Birokratske podjele stvaraju probleme stanovnicima Bosne i Hercegovine

Smaragdno zelena rijeka Neretva protiče kroz Mostar, grad na jugu Bosne i Hercegovine koji je poznato turističko odredište, ali i simbol trajne podijeljenosti zemlje.

Dejtonski mirovni sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u BiH također je podijelio zemlju na dva administrativna entiteta – bošnjačko-hrvatsku Federaciju i pretežno srpsku Republiku Srpsku.

Cijeli grad Mostar se nalazi u Federaciji, te, za razliku od nekih drugih gradova, nije presječen napola entitetskom granicom. Međutim, podjele u ovom gradu su itekako prisutne.

Prije rata, približno 35% stanovnika Mostara bili su Bošnjaci, 34% Hrvati i 19% Srbi. Na početku sukoba, Bošnjaci i Hrvati su se ujedinili protiv srpskih snaga, te je većina srpskog stanovništva napustila grad.

A onda je u januaru 1993. izbio sukob između Bošnjaka i Hrvata, te je Mostar podijeljen na zapadni dio, koji je pretežno hrvatski, i istočni dio grada, u kojem uglavnom žive Bošnjaci. Takva situacija vlada i danas.

Mostar je već godinama potpuno podijeljen grad. Lokalne vlasti jedva funkcioniraju, jer bošnjački i hrvatski predstavnici rijetko uspijevaju postići dogovor o bilo čemu što je važno za budućnost grada.

8.000 Srba koji su ostali u Mostaru (od 25.000 – 30.000 koliko ih je u gradu živjelo prije rata) imaju svoje probleme. Oni tvrde da, zbog stalnih nesuglasica između Bošnjaka i Hrvata, niko ne obraća pažnju na prava i potrebe Srba.

Većina Srba koji su pobjegli iz Mostara 1992. trenutno živi u obližnjem Nevesinju, Gacku i drugim gradovima u Republici Srpskoj.

Ratko Pejanović je prije i za vrijeme rata bio komandir vatrogasne jedinice, a danas je borac za ljudska prava i ravnopravan satus Srba u Mostaru.
Dok pijemo s njim kafu na vrelom mostarskom suncu, Pejanović nam govori o problemima uzrokovanim entitetskom granicom.

„Administrativna podjela je veliki problem“, kaže on. „Neko ko živi u Nevesinju u Republici Srpskoj, koje je udaljeno samo 35 km od Mostara, ne može se liječiti u nekoj mostarskoj bolnici, jer mu zdravstveno osiguranje važi samo u Republici Srpskoj. Stoga mora putovati 250 km do Banja Luke ili nekog drugog grada u RS-u u kojem postoje adekvatne medicinske ustanove. To je apsurdno.“

Milan Jovičić, bivši predsjednik Općinskog vijeća grada Mostara koji i danas živi u ovom gradu, slaže se sa Pejanovićem.

„Zašto oni koji žive u Nevesinju, Gacku i drugim mjestima u blizini Mostara ne mogu koristiti zdravstvene usluge ili ići u srednje škole i na fakultetete u ovom gradu, umjesto da idu u Banja Luku? To je van svake pameti. Žalosno i tragično“, kaže Jovičić.

Zoran Laketa je Srbin iz Mostara koji ne voli da ga se svrstava u bilo koju etničku grupu i izjašnjava se isključivo kao 'Mostarac'. On je imao je 25 godina kada je počeo rat.

JNA je najprije mobilizirala njegovog oca, a kada su se Bošnjaci i Hrvati okrenuli jedni protiv drugih, Laketa je prešao u hrvatski, zapadni dio grada, dok su njegovi brat i majka ostali u kući na istočnoj strani. Laketa se priključio HVO-u, a njegov brat Armiji BiH, gdje je tokom rata i poginuo.

„Teško je pomiriti se sa činjenicom da smo brat i ja u to vrijeme, faktički, pucali jedan na drugog i da nas je rat čudnim putevima razdvojio “, kaže Laketa.

Međutim, ono što mu danas teško pada, kaže Laketa, je to što je Mostar i poslije toliko godina još uvijek podijeljen grad.

„Prije rata sam bio ponosan što sam iz Mostara“, kaže on. „Danas me stid što sam dio svega ovoga. Kad god odem negdje i kažem ljudima da sam iz Mostara, odmah me pitaju živim li na istočnoj ili zapadnoj obali. Krivo mi bude, ali to je naša realnost.“

TRNOVO: STVARI FUNKCIONIRAJU UPRKOS PODJELI

Trnovo je živopisni gradić 30-ak kilometara južno od Sarajeva kroz koji prolazi entitetska granica i dijeli ga na dva dijela.
Prije rata, 66% stanovnika Trnova činili su Bošnjaci, a 32% Srbi. Kada je izbio sukob između snaga bosanskih Srba i Armije BiH, većina stanovnika Trnova napustila je grad i počela se vraćati nakon završetka rata.

Danas je jedan dio grada u Federaciji, drugi u Republici Srpskoj, a dvije trećine cjelokupne općine Trnovo nalaze se u Federaciji.

Uprkos činjenici da su i grad i općina podijeljeni, stanovnici Trnova tvrde da među njima nema etničkih tenzija i da žive u slozi.

„Ova sredina treba služiti kao primjer suživota u Bosni i Hercegovini“, kaže Meho Pozder, Bošnjak iz Trnova. „Prije rata smo sve slavili skupa – vjerske praznike, rođendane, vjenčanja, ispraćaje u vojsku... Nikad nismo gledali ko je ko. Ali onda je došao rat i većina nas je izbjegla“, dodaje on.

Pozder je za vrijeme rata bio u Armiji BiH i ratovao je protiv svojih komšija koji su bili u Vojsci Republike Srpske. Ipak, on tvrdi da to nije poremetilo odnose između njih.

„Sve smo to ostavili iza sebe“, kaže on. „Shvatili smo da je rat glupost i nastavili smo normalno živjeti, kao i prije. Mi i dalje dijelimo iste radosti i iste probleme. “
Ipak, iako su međuljudski odnosi u Trnovu skladni, administrativna podjela uveliko otežava život ovdašnjih stanovnika.

Nakon rata, Pozder se vratio u Trnovo kako bi uz pomoć općinskih donacija obnovio svoju kuću, ali naišao je na niz prepreka.

„Sa svom dokumentacijom otišao sam do načelnika Općine Trnovo (u Federaciji), ali on mi je odbio pomoći, jer se, prema entitetskoj granici postavljenoj u Dejtonu, moja kuća nalazi u Republici Srpskoj“, kaže on. „Zatim sam se spustio stotinjak metara do Opštine Trnovo (u Republici Srpskoj), ali mi je načelnik rekao da, iako moja kuća jeste na teritoriji Republike Srpske, moja lična karta je izdata u dijelu Trnova koji pripada Federaciji, tako da nemam pravo na pomoć namijenjenu građanima Republike Srpske.“

„To su gluposti koje običan i normalan čovjek ne može shvatiti“, dodaje on.
I

Goran Golijanin, direktor Centra za kulturu Trnovo u RS-u, tvrdi da se, uprkos administrativnoj podjeli, ljudi koji žive u Trnovu dobro slažu.

„Kada radimo programe za djecu, uvijek učestvuju i ekipe iz dijela Trnova koji pripada Federaciji“, kaže on. „Niko ne spominje podjele, niti je ikad bilo nekih incidenata.“

Golijanin kaže da su političari ti koji pokušavaju nametnuti podjele, ali da neke sredine jednostavno odbijaju to da prihvate.

„Iako smo svi u ratu nastradali i još uvijek teško živimo, dovoljno smo pametni da znamo da su nam podjele nametnuli političari koji se bore za svoje vlastite interese“, kaže on. „Vjerujem da 95% ljudi razmišlja kao i ja, tako da te podijeljenosti nema među nama.“

DOBOJ: PODJELA VIDLJIVA NA TERENU

Smješten na sjeveru Bosne i Hercegovine, grad Doboj je prije rata bio administrativni centar područja koje se prostiralo na 690 kvadratnih kilometara i na kojem je živjelo više od 100.000 stanovnika. 1991. godine, 40% stanovništva u Doboju činili su Bošnjaci, 39% Srbi i 13% Hrvati.
Dejtonskim mirovnim sporazumom, općtina je podijeljena na grad Doboj u Republici Srpskoj, te Doboj-Istok, Doboj-Jug i općinu Usora, koji se nalaze u Federaciji.

Bojana Lugonjić, novinarka koja živi u Doboju, kaže da život ovdje uopće nije lak.

„Posla je sve manje“, kaže ona. „Mladi ljudi su često bez ikakve nade u bolju budućnost, a tako tešku situaciju dodatno kompliciraju sveprisutne podjele na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.“

Lugonjić naglašava da u gradu postoje dva kulturna centra, srpski i bosanski.

„Sve aktivnosti u Srpskom kulturnom centru tematski su prilagođene samo Srbima, dok u Bosanski kulturni centar najviše idu Bošnjaci“, kaže ona.
Lugonjić je nedavno prisustvovala događaju koji je organiziralo lokalno stanovništvo kako bi se prikupila sredstva za liječenje teško oboljelog mladića.

„Čak i u ovom slučaju, svaki centar je organizirao zasebne događaje, što mnogo govori o tome kako ljudi ovdje žive i kako razmišljaju“, dodaje ona.

Elmedin Škrebo, Bošnjak koji živi u Doboj-Istoku u Federaciji, kaže da je etnička netrpeljivost problem u cijeloj zemlji, ne samo u Doboju.

„Neobično je da je jedan grad podijeljen na ovakav način, ali to je posljedica politike u BiH“, dodaje on.

Škrebo radi kao socijalni radnik u Međunarodnom forumu solidarnosti EMMAUS i često je uključen u projekte koji okupljaju ljude različite vjerske i etničke pripadnosti.

„Neposredno nakon rata, Bošnjaci su imali problema kad bi otišli u Doboj po neko uvjerenje ili slično, ali ja danas to ne vidim“, kaže on, dadajući da mu nadu daje činjenica da obični ljudi postaju sve svjesniji apsurnosti podjela.

Mensud Halilović, Bošnjak koji živi u gradu Doboju u Republici Srpskoj, a radi u Doboj-Jugu u Federaciji, kaže da je ljudima koje poznaje mnogo više stalo do ekonomske budućnosti zemlje nego etničkih podjela.

„Vidite i sami da se danas sve teže živi“, kaže Halilović. „Niko ne zna koliko će dugo imati posao i to je nama najveći problem, a ne vjerska ili etnička pripadnost.“

Snežana Šešlija, direktorica dobojske NVO ToPeeR koja promovira suživot, kaže da je lokalnom stanovništvu dosta podjela i problema koje one uzrokuju.

Kada je u pitanju budućnost, Šešlija je optimista.

„Svi smo mi nekad živjeli skupa i logično je da će tako biti i u budućnosti“, kaže ona.

Dražen Huterer i Edib Bajrović izvještavaju za IWPR iz Sarajeva. Mladen Lakić izvještava za IWPR iz Istočnog Sarajeva.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i Studentski eFM radio Sarajevo.