BOSNA: PODIJELJENA KUĆA

Preko noći, ljudi su postali zvijeri.



Seida Karabašić nema drugog objašnjenja za izbijanje rata na Balkanu, koji je 1992. okrenuo komšiju protiv komšije u njenoj opštini Prijedor.



„Zbog tog što se sve to desilo tako naglo, mnogi ljudi više ne vjeruju pripadnicima drugih nacija“, kaže Karabašić, koja je po nacionalnosti Muslimanka, odnosno Bošnjakinja. „Oni osjećaju da bi [sukobi] mogli svaki čas ponovo početi.“



Širom Bosne, nepovjerenje se ne ogleda samo u stavovima koje ljudi zastupaju, nego i u etničkom sastavu pojedinih sredina. Mnoga područja koja su prije rata bila etnički izmiješana danas su naseljena homogenim zajednicama.



Do takve promjene je došlo djelimično i zbog toga što je veliki broj Bosanaca u ratu ubijen, ili je pak napustio zemlju. Ali drugi bitan razlog je i izmještanje brojnih Bošnjaka, Srba i Hrvata u razne krajeve Bosne.



Na kraju rata koji je vođen devedesetih, Bosna je podijeljena na dvije teritorije: pretežno bošnjačku i hrvatsku Federaciju, te pretežno srpsku Republiku Srpsku (RS), u kojoj se nalazi i Prijedor.



Jake bošnjačke zajednice prisutne su u Travniku, Bočinji/Zavidovićima, Tešnju, Maglaju, Bugojnu i Zenici, dok se na pretežno srpskim područjima nalaze Banja Luka, Trebinje i Bijeljina.



Etničke i vjerske razlike između teritorija lako su uočljive.



Na ulasku u RS, putnike dočekuje znak „Dobrodošli u Republiku Srpsku“, ispisan ćiriličnim pismom – koje uglavnom koriste Srbi. Bošnjaci pak uglavnom pišu latinicom.



Ispod natpisa se nalazi i grb RS-a – dva agresivna orla koja nose brižno izrađenu krunu, koja na vrhu ima krst – što je vjerovatno simbol Srpske Pravoslavne Crkve.



U Prijedoru je stanovništvo, neposredno nakon rata, bilo gotovo u potpunosti srpsko. No, danas je to etnički najmješovitiji grad u RS-u, sa najvećim brojem bošnjačkih povratnika. Pa ipak, uprkos napretku, prema podacima iz Međunarodnog izvještaja o vjerskim slobodama koji je američki Stejt department sačinio 2006., vratila se svega polovina bošnjačkog stanovništva, koje je prije rata brojalo 49,500 ljudi.



Međutim, čak i na područjima koja su tek djelimično mješovita ima etničkih sukoba. U Prijedoru je toku mjeseca Ramazana 2005. tri puta skrnavljeno bošnjačko groblje, a džamije oštećene.



Većina Bošnjaka iz te opšine i dalje smatra da Prijedor nikada neće biti ono što je bio prije rata. Oni tvrde da je to područje svojevremeno bilo uzor tolerancije, na kojem su brojne etničke grupe mirno ko-egzistirale, ali i dodaju da je ono danas oštro podijeljeno po etničkim linijama.



Nekim Bošnjacima je teško da oproste i zaborave srpski progon koji se odigrao u toj opštini, pogotovo kada pomisle na one koji se nikada neće moći vratiti u Prijedor.



Karabašić predsjedava Udruženjem prijedorskih žena „Izvor“, organizacijom čiji je cilj da sazna sudbinu 3,228 osoba, koliko ih je u Prijedoru nestalo i ubijeno. I njen otac je u ratu poginuo od snajperskog hica, dok joj je brat, koji je bio pripadnik bosanske vojske, ostao paralizovan.



Dok prelistava debeli i teški album, stotine crno-bijelih fotografija pojavljuju se na njegovim stranicama, uključujući i snimke 123 djeteta i 228 žena. Iznad nekih imena su znakovi pitanja. Nisu mogli pronaći fotografije tih osoba, kaže Karabašić, objašnjavajući da su te fotografije, zajedno sa kućama žrtava, vjerovatno izgorele u ratu.



Vjeruje se da su mnogi od tih ljudi ubijeni u koncentracionim logorima koji su se 1992. nalazili u okolini Prijedora: u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu. Nakon što su novinari objavili fotografije izgladnjelih pritvorenika Omarske, logori su avgustu 1992. zatvoreni – ali je prije toga nepoznat broj zatvorenika već bio pogubljen.



Međunarodna komisija za nestala lica (MKNL) aktivno se zalaže za ekshumaciju i identifikaciju njihovih tijela iz masovnih grobnica sa okolnog područja. Zahvaljujući tome, izvjestan broj žrtava je identificiran uz pomoć DNK testa.



Ali, i cijelu deceniju nakon rata, počinjeni zločini još uvek proganjaju prijatelje i rođake nestalih i onih za koje je potvrđeno da su mrtvi, kao i onih koji su logore preživjeli. A mnogi Bošnjaci koji žive u Prijedoru tvrde da Srbi i dalje ne žele priznati šta se dogodilo.



„O zločinima treba otvoreno razgovarati“, kaže Karabašić. „Lokalni Srbi ne žele ni da čuju za njih.“



No, za ostale – među kojima je i Lejla Arifagić – to je nešto što se ne može zaboraviti. Tijelo njenog oca ekshumirano je prošle godine iz masovne grobnice nadomak logora Omarska.



„Posljednji put sam oca vidjela 25. maja 1992.“, kaže Arifagić, koja je danas dvadesettrogodišnja studentkinja novinarstva u Sarajevu. Kasnije su bili razdvojeni, da bi potom čula da joj je otac u Omarskoj.



Tokom narednih deset godina za njega se nije čulo, da bi onda uslijedio telefonski poziv njenoj majci i zahtjev da obje daju uzorak DNK, jer je nadomak Omarske otkrivena masovna grobnica sa oko 200 pokopanih muškaraca.



Nakon što je tijelo identificirano, pogreb je održan u julu, što joj je – kako kaže – dalo osjećaj izvjesnog smirenja.



„Uvijek ga sanjam“, kaže Arifagić. „Za mene je to normalna stvar, ali sada, nakon sahrane, ti snovi su lijepi. Osjećam da mu je sada dobro.“



A i to što zna gdje joj se otac nalazi predstavlja određeno olakšanje, kaže ona.



„Sada imam mjesto na koje mogu otići da se pomolim, mjesto gdje mogu doći i porazgovarati, i mjesto gde mogu doći da se isplačem ako to želim“, dodala je ona.



No, uprkos zloglasnim logorima i velikom broju ubijenih Bošnjaka, u Prijedoru posjetioci neće naići na spomenike podignute mrtvima. U gradu zapravo postoje samo spomenici srpskim civilima i srpskim vojnicima.



Karabašić ukazuje na to da bi spomenik civilima imao mnogo više smisla da je vlada odlučila da ga podigne svim civilima, a ne samo Srbima. Ovako, on samo izaziva ozlojeđenost.



S tim se slaže i bošnjačka predsjednica prijedorskog opštinskog vijeća, Azra Pašalić, koja međutim dodaje da opština radi na podizanju novog spomen-obilježja ili statue u čast svih koji su poginuli u ratu, bez obzira na etničku pripadnost.



Mnogi Bošnjaci-povratnici ogorčeni su i zbog toga što se još nisu dobili svoj raniji posao, dodaje pak Karabašić, i to uprkos zakonima koji propisuju da moraju biti vraćeni na svoja radna mjesta iz 1991.



„Lokalna vlada kaže da ih ne može i neće [vratiti]“, tvrdi ona, napominjući kako vladu trenutno uglavnom čine Srbi. „Kažu da nikoga neće otpustiti da bi zaposlili nekog drugog.“



Ukoliko bi se teška ekonomska situacija popravila, dodaje ona, vjerovatno bi se popravili i odnosi među etničkim grupama. Međutim, Karabašić smatra da Srbi za sada zapošljavaju samo Srbe, osim ako nisu prisiljeni zadržati izvjestan procenat zaposlenih Bošnjaka kako bi dobili donacije od nevladinih organizacija (NVO). Sudinici Nusreti Sivac bio je onemogućen povratak na tu funkciju koju je u Prijedoru obavljala prije nego što su Srbi 1992. zauzeli ovaj grad i preuzeli sve pravosudne pozicije. Ona je nakon toga bila odvedena u logor Omarska, zajedno sa mnogim drugim istaknutim pripadnicima zajednice.



Po povratku u Prijedor, Sivac je otkrila da joj se u stan uselio bivši kolega sa posla. Iako je odbio da se iseli, ona je uz pomoć vlasti 2002. ipak uspjela da ga istjera. A kada su susjedi shvatili da se vratila za stalno, pri povratku kući jedne noći je na vratima našla sprejem ispisanu riječ „Omarska“, koja je prizvala strašne uspomene.



Pošto se nije mogla vratiti na posao u Prijedoru, Sivac je bila prisiljena da se zaposli u Sanskom Mostu, udaljenom tridesetak kilometara.



Zbog takvih je problema veliki broj Bošnjaka i Srba napustio Bosnu kako bi se zaposlio negdje drugo.



Ostali Bošnjaci, koji su porijeklom iz Prijedora, preselili su se u Kozarac i Sanski Most, obližnja mjesta koja su gotovo u potpunosti bošnjačka.



Sanski Most se nalazi u federaciji. Karabašić, koja je i sama tamo živjela, kaže da se bošnjačke porodice osjećaju sigurnije kada su okružene Bošnjacima, ta da se po povratku u Prijedor osjećala „nepoželjnom“. Iz istog su se razloga i Arifagićevi, koji su rat proveli u Hrvatskoj, preselili u Sanski Most.



U Kozarcu su posjetioci suočeni sa pomalo nestvarnim prizorom bombardovanih zgrada pokraj velikih, novih kuća, od kojih su mnoge prazne. Pod hladnim zimskim svjetlom, grad djeluje gotovo napušteno, iako ima brojne diskoteke, restorane, pa čak i internet kafe.



Ljeti sve ipak izgleda malo bolje, i Kozarac je ispunjen glasovima djece koja se igraju, odraslih koji pričaju uz kafu i, naravno, omladine koja flertuje.



Ali ljetnje romanse su ovdje mnogo više od kratkih avantura. Neki tinejdžeri ljetnji raspust provode u Bosni, ali žive u inostranstvu. A mnogi tokom ljetnjih mjeseci dolaze u Kozarac sa namjerom da pronađu muža ili suprugu – kaže tridesetdvogodišnji Sudbin Musić.



Takva situacija naizgled svima odgovara: mladoj osobi koja je tako može otići iz zemlje i steći nove mogućnosti, porodici kojoj će stizati čekovi iz inostranstva, te pripadniku dijaspore koji će preko partnera uspostaviti vezu sa zajedničkom domovinom.



Poput mnogih drugih Bošnjaka, i Musića – mršavog, plavokosog mladića, koji izgleda stariji nego što jeste – izdržava rođak iz inostranstva. Njegov mu brat iz Čikaga redovno šalje novac, jer je u Prijedoru veoma teško naći posao.



Njegovo selo, Čarakovo (opština Prijedor), nekada je bilo pretežno bošnjačko, ali sada je gotovo isključivo srpsko, jer su Bošnjaci pobijeni ili protjerani.



„Politički uticaj Bošnjaka ovdje je ravan nuli“, rekao je on.



Iako Prijedor ponovo postaje sve više izmiješan, Karabašić se pribojava da on više nikada neće biti ono što je bio prije rata.



„Danas svako zna koji kafić posjećuju pripadnici koje nacije“, kaže ona. „Prije rata, svako je išao gdje je htio, živjeli su jedni pokraj drugih i družili se. Sada su duboko podijeljeni.“



Drugi ključni uzrok podjela je neslaganje oko krivičnog gonjenja ratnih zločinaca.



Čini se da ni suđenjima ni presudama niko nije zadovoljan. Mnogi Bošnjaci smatraju da su kazne koje se izriču neprikladne. A Srbi, kada je o tome riječ, izgleda imaju pomiješana osjećanja. Neki tvrde da su suđenja važna za pravdu i pomirenje, dok drugi smatraju da su mnogi od onih kojima se sudi nevini ili čak heroji.



Karabašić ne predviđa da će te podjele u skorije vrijeme biti prevaziđene.



„Nikada više u Prijedoru Bošnjaci neće imati položaj i status kakav su nekada imali“, kaže ona. „Zauvijek ćemo ostati manjina.“



Bosanska prijestonica, Sarajevo – smještena između tamnih planina – takođe je nakon rata postala homogenija, s tim da je u njoj narastao broj Bošnjaka.



Prije rata, taj je grad bio domaćin Zimskih Olimpijskih Igara (1984.) i čuven po svojoj multikulturalnosti. Godine 1991., polovinu stanovništva činili su Bošnjaci, trećina su bili Srbi, dok je Hrvata – prema zvaničnim podacima – bilo nešto manje od deset procenata.



Ali kada je počeo rat, grad koji je bio poznat kao „Dolina Snova“ postao je mjesto košmara.



Rizah Smailbegović je imao 12 godina kada su počeli oružani sukobi u Bosni. Rođen je u Sarajevu, a odrastao je u ambijentu u kojem su brakovi među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima bili uobičajena stvar.



Sve se to promijenilo kada je 1992. izbio rat.



„Svaki put kad ste trebali otići po hljeb, morali ste pretrčati ulicu“, kaže Smailbegović. „Neko je uvijek pucao na vas – kao u filmovima.“



Smailbegović kaže da ni njemu, ni njegovom bratu, koji je na početku rata imao svega šest godina, roditelji nikada nisu dopuštali da izađu iz stana. U nekim kvartovima su zbog snajperske vatre i granatiranja škole bile zatvorene, pa su nastavnici okupljali učenike na nekim alternativnim, bezbjednijim lokacijama.



Što je duže trajala opsada, to je manje bilo struje, hrane i vode. A tragovi nasilja iz tog vremena, u vidu oštećenih zgrada, izrešetanih hicima i uništenih granatama, stalni su podsjetnik na etničke podjele.



Po Smailbegovićevim riječima, njegovi vršnjaci i danas trpe posljedice djetinjstva provedenog pod opsadom.



„Cijela generacija je uništena“, kaže on. „Na neki način, izgubili su orijentir. Odgajani su na potpuno novom sistemu vrijednosti. A ljudi koji su došli na vlast [u Bosni] nisu baš najbolji.“



Smailbegović je opisao i „sumnjivi“ politički sistem, zasnovan na novcu – koji je bio na snazi i u ratu i nakon njega.



„Tako je stvorena izgubljena generacija“, rekao je on.



Negdje oko 1999. ili 2000., novac koji je pristizao iz NVO-a počeo je, po njegovim riječima, da presušuje; Smailbegović napominje i da bi među-etničke tenzije u Bosni bile mnogo manje kad bi porasla stopa zaposlenosti i visina prihoda.



Prema procjeni sarajevskih zvaničnika načinjenoj 2002., u gradu živi oko 80 procenata Bošnjaka, dok su mnogi Srbi prebjegli na etnički homogena srpska područja u zemlji.



Međutim, pripadnici svih etničkih grupa napuštali su ne samo Sarajevo, nego i zemlju uopšte, u nadi da će se zaposliti negdje u Evropi, Kanadi ili Sjedinjenim Državama.



Čini se da su mnogi od njih otišli iz čisto ekonomskih razloga, a ne da bi izbjegli tadašnje etničke sukobe, iako je sam rat umnogome prouzrokovao devastaciju bosanske ekonomije.



„Kad bi Bosna ušla u EU, neki od njih bi se vratili“, kaže Smailbegović.



On je pak jedan od onih koji su imali sreće, pošto se zaposlio u Civitasu – NVO-u koji radi na unapređenju mira i tolerancije u ratom razorenim bosanskim zajednicama.



Dvadesettrogodišnji rođeni Saralija, Dejan Drobac, studira šumarstvo i nada se da će kada diplomira naći zaposlenje u odgovarajućoj grani industrije.



Za razliku od velikog broja svojih prijatelja, Drobac je Srbin, ali tvrdi kako je uspio prevazići sarajevske etničke podjele, jer je njegova porodica bila jedna od malobrojnih srpskih porodica koje su u gradu ostale i tokom opsade.



Drobac je opisao kako nacionalističke partije širom Bosne pokušavaju obnoviti etničku mržnju. On kaže da politički i kulturni lideri pribjegavaju taktici zastrašivanja, tako što, na primjer, tvrde da se njihov narod nalazi na ivici uništenja, te tako promoviraju nacionalizam i klanovske podjele unutar vlastite etničke grupe.



U novom dobu pretežno monoetničkih gradova i regiona, etničke tenzije u Sarajevu doista se čine manjim nego ikada nakon devedesetih.



Ali, kao što kaže i dvadesettrogodišnji Bošnjak iz Sarajeva, Adnan Nuhodžić, više nema ni mogućnost za izbijanje međuetničkih sukoba.



„Naravno, nepovjerenja među etničkim grupama ne bi trebalo ni biti“, veli on. „Ali u Sarajevu nema mnogo Srba, pa samim tim ni povoda za [sukob].”



Nuhodžić je Drobčev prijatelj, i kaže da vjeruje Srbima koji su i tokom opsade ostali u Sarajevu.



„Jedan od mojih prvih komšija je Srbin, ali je i on sve vrijeme ostao ovdje“, dodaje on. „Među ljudima koji su zajedno preživjeli opsadu nema problema.“



Pa ipak, uprkos ovom povjerenju, Nuhodžić smatra da bi rat mogao ponovo izbiti, i kaže da je, kada mu je nedavno istekao pasoš, poslušao savjet svoje majke i izvadio novi. „Nikad ne znaš šta se može desiti“, rekao je on. „Ako i dođe do rata, sad bar imam gdje da odem.“



Po mišljenju ostalih, takvo stanje nesigurnosti pokazatelj je jednog većeg problema – jasnih podjela među etničkim grupama, koje traju i cijelu deceniju nakon završetka rata.



„Mislim da rat, u izvjesnom smislu, još uvijek traje, jer situacija u Bosni i Hercegovini nikad nije riješena“, kaže Musić. „Dejtonski sporazum je bio kao podloga za nešto što je trebalo zaliječiti rane ili razdvojiti ljude. Živim u nadi da će se oni ipak ponovo ujediniti, a rane izliječiti.“



Katherine Boyle izvještava za IWPR iz Haga.