti je zlocin vec osudjen na 46 godina zatvora.


Nakon predaje Milana Milutinovica, na “Carlinoj listi” ostaje jos jedan bjegunac "iz proslog stoljeca": Stojan Zupljanin, bivsi sef policije takozvane Autonomne regije Krajina, koji je ozujka/marta 1993. optuzen za genocid u sjeverozapadnoj BiH zajedno s Radoslavom Brdjaninom i generalom Momirom Talicem.


Ostali bjegunci su "svjeziji." Od optuzenih iz 2001. u bijegu su jos kapetan bivse JNA Vladimir Kovacevic, zvani "Rambo", optuzen za granatiranje Dubrovnika, i general Hrvatske vojske Ante Gotovina, optuzen za zlocine pocinjene nad srpskim civilima tokom i nakon operacije "Oluja", u ljeto 1995.


Najkraci staz na listi "zaostalih potrazivanja" Carle Del Ponte ima hrvatski general Janko Bobetko, optuzen prosle godine za zlocine nad srpskim civilima u takozvanom Medackom dzepu u Hrvatskoj, kao i skupina oficira VRS optuzenih za sudjelovanje u zajednickom zlocinackom poduhvatu u Srebrenici: Ljubomir Borovcanin, Ljubomir Beara, Vujadin Popovic i Drago Nikolic.


Za priblizno polovinu begunaca s “Carline liste” se zna, ili barem pretpostavlja, da se kriju u SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji. Neki se cak i ne kriju: na primjer, Veselin Sljivancanin sve je donedavno bio aktivni oficir Vojske Jugoslavije i predavac na Vojnoj akademiji. Zli jezici tvrde


da je predavao Zenevske konvencije i medjunarodno humanitarno pravo. Ratko Mladic je, navodno, nedavno bio na pregledu na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu i tom prilikom je, tvrdi se, posjetio generala Momira Talica, koji je zbog teske bolesti privremeno oslobodjen iz pritvora Tribunala. Pretpostavka je, takodjer, da je u Srbiji nasla utociste vecina optuzenih


visokih i visih oficira VRS-a koji su svi do svibnja/maja 1992. bili na sluzbi u JNA, a zatim nastavili da budu na platnom i mirovinskom popisu Vojske Jugoslavije.


Vlasti u Beogradu, medjutim, ne zure s podmirenjem "zaostalih potrazivanja" Carle del Ponte i u minimalnim dozama, "na zlicicu", nastavljaju ispunjavati svoje obaveze prema Tribunalu. Nakon sto su "uvjerile" Milana Milutinovica da se dobrovoljno preda i tako izbjegne "neceremonijalni"


tretman s kojim je lipnja/juna 2001. u Hag ispracen Slobodan Milosevic, beogradske vlasti ce, po svoj prilici, traziti od Haga izvjestan "predah" prije sljedece isporuke nekog s “Carline liste”.


Malo je, medjutim, vjerojatno da ce ga dobiti. Naprotiv, svi su izgledi da ce se u jubilarnoj godini Tribunala pojacati pritisak ne samo na Beograd, vec i na Banja Luku i Zagreb, da se podmire ako ne sva, a onda barem ona najznacajnija "zaostala potrazivanja" haskog Tuzilastva. Kao sto su, recimo, Karadzic i Mladic, zatim generali Gotovina, Bobetko i Milosevic, pa


"srebrenicka petorka" na celu s pukovnicima Pandurevicem i Bearom, kao i preostala dva clana "vukovarske trojke" - Sljivancanin i Radic - kako bi se prikljucili generalu Mrksicu koji u pritvoru Tribunala ceka pocetak sudjenja.


Tesko je i zamisliti da bi, bez njihovog privodjenja pravdi, Tribunal mogao okoncati svoj rad, a mnogima u medjunarodnoj zajednici se zuri da mu sto prije "vide ledja." Cinjenica da neki od njih vec vise od sedam godina uspjesno izbjegavaju suocenje s pravdom nesumnjiva je sramota - ne za Tribunal, kojeg osnivaci nisu opremili instrumentima prinude kojima bi mogao izvrsavati svoje naloge za hapsenje - vec za one koji tim instrumentima raspolazu, ali ih ne koriste. Sadasnja situacija je, prije svega, posljedica dvadesetomjesecnog oklijevanja - od prosinca/decembra 1995. do jula/srpnja 1997. - da se hapse optuzeni koji su se u to vrijeme slobodno setali "pod nosom" nekih 70.000 do zuba naoruzanih medjunarodnih snaga u sastavu IFOR-a i SFOR-a. I, drugo, ta je situacija rezultat nevoljnog koristenja politickih i ekonomskih instrumenata utjecaja, odnosno pritiska, na vlasti u regiji koje ne ispunjavaju svoje medjunarodno-pravne obaveze. Ti instrumenti nevoljno se i nedovoljno koriste, usprkos cinjenici da je iskustvo pokazalo da te vlasti djeluju samo pod pritiskom. Kao sto se to, recimo, 1996. vidjelo s isporukom Darija Kordica i jos osam hrvatskih "dobrovoljaca", ili 2001. s


izrucenjem Slobodana Milosevica.


Ima vise nagovjestaja koji ukazuju da bi jubilarna godina Tribunala mogla biti godina pojacanog pritiska na vlade u regiji da konacno podmire "zaostala potrazivanja" Carle del Ponte, od kojih neka sezu jos od vremena prvog tuzioca, Richarda Goldstonea.


Evropska unija je ispunjavanje obaveza prema Tribunalu izdigla u rang jednog od kljucnih uvjeta za svaku integraciju zemalja regije u evropske institucije, pa je tako nekoliko zemalja-clanica iz tih razloga odbilo ratificirati Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji koji je vec zakljucen s


Hrvatskom. Isti kriteriji ce, nema sumnje, vaziti i za Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu, koje jos nisu zakljucile takve sporazume.


Americki ambasador at-large za ratne zlocine, Pierre-Richard Prosper putuje ovog tjedna u novu misiju u regiju da bi vlasti u Beogradu, Banja Luci i Zagrebu podsjetio na cvrstu vezu izmedju njihove suradnje s Tribunalom i americke financijske pomoci i politicke podrske u medjunarodnim institucijama. Americi se, ocito, zuri da se dezangazira na Balkanu, ali


joj je izgleda neprijatno da to ucini dok ostaje toliko "nesvrsenog posla" s bjeguncima od medjunarodne pravde.


Konacno, visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown i drugi medjunarodni duznosnici angazirani na implementaciji Dejtonskih sporazuma, najavili su proslog tjedna novu inicijativu koja bi, po njima, trebalo da oslabi logisticku i financijsku mrezu podrske Radovanu Karadzicu i tako, mozda, olaksa pripadnicima SFOR-a njegovo hapsenje. Ideja je, kako je saopceno, da se primjeni ciljani pritisak na mrezu i pojedince osumnjicene da pomazu Karadzica i druge optuzene za ratne zlocine. U razmatranju je niz mjera koje, pored ostalog, ukljucuju zamrzavanje financijskih sredstava i zabranu izdavanja viza osobama za koje


se vjeruje da financijski i logisticki pomazu Karadzicu u njegovom sada vec sedmogodisnjem bijegu od medjunarodne pravde.


Ostaje, naravno, tek da se vidi hoce li ova zakasnjela rijesenost medjunarodne zajednice donijeti neke rezultate, ili ce Radovan Karadzic i Ratko Mladic 25. srpnja/jula jubilarne godine Tribunala proslaviti osmu godisnjicu svog uspjesnog bjega od medjunarodne pravde.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.