Borba za opstanak u bosanskom selu uništenom ratom

„Rekla sam da se ovdje nikada neću vratiti i sada se pitam zašto sam se vratila“, kaže Adila Ališković, jedva primjetno sliježući ramenima. „Ali, to je jednostavno želja za svojim domom.“

48-godišnja Adila živi u selu Rizvanovići u Republici Srpskoj, jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Protjerana je iz svog doma 1992., kada je počeo rat u BiH, a vratila se 2001., nakon devet godina života u izbjeglištvu.

Nekadašnja zajednica od 4.000 ljudi, Rizvanovići su danas samo sjena onog što su bili. Mnoge su kuće prazne, a u selu žive samo 263 osobe.
Ovo je jedno od šest seoskih naselja na lijevoj obali rijeke Sane, koja gledaju na grad Prijedor. Samo 4.000 od prvobitnih 16.000 stanovnika ovih sela, većinom Bošnjaka, vratilo se nakon rata u svoje domove.

Adila još nosi bolne uspomene na događaje iz proteklog rata.
20. jula 1992. godine, vojska bosanskih Srba napala je i uništila Rizvanoviće. Muškarci, među njima i Adilin suprug i dva brata, zarobljeni su i odvedeni u zatvoreničke logore u blizini Prijedora.

Tri dana nakon odvođenja muškaraca, počela su silovanja i progoni žena. Adila se dvije noći krila po šumama sa svoje dvije kćerke, koje su tada imale 2 i 4 godine. Kad se vratila kući, uhvaćena je i odvedena u srpski zatvorenički logor, gdje su ona i njene kćerke provele mjesec i po. Nakon što je oslobođena, Adila je otišla u Hrvatsku.

Sada živi sama u Rizvanovićima. Njen muž i dva brata nikad se nisu vratili. Njihovi ostaci pronađeni su nakon rata u jednoj masovnoj grobnici u blizini Prijedora. Kćerke su odrasle, studiraju u Sarajevu i rijetko je posjećuju.
„One mi danas kažu: 'Da nije tebe, nikada ne bismo došle u Prijedor. Nema se gdje izaći, a svo naše društvo otišlo je negdje studirati i svi nastoje da tamo i ostanu',“kaže Adila. „Onda se zapitam da li sam uradila pravu stvar time što sam se vratila.“

Šaha Karagić, starica koja se vratila u Rizvanoviće nakon rata, kaže da je malo toga što je danas može razveseliti. Izgubila je muža i dva sina u ratu, kao i 40 članova porodice iz Rizvanovića.

„U ovom selu nema kuće u kojoj neko nije stradao“, kaže ona.

Šaha nikad nije našla ostatke svog supruga i sinova.

Njen treći sin, Sead, preživio je zahvaljujući činjenici da je bio u Hrvatskoj kada je počeo rat u BiH, nakon čega je uspio otići u Njemačku. I on se vratio u Rizvanoviće i danas pokušava preživjeti tako što uzgaja stoku, sije pšenicu i prodaje mlijeko i sir.
Sead kaže da je u Rizvanovićima život težak i da su male šanse da se nađe posao u Prijedoru, udaljenom svega 5 km, jer je većina fabrika zatvorena, a rade samo škola, općina, policijska stanica i nekoliko prodavnica.

Organizirani povratak u bošnjačka sela u blizini Prijedora počeo je 1998. godine. Uprkos problemima i zastrašivanjima koja su provodili lokalni Srbi, seljani su bili odlučni u namjeri da se vrate, te su spavali u šatorima i kamionima dok su se njihove kuće popravljale.
Iako sela danas imaju vodu i struju, i obnovljeni su putevi i dosta kuća, većina ljudi živi u inozemstvu. U Rizvanoviće dolaze tek na nekoliko sedmica tokom ljeta.

„Zašto bi se neko od njih vratio ovdje kada im je tamo bolje? Tamo imaju poslove, a ovdje je borba za opstanak“, kaže Sead. „Ti se ljudi vraćaju većinom tek kada zarade svoje penzije.“

Ališković se sjeća optimizma koji je vladao nekoliko godina nakon povratka i koji je nestao kad su se seljani suočili sa stvarnošću – visokom stopom nezaposlenosti, lošim ekonomskim uslovima i nedostatkom kvalitetnih škola.

Većina mladih ljudi posao su potražili u drugim bosanskim gradovima, otišli su studirati ili su se preselili u druge zemlje, gdje su se vjenčali i skrasili. Adila sumnja da će ih se mnogo vratiti životu na selu.

Od ukupno 263 osobe koje žive u Rizvanovićima, samo četiri rade. Ostali obrađuju zemlju, ali to je nedovoljno za preživljavanje, jer nema tržišta za njihove proizvode.

Većina seljana su stari ljudi koji žive od penzija ili novca koji im šalje rodbina iz inozemstva. Zbog poodmakle dobi većine stanovnika, djeca se u selu rijetko rađaju.

„Ovdje nema života“, kaže Adila. „Sve se gasi.“

Adila, koja je nezaposlena, nastoji biti korisna kao članica udruženja 'Mostovi prijateljstva'. S približno 30 članica, od kojih su sve žene, ovo udruženje služi kao mjesto okupljanja i podrške stanovnicim ove lokalne zajednice.

„Imamo kuhinju i dnevni boravak gdje se družimo i gdje nam stariji ljudi dolaze. Pomažemo tako što kuhamo, a napravimo ponekad i neku feštu. Najviše se kuha kada su rođendani, ponekad neko vjenčanje, ili kada neko umre“, kaže Adila.

Udruženje najviše posla ima ljeti, kada bivši stanovnici ovog sela dođu na odmor i kada se organiziruju rođendani za djecu i druge proslave.
Kad su se Bošnjaci počeli vraćati u sela u blizini Prijedora, bilo je dosta napetosti između njih i lokalnog srpskog stanovništva, ali su se tenzije vremenom smirile.
Ipak, Sead Karagić smatra da će uvijek postojati jaz između Bošnjaka i Srba u ovom području.

„Teško je zaboraviti nedavnu prošlost i ponašati se kao da se ništa nije desilo“, kaže on.
Adila dodaje da to postaje naročito izraženo prilikom obilježavanja godišnjica ratnih stradanja. Kada je njeno udruženje prošle godine pokrenulo inicijativu izgradnje spomenika bošnjačkim žrtvama u Prijedoru, lokalne vlasti su to odbile.

Isto se dešava kada udruženje pokuša organizirati obilježavanje godišnjice stradanja Bošnjaka.

„Danas nas niko ne napada niti vrijeđa, ali teško mi je što ne možemo obilježavati godišnjice stradanja. Znalo se desiti i da nam članovi udruženja budu privedeni zbog ovih aktivnosti“, kaže Adila. „To nije u redu.“

Prisjećajući se svega što se desilo, Adila kaže da još ne može da shvati kako se ljudi preko noći mogu toliko promijeniti.

„Išli smo skupa u školu i zajedno radili. Nikad se nismo razdvajali i ne mogu da shvatim kako se sve to moglo desiti. Zajedno smo slavili Božiće i Bajrame“, kaže Adila. „Ipak, mislim da se obični ljudi o svemu mogu dogovoriti, ali političari su ti koji prave rasulo i šire mržnju među narodom.“

Nejra Suljović i Dražen Huterer izvještavaju za IWPR iz Sarajeva.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i Studentski eFM radio Sarajevo.