Blaskicu smanjena kazna
General bosanskih Hrvata bit ce oslobodjen nakon osam godina provedenih u pritvoru Tribunala
Blaskicu smanjena kazna
General bosanskih Hrvata bit ce oslobodjen nakon osam godina provedenih u pritvoru Tribunala
Poslije dramaticnog dvosatnog saslusanja, zalbeno je vijece 29. srpnja/jula objavilo da ukida vecinu optuzbi iz optuznice na temelju koje je general bosanskih Hrvata Tihomir Blaskic prethodno osudjen, te da osudjenikovu kaznu s 45 smanjuje na devet godina.
Nekoliko sati kasnije, uslijedio je jos jedan iznenadjujuci potez: predsjednik Tribunala Teodor Meron (Theodor Meron) izdao je odobrenje za Blaskicevo prijevremeno oslobadjanje iz Pritvorske jedinice Ujedinjenih naroda. To prakticno znaci da ce Blaskic vec 2. kolovoza/augusta moci napustiti Hag.
Nakon sto je odluka petoclanog zalbenog vijeca procitana, u sudu je izbila erupcija odusevljenja. Sve oci bile su uprte u Blaskicevu suprugu Ratku, koja se navodno onesvijestila kada je u ozujku/martu 2000. bilo saopceno da se njenom suprugu izrice kazna u trajanju od 45 godina.
Ovoga je puta njena strepnja – a zatim i radost – bila vidljiva i s novinarske galerije; jedan od cuvara Tribunala pruzio joj je casu vode kako bi se smirila.
Odvojen staklenom pregradom od obitelji i prijatelja, Blaskic je djelovao kao potpuno pribrana osoba, kakvih je na tom zasjedanju bio vrlo mali broj.
Duga i dalekosezna presuda, ciji integralni tekst ima 297 stranica, sadrzi i niz ostrih kritika na racun sudskog vijeca koje je usvojilo prethodnu odluku.
Citajuci presudu, predsjedavajuci sudac Fausto Pokar (Fausto Pocar) je uvijek iznova iznosio i konstataciju po kojoj suci na osnovu cinjenica kojima su raspolagale nisu smjeli izvesti ranije zakljucke, da bi nakon toga svaki put i saopcio da se prethodna odluka ponistava.
Bivsi zapovjednik Hrvatskog vijeca obrane (HVO) za centralnu Bosnu, Tihomir Blaskic, optuzen je jos 1995. Sljedece se godine dobrovoljno predao Tribunalu i potom izjavio kako se ne osjeca krivim ni za jedan od zlocina koji su mu u optuznici bili pripisani.
Sudjenje je pocelo 1997. i na njemu se rasprava uglavnom vodila oko pitanja Blaskiceve odgovornosti za zlocine koji su u prvoj polovini devedesetih pocinjeni u dolini rijeke Lasve.
Na kraju ga je, 2000. godine, sudsko vijece proglasilo krivim po 19 tocaka optuznice za teska krsenja Zenevske konvencije iz 1949., krsenja zakona i obicaja ratovanja, te zlocine protiv covjecnosti. Presuda se pritom odnosila na kaznena djela pocinjena u razdoblju od svibnaj/maja 1992. do sijecnja/januara 1994.
Blaskic je izmedju ostalog proglasen krivim i zbog zapovjedanja trupama koje su 1993. izvele napad na selo Ahmici u opcini Vitez u kojem je stradalo preko 100 Bosnjaka, odnosno muslimanskih civila.
Predsjedavajuci sudac, Klod Zorda (Claude Jorda), tada je i osobno ukorio Blaskica, rekavsi mu: “Zlocini koje ste pocinili, gospodine Blaskicu, izuzetno su teski.” A potom je dodao: “Postupci kojima se u ratu krsi medjunarodno humanitarno pravo tako sto se, iz mrznje prema drugim narodima, sela pretvaraju u zgarista, kuce i stale spaljuju i ruse, ljudi prisiljavaju da napuste svoje domove, a njihovi zivoti unistavaju i ugrozavaju – neprihvatljivi su.”
I tako je Zorda, zajedno sa dvojicom svojih kolega, Almirom Rodrigezom (Almiro Rodrigues) i Mohamedom Sahabudinom (Mohamed Shahabuddeen), odredio kaznu koja je bila najteza u dotadasnjoj povijesti rada Tribunala.
Ubrzo potom, Blaskic je pokrenuo zalbeni postupak, tvrdeci da su suci pogresno protumacili zakon, netocno interpretirale cinjenice i izrekle neprikladnu kaznu. Smatrao je i da su njegova prava tokom trajanja procesa bila prekrsena time sto je optuznica protiv njega bila isuvise neodredjena, kao i zato sto tuzilastvo nije objelodanilo jedan dio dokaznog materijala koji bi njemu isao u prilog.
Vrlo je vazno sto je, prilikom ponovnog izlaska pred sud, Blaskic na raspolaganju imao veliki broj novih dokaza.
Zalbeno je vijece saopcilo da su ti dokazi ranije bili nedostupni zbog “odsustva suradnje od strane Republike Hrvatske” u vrijeme trajanja sudjenja, te da je to bila i posljedica tadasnjeg “odlaganja otvaranja arhiva Republike Hrvatske, koje je izvrseno tek nakon smrti bivseg predsjednika Franje Tudjmana”.
Brojni novi podaci, kojima Blaskiceva obrana nije raspolagala tokom prvostupanjskog postupka, pokazuju da on nije bio osobno odgovoran za pocinjena zlodjela.
Zalbenom je vijecu ovom prilikom bilo dostupno toliko novih dokaza da se ono opredijelilo za to da izvrsi svojevrsnu dvostruku provjeru zakljucaka sudskog vijeca.
Koristeci se ustanovljenom metodom, ono je prvo analiziralo dokaze sa sudjenja kako bi utvrdilo je li nesporno dokazano da je Blaskic kriv po pojedinim tockama optuznice. Ukoliko je odgovor na to pitanje bio negativan, provjera bi bila zaustavljena i on bi bio oslobodjen tih optuzbi.
Ukoliko je pak odgovor bio pozitivan, uslijedio bi drugi korak – razmatranje starog i novog dokaznog materijala kako bi, uz primjenu odgovarajucih pravnih standarda, bilo utvrdjeno da li i dalje ne postoji nikakva sumnja je li Blaskic kriv po tim tockama.
Koristeci se tim metodama provjere, zalbeno je vijece brzo odbacilo najveci broj zakljucaka koje je sudsko vijece prethodno usvojilo.
Konkretno, ono je odbacilo i krivicu Blaskica za zlocine koji su 16. travnja/aprila 1993. pocinjeni u Ahmicima i okolnim selima.
Zalbeno je vijece ocijenilo i da se sudsko vijece oslanjalo na “potpuno pogresne” dokaze, da su njegovi zakljucci bili “neuvjerljivi”, te da novi dokazi koji su u zalbenom postupku izneseni “potkopavaju” ranije donesene odluke.
Potom je zalbeno vijece smjesta preinacilo presude o tim tockama optuznice.
Na slican su nacin bile razmatrane – i oborene – presude koje su Blaskicu izrecene za zlocine pocinjene u ostalim dijelovima opcine Vitez, kao i u Loncarima, Ocehnicima i Kiseljaku.
Zalbeno se vijece u nekim tockama ipak suglasilo s prvobitnim odlukama. Ono je potvrdilo da je Blaskic kriv za prisiljavanje zatocenika da kopaju rovove; zbog toga sto nije kaznio ili prijavio one osobe koje su mu bile potcinjene, a koje je protuzakonito pritvorila muslimanske civile u kulturni centar i veterinarsku stanicu u Vitezu; kao i zato sto su neki pritvorenici bili koristeni kao zivi stit. Takodjer, vijece je odbacilo one tocke Blaskiceve zalbe koje su se odnosile na proceduralna pitanja.
Nakon ustanovljavanja novog pravnog i cinjenicnog stanja, zalbeno vijece se opredelilo da izrekne potpuno novu kaznu, umjesto da samo korigira raniju odluku sudskog vijeca.
Prilikom utvrdjivanja kazne, ono je uzelo u obzir dvije otezavajuce okolnosti – to sto se u vrijeme kada su zlocini pocinjeni Blaskic nalazio na visokoj funkciji, kao i to sto su mnoge od njegovih zrtava bili civili.
Suci su, medjutim, naveli i cak sedam olaksavajucih okolnosti: Blaskicevu dobrovoljnu predaju Tribunalu, njegovo stvarno i iskreno pokajanje, njegove karakterne osobine, njegovo primjerno vladanje tokom sudjenja i u pritvoru, okolnost da ima maloljetnu djecu i zdravstvene probleme, konkretne prilike u kojima se zatekao u vrijeme trajanja rata, kao i cinjenicu da je vise od osam godina vec proveo u zatvoru.
Ovo posljednje imalo je i znacajne prakticne posljedice. Nakon sto su suci saopcile da se Blaskic osudjuje na devet godina zatvora, pri cemu ce mu od ukupnog iznosa kazne biti oduzeto vrijeme koje je proveo u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda, postalo je ocigledno da je on vec odsluzio najveci dio kazne. Obicno se zatvorenici, nakon sto odsluze dvije trecine kazne koja im je dosudjena, prijevremeno pustaju na slobodu.
Gotovo odmah posto je presuda procitana, Blaskicevi su advokati podnijeli i zahtjev za pustanje na slobodu, koji je sudac Meron potom usvojio.
Sudac Meron je saopcio da je pri donosenju takve odluke uzeo u obzir cinjenicu da je Blaskic vec odsluzio vise od 90 posto dosudjene mu kazne, da se uzorno ponasao u zatvoru i tokom zalbenog postupka, te da mu je nuzno potrebna ljecnicka njega.
Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.
