BOSNA: ZLOSTAVLJANJE DECE JE I DALJE TABU TEMA

U drustvu, koje izbegava svaku otvorenu debatu o seksualnom zlostavljanju, oni koji zloupotrebljavaju decu ne moraju nicega da se boje.

BOSNA: ZLOSTAVLJANJE DECE JE I DALJE TABU TEMA

U drustvu, koje izbegava svaku otvorenu debatu o seksualnom zlostavljanju, oni koji zloupotrebljavaju decu ne moraju nicega da se boje.

Tuesday, 2 August, 2005

Ajla ne izgleda kao osoba koja je u svom zivotu propatila.


Visoka, lepa devojka sa dugom smedjom kosom osmehuje se dok se priseca svoje zastrasujuce zivotne price. Tada se osmeh gubi, sjaj iz njenih ociju nestaje i ona pocinje nervozno da vadi cigarete iz tasne, puseci ih jednu za drugom.


"Zaista sam volela svog dedu. Verovala sam mu. Njega sam najvise volela", kaze Ajla, kojoj to nije pravo ime. "Nikada nisam pomislila da bi on mogao da ucini nesto tako odvratno."


Ajlin deda, u stvari drugi muz njene bake, poceo je da je seksualno zlostavlja kada je imala samo sedam godina.


"Trazio je da dodirujem njegov penis, ali ja sam odbila", kaze ona. "Tada me je zgrabio za ruku i prisilio me da to uradim. Rekao je da niko nikada ne sme da sazna za nasu malu igru."


"Koristio je svaku priliku da ostane sam sa mnom. Ja sam morala da cutim i da se pretvaram da je sve u redu."


Ispovesti poput Ajline skoro nikada ne dospevaju do novina ili emisija na radiju i televiziji. Zlostavljanje dece predstavlja tabu temu u Bosni i Hercegovini, koja jos uvek nije preduzela pravne mere za resavanje ovog problema.


"To pitanje nema prioritetni tretman", izjavljuje za IWPR Slobodan Nagradic, pomocnik ministra za ljudska prava i izbeglice i predsednik Decjeg saveta.


Nagradic kaze da drzava sada preduzima "odredjene mere kako bi poboljsala situaciju". On govori o izvestaju koji je sacinilo njegovo ministarstvo. Izvestaj je posvecen usvajanju konvencije koja stavlja van zakona diskriminaciju protiv zena i indirektno se odnosi na zlostavljanje dece.


Navodeci detalje o svim poznatim i relativno novim slucajevima, izvestaj identifikuje 90 zrtava izmedju 1996. i 2002. godine, od kojih se 68 slucajeva odnosi na devojcice mladje od 14 godina.


Iako je izvestaj ministarstva privukao paznju javnosti i pokrenuo javnu raspravu o ovom pitanju, u Bosni jos uvek nije usvojen nijedan zakon koji sankcionise nasilje u porodici, iako Helsinski komitet za ljudska prava od 2000. godine do danas vodi kampanju za njegovo donosenje.


Mirsada Poturkovic, direktor Centra za socijalni rad, misli da bi usvajanje novog zakona vlastima omogucilo efikasniju prevenciju zlostavljanja dece. Novi zakon bi mogao da dovede i do osnivanja specijalnih institucija i bezbednih domova za zrtve.


Nemaju svi poverenja u zakonodavstvo. Dusko Tomic, direktor sarajevskog ogranka Prve decije ambasade – Medjasi, nevladine organizacije koja vodi kampanju za prava dece, tvrdi da samo usvajanje zakona nece nista promeniti.


"Nasilje predstavlja nacin zivota [u Bosni]", kaze on.


Zlatko Ilic, koordinator odeljenja za decja prava u kancelariji ombudsmana Federacije BiH, takodje je skeptican i dodaje da je zlostavljanje dece tesko kazniti u drustvu u kome ono predstavlja dobro cuvanu tajnu.


"Ne mozemo da prikupimo informacije o zlostavljanju dece jer nam se niko ne obraca", kaze on. "Nasi sugradjani vide zlostavljanje dece kao prostu cinjenicu koju predstavljaju mediji."


Ajla nije bila poput drugih. Prikupila je svu snagu koju je imala i rekla svojoj prijateljici sta joj se dogodilo. Medjutim, nije naisla na saosecanje ili razumevanje.


"Kada sam rekla drugarici sta se desilo, ona je prestala da se druzi sa mnom", kaze Ajla. "Ponasala se kao da sam kuzna."


Nasiha Osmanovic, socijalna radnica u sarajevskom ogranku organizacije ADL Barselona koja pomaze zlostavljanim zenama i deci, navodi da vecina dece ne zeli da govori o onima koji ih zlostavljaju, sto znatno otezava lociranje i resavanje problema.


"Zrtve zlostavljanja se nalaze u potcinjenom polozaju i prisiljene su da nikome ne govore o tome", kaze Osmanovic.


Sve to veoma otezava procenjivanje razmera zlostavljanja. "Neki ljudi su nam se placuci javljali i po cetiri puta tokom noci, pokusavajuci da nesto kazu", navodi Dusko Tomic. "Ali nisu mogli. Nisu mogli da zaustave suze."


Ajla kaze da ju je to iskustvo uplasilo i da je zbog toga odlucila da vise nikome ne kaze sta se dogadja. Nikada nije prijavila svog dedu zbog zlostavljanja. "Cvrsto sam odlucila da do kraja zivota drzim u tajnosti ono sto mi se dogodilo", kaze ona. "Steta je vec bila pocinjena."


Mladen Milosavljevic, strucnjak za zlostavljanje dece, navodi da cak i kada dodje do hvatanja pocinilaca ovih zlodela, njihove kazne nisu velike. "Obicno bivaju osudjeni na kratke vremenske kazne ili, cak, uspevaju da se izvuku sa uslovnom kaznom", kaze on.


Prisecajuci se odredjenog broja sudskih slucajeva u koje je bio umesan, on dodaje: "Vrhovni sud je oslobodio jednog prestupnika koji je zlostavljao devojcicu od cetiri godine, dok su dvojica drugih dobila kazne od 30 i 18 meseci."


Prestupnici koji su odsluzili svoje – cesto kratke – kazne nakon toga nemaju nikakvu obavezu da se javljaju drzavnim institucijama.


"Zakon je na njihovoj strani", kaze Tomic. "Takvi ljudi su na zapadu zauvek obelezeni, dok se ovde oni jednostavno sele u drugo mesto i nastavljaju sa zlostavljanjem dece."


Ajla sa gorcinom primecuje da njen deda, koji je izigrao njeno poverenje, i dalje predstavlja stub zajednice i zivi samo nekoliko kilometara od nje.


"On je i dalje cenjeni clan verske zajednice, cestiti penzioner i brizan clan porodice", kaze ona.


Aida Alic je polaznik novinarskog kursa IWPR-a. Aida Sunje je pomogla u pisanju ovog clanka.


Frontline Updates
Support local journalists