BLAGOJEVICEVA ZAPOVJEDNA ODGOVORNOST POD ZNAKOM PITANJA
Advokati pokusavaju dokazati kako Vidoje Blagojevic nije imao stvarnu kontrolu nad brigadom kojom je zapovijedao
BLAGOJEVICEVA ZAPOVJEDNA ODGOVORNOST POD ZNAKOM PITANJA
Advokati pokusavaju dokazati kako Vidoje Blagojevic nije imao stvarnu kontrolu nad brigadom kojom je zapovijedao
U nastojanju da dokazu nevinost svog klijenta, advokati Vidoja Blagojevica - bivseg oficira bosanskih Srba - izveli su ovog tjedna pred Haski sud nekolicinu svjedoka koji su govorili o brigadi kojom je Blagojevic zapovijedao tokom pada srebrenicke muslimanske enklave u srpnju/julu 1995.
Bratunacka brigada je u tim svjedocenjima opisana kao slaba, malobrojna i razdirana medjusobno sukobljenim lancima zapovijedanja.
Blagojevicu se sudi zbog zapovjedne odgovornosti za zlocine koje su navodno pocinili neki od vojnika pod njegovom komandom, kao i za suucesnistvo u genocidu. Proteklog je mjeseca protiv njega povucena optuzba za neposredno ucesce u srebrenickom masakru, posto su suci zakljucili da nisu ponudjeni dovoljno uvjerljivi dokazi da je on bio dio grupe koja je isplanirala ili naredila taj zlocin. Tuzioci su se u medjuvremenu zalili na tu odluku.
Sada se branioci ocito nadaju da ce dokazati kako je Blagojevic - premda je formalno zapovijedao citavom brigadom - u vrijeme pada enklave imao toliko malo stvarne moci da niposto ne moze biti proglasen krivim, cak ni zbog zapovjedne odgovornosti.
Jedinice bosanskih Srba zauzele su srebrenicku enklavu - odnosno, zasticenu zonu Ujedinjenih naroda - 11. srpnja/jula 1995. Sljedecih je dana oko 40.000 stanovnika tog podrucja protjerano na okolne teritorije koje su bile pod muslimanskom kontrolom, dok je oko 7-000 muslimanskih muskaraca i djecaka ubijeno.
Nedavno su ta ubojstva i formalno proglasena genocidom, jer je tako presudilo zalbeno vijece u postupku koji je vodjen protiv generala bosanskih Srba Radislava Krstica - jednog od najvisih oficira koji su bili umijesani u srebrenicki masakr.
Svjedoci koje je pozvala Blagojeviceva obrana uglavnom su, u razdoblju koje je neposredno prethodilo padu Srebrenice, postali dio optuzenikovog oficirskog kadra. Medju njima je najvisi cin imao Mico Gavric, koji je - svjedoceci pred Tribunalom 3. i 4. svibnja/maja - Blagojevica opisao kao "nesretnog covjeka, koji je na duznost stupio u jednom nesretnom trenutku".
Gavric je rekao da je i on u jednoj prilici otkazao poslusnost Blagojevicu. Bilo mu je, naime, naredjeno da svoje ljude posalje u Zvornik, kako bi se tamo pridruzili pripadnicima lokalne brigade u cilju osiguravanja puta koji je vodio ka Tuzli, gdje je - kako se ocekivalo - trebalo da se zapute protjerani iz Srebrenice.
Gavric se tome usprotivio, tvrdeci da ce se njegovi ljudi na taj nacin izloziti neprihvatljivom riziku: "Svoje ljude, koji su bili naoruzani samo pjesadijskim naoruzanjem, nisam zelio povesti u akciju koja je mogla biti veoma opasna", izjavio je on. Na kraju je - posto mu je Blagojevic obecao da ce ga ubrzo poslati na odsustvo - ipak pristao izvrsiti naredjenje i sudjelovati u akciji.
Gavric je medjutim ostao pri tvrdnji da tokom srebrenicke operacije njegov zapovjednik nije bio konzultiran ni oko cega. "On nije imao nista s tim", konstatirao je svjedok.
"Mnogi su odlucivali umjesto njega. Naredjivali su nam ljudi koji su bili na daleko visim polozajima."
Pa ipak, Gavric je na unakrsnom ispitivanju priznao da nije znao da je Blagojevic bio formalni zapovjednik svih "jedinica za potragu" duz jednog dijela spomenute prometnice.
Vise tisuca Muslimana bilo je ubijeno (ili prvo zarobljeno, pa potom ubijeno) u toj operaciji potrage. Mnogi od njih su nakon toga sahranjeni u masovne grobnice, ali je izvjestan broj tijela ostao po okolnim planinama.
Gavric je nakon pada enklave i osobno vidio neke od tih leseva. Njemu je 17. srpnja/jula bilo naredjeno da pretrazi oblast oko enklave i on je tokom izvrsenja tog zadatka naisao na "ogroman broj tijela". Po sumama i poljanama lezali su mrtvi Muslimani: "Mogli ste hodati od sela Kamenice do Konjevic Polja, a da i ne dodirnete tlo", rekao je Gavric. "Bio je to stravican prizor."
Prema Gavricevim rijecima, izgledalo je da se radi o muslimanskim samoubojicama, jer su neki od njih visili o drvecu, dok su drugi - kako se cinilo - pucali u sebe ili sami aktivirali rucne granate. Mada je priznao da je makar jedan dio poginulih stradao u artiljerijskoj vatri, Gavric je odbacio mogucnost da je ta paljba mogla poticati od njegovih jedinica. On je za ta ubojstva okrivio specijalne policijske jedinice koje su u to vrijeme operativno djelovale u toj oblasti.
Jedan od oficira Drugog bataljuna Bratunacke brigade, Zoran Kovacevic, takodjer je pokusao umanjiti ulogu te jedinice u srebrenickoj kampanji.
Kovacevic je ispricao kako je njemu i njegovom bataljunu 12. srpnja/jula stiglo naredjenje da izvrsi pretragu suma na podrucju izmedju polozaja na kojem su se tada nalazili i sela Potocari. Kada su stigli u Potocare, vidjeli su veliki broj srebrenickih izbjeglica koje su se tiskale oko logora nizozemskog bataljuna mirovnih trupa UN-a.
Nakon sto je kroz masu prosao "iz ciste radoznalosti" (kako bi vidio ima li u njoj nekoga koga je prije rata poznavao), Kovacevic je dospio i u napusteni grad. Trazeci mjesto za odmor, njegova se jedinica susrela i sa zapovjednikom vojske bosanskih Srba, generalom Ratkom Mladicem, koji se kretao u istom pravcu. "Bio je bijesan, vikao je na neke vojnike da ´nastave dalje [u druga sela]´", izjavio je svjedok.
"Ja sam se sa svojim ljudima sakrio iza jedne zgrade, tako da nas on nije video", dodao je Kovacevic.
"General Mladic je pripadao toj vrsti ljudi: kada je bio ljut, niste zeljeli da mu se nadjete na putu. Vidio sam kako cak i pukovnici pokusavaju pobjeci od njega. Ni mi nismo zeljeli sudjelovati ni u kakvoj vojnoj operaciji."
Svjedok se tih dana, kako je rekao, nije sretao s Blagojevicem: "Vjerojatno se i pukovnik Blagojevic trudio pobjeci od generala Mladica."
Prema Kovacevicevim rijecima, Blagojevic u to vrijeme nije ni bio upoznat sa zlostavljanjem civila u Potocarima; ako je pak itko znao za to, bio je to Momir Nikolic, zapovjednik za sigurnost Bratunacke brigade. Radi se o optuzeniku koji je - nakon sto je priznao krivicu za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti - postao kljucni svjedok tuzilastva: "A Blagojevic nije naredjivao Nikolicu", napomenuo je svjedok.
Kovacevic je potvrdio da je i on bio poslan u Zvornik, na zadatak osiguravanja puta Zvornik-Tuzla. Porekao je, medjutim, da mu je ikada bilo naredjeno da "cini zlodjela".
On je ispricao kako je vidio Muslimane koji bjeze ka teritoriji pod kontrolom bosanske vlade, ali ne i leseve: "Vidjeli smo Muslimane kako u grupama silaze niz brda, cuce iza kuca, trce duz puta i krecu se ka Tuzli. Nismo radili nista, osim sto smo [ih] gledali."
Treci svjedok koji se pred sudom pojavio ovog tjedna ponudio je jos uzasniju sliku ocigledno kaoticne zapovjedne strukture unutar Bratunacke brigade. Rijec je o Radiki Petrovicu, tadasnjem zapovjedniku Cetvrtog bataljuna. Tu jedinicu je Bratunackoj brigadi "posudila" Zvornicka, buduci da je - po rijecima svjedoka - u Bratuncu vladala oskudica u ljudima i opremi.
Petrovic tvrdi da su mu, uprkos tome sto je Cetvrti bataljun formalno bio pod komandom Bratunacke brigade, naredjenja stizala i iz zvornicke vojne komande: "Nikada nisam obavjestavao Bratunac o naredjenjima iz Zvornika i obratno. Nisam to smatrao neophodnim."
Pokusavajuci pred sudom docarati tadasnji vojni kaos i konfuziju, svjedok je takodjer - mozda i nehotice - ukazao i na zastrasujucu ravnodusnost koju su cak i oni srpski vojnici koji nisu aktivno sudjelovali u ubojstvima pokazali prema pocinjenim zlocinima.
Nakon sto je jedan od vojnika Radike Petrovica bio ubijen, zapovjednik je njegovo tijelo prevezao u obliznje selo i predao ga obitelji. Usput je, kako je rekao, vidio "kolone policajaca duz obje strane puta, dok je po okolnim poljanama bilo mnogo leseva.
"Nisam se zaustavljao. Samo sam promatrao kroz prozor kamiona."
Mada je i Mico Gavric prosao pored skladista u Kravici one noci kada su tijela pogubljenih Muslimana bila utovarana u kamione, taj svjedok - kako je rekao - nista nije video. I mada je sljedeceg dana osjetio miris mrtvih ljudskih tijela, on na to nije previse obracao paznju.
"Ako bih htio biti potpuno iskren . . . rekao bih da me to nije interesiralo", izjavio je on.
Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.
