Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

BIVŠI KOSOVSKI SUDIJA PRISJEĆA SE BJEKSTVA PRED SRPSKIM SNAGAMA

Bivši kosovski sudija je u svojstvu svjedoka optužbe opisao progon kojem su on i njegova porodica bili izloženi od strane srpskih snaga prije sedam godina.
By Caroline Tosh
Bivši sudija sa Kosova ispričao je na suđenju šestorici srpskih zvaničnika pred sudom za ratne zločine kako je zajedno sa porodicom 1999. bio prinuđen da bježi zbog srpskog progona.



Mahmut Halimi, koji je 2002. svjedočio i na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, vratio se ove sedmice u Hag kako bi iznio dokaze na suđenju šestorici bivših političkih, vojnih i policijskih zvaničnika Srbije optuženih za ratne zločine koji su 1999. počinjeni na Kosovu.



Bivši srbijanski predsjednik Milan Milutinović, bivši potpredsjednik jugoslovenske vlade Nikola Šainović, bivši načelnik generalštaba jugoslovenske vojske Dragoljub Ojdanić, kao i policijski i vojni zvaničnici Vladimir Lazarević, Sreten Lukić i Nebojša Pavković, terete se za etničko čišćenje i progon više hiljada Albanaca sa Kosova, koje su tokom 1999. navodno počinile snage pod njihovom komandom.



U optužnici protiv šestorice navodi se da su „od kraja marta do polovine aprila 1999. snage SRJ-a [Savezna Republika Jugoslavija] i Srbije protjerivale stanovnike Kosovske Mitrovice. Neke kuće i najmanje jedna džamija su spaljene, nad ženama je vršeno seksualno nasilje, a kosovskim Albancima su oduzete dragocjenosti. Ostala sela u opštini doživjela su sličnu sudbinu.“



„Albanski stanovnici opštine bili su prisiljeni da se priključe konvojima koji su se kretali ka albanskoj granici, gdje su im otimane dragocjenosti i oduzimana lična dokumenta“, navodi se potom u optužnici.



Halimi je u vrijeme na koje se optužnica odnosi bio sudija okružnog suda pri kosovskoj opštini Mitrovica, a govorio je o progonu koji su od strane srpskih snaga prije sedam godina navodno doživjeli on i njegova porodica.



U izjavi koju je 24. avgusta 2001. dao Uredu tužioca (Office of the Prosecutor, OTP), Halimi je tvrdio da je zajedno sa porodicom najprije napustio svoj dom nakon anonimnog telefonskog poziva koji je primio 25. marta 1999.



Osoba koja ga je pozvala rekla mu je: „Moraš pobjeći, jer si ti na redu. Oni [će te] na kraju [ubiti].“



Nakon te informacije, Halimi je – kako je ove sedmice ispričao pred sudom – zajedno sa porodicom pobjegao u kuću svog brata u selu Žabari.



Potom se prisjetio kako ga je ista osoba – žena koja mu se obraćala na srpskom – nazvala još jednom i rekla: „Približavaju se tvojoj kući.“



Svjedok je shvatio da ona „govori o vojnim i paravojnim snagama“.



Prisjećajući se onoga što se dešavalo prije sedam godina, Halimi je nastojao da obuzda emocije. Ali to mu nije pošlo za rukom kada je opisivao kako je kasnije saznao da je njegov prijatelj i kolega, Agim Hajrizi – istaknuti kosovski sindikalni lider – ubijen iste one noći kada je njemu stiglo upozorenje.



Kasnije je za ubistvo Hajrizija i njegove porodice osuđen srpski policajac Nenad Pavićević, i to u procesu kojim je u novembru 2000. predsjedavao sudija Halimi.



„Tada sam saznao da je u noći 25. marta Agim Hajrizi ubijen u svom domu. Ubijen je zajedno sa svojim sinom . . . koji nije napunio ni 13 godina“, rekao je on.



Halimi je tokom svjedočenja opisao i kako su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) od njega zahtijevali da napusti Žabare, tvrdeći da njegovo prisustvo predstavlja rizik za ostale seljane.



Svjedok je, kako je rekao, poslušao taj savjet, nakon čega se, zajedno sa bratovljevim sinovima, šest noći skrivao po planini, da bi se potom vratio u Žabare.



Potom je ispričao kako je 15. aprila 1999. zajedno s porodicom posmatrao kako srpske policijske i vojne snage ljude iz okolnih zaselaka masovno dovode u to Žabare.



„Bio je to veoma tužan prizor“, rekao je on.



Kada je tužilac od njega zatražio da kaže koliko je ljudi bilo u tom konvoju, Halimi je rekao da mu je teško to procijeniti.



„Bilo je toliko ljudi da im put nije bio dovoljno širok“, objasnio je on.



Potom se prisjetio da je vidio „policijske, paravojne i regularne vojne snage“ kako počinju da „pale kuće u nižem dijelu Žabara“.



Poslije izjvesnog vremena, on se zajedno s porodicom priključio koloni vozila koja je napustila selo i čije je konačno odredište, po njegovim riječima, bila Crna Gora.



Halimi je opisao i kako je po povratku kući 11. jula iste godine, svoju kuću zatekao „potpuno spaljenu“.



„U cijelom susjedstvu, samo je moja kuća bila spaljena“, rekao je on.



Sudsko vijeće je ove sedmice čulo i svjedočenje Vetona Suroija (Veton Surroi) – kosovskog novinara, izdavača i člana Skupštine Kosova – koji je svojevremeno, u aprilu 2002., takođe svjedočio na suđenju Miloševiću.



Tužilac Tomas Henis (Thomas Hannis) ispitivao je Suroija o diskriminaciji koju su kosovski Albanci navodno trpjeli otkako je Milošević – nakon što je 1989. postao predsjednik Srbije – ukinuo autonomiju Kosova.



„Poslije 1990., prva žrtva [ukidanja autonomije] bilo je obrazovanje“, konstatirao je Suroi, prije nego što je opisao kako je nova politika segregacije dovela do toga da su albanska i srpska djeca širom Kosova pohađala različite škole.



Svjedok je opisao i svoju ulogu u albanskoj delegaciji na mirovnim pregovorima između Srbije i Kosova, koji su se u februaru i martu 1999. – uz podršku SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Rusije – odigrali u Rambujeu.



Suroi je svjedočio i o ulozi Šainovića i Milutinovića u pregovorima koji su predstavljali poslednji pokušaj da se spriječi eskalacija sukoba na Kosovu ubjeđivanjem srpskih i albanskih predstavnika da potpišu sporazum kojim se Kosovu daje veća autonomija, i čiji je krah doveo do toga da potkraj istog mjeseca počnu vazdušni udari NATO-a na Srbiju.



„Šainović je tokom većeg dijela pregovora predstavljao političkog lidera beogradske delegacije“, rekao je on, „dok je Milutinović svaki čas dolazio iz Beograda“ da bi u njima učestvovao.



Suđenje se nastavlja iduće sedmice.



Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.