Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

BEOGRAD ZAPOČEO IZNOŠENJE ARGUMENATA PRED MSP-om

Srbija tvrdi da sud nije nadležan za bosansku tužbu za genocid.
By IWPR ICTY
U prvom postupku koji se pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) vodi po tužbi za genocid, zastupnici Beograda su ovoga tjedna u svojoj obrani najavili da će i dalje biti uporni u dokazivanju da dotični sud – budući da Srbija u to vrijeme nije bila članica UN-a – nije nadležan za slučaj koji je pokrenula Bosna i Hercegovina.



Advokati su, osim toga, nastojali problemu pristupiti iz perspektive nove, „demokratske Srbije“ – pozivajući se na to da je srpska država, nakon što je 2000. smijenjen bivši predsjednik Slobodan Milošević, načinila radikalan otklon od ranije politike.



Na taj način, oni su se distancirali od dokaza o ubojstvima, silovanjima i mučenjima koja su – navodno, pod kontrolom Miloševićevog režima – počinili Srbi u Bosni, i o kojima je pred sudom bilo riječi u ranijih sedam dana.



No i pored toga, srpska strana se ipak upustila i u pobijanje nekih bosanskih optužbi, tvrdeći da bi sud, zbog nepouzdanosti samih izvora, trebao provjeriti svaki navod.



U svojoj uvodnoj riječi, profesor Radoslav Stojanović je, kao pravni zastupnik Srbije, sudu rekao kako će srpska strana – usprkos tome što za tom vrstom argumentacije poseže već treći put – u prvom dijelu svog dokaznog postupka insistirati na pitanju nadležnosti samog suda za procesuiranje ovog slučaja, da bi se tek kasnije posvetila samoj suštini bosanske tužbe.



Najavio je da će ukazivati ne samo na to da bosanska strana nije adekvatno prikazala ono što se u ratovima u Jugoslaviji dešavalo početkom devedesetih, nego i da nije uspjela pokazati da bilo koji od počinjenih zločina treba pripisati Srbiji i Crnoj Gori.



Stojanović se i sam predstavio kao zastupnik nečega što je opisao kao novu, demokratsku Srbiju, rekavši: „Nalazim se u paradoksalnoj situaciji – primoran sam bratniti režim kojem sam se suprotstavljao.”



On je umjesto sudskog postupka predložio dijalog i pomirenje dvaju strana, naglasivši da „pomirenje ne znači i da sve treba zaboraviti“. Istakao je i da se obje strane nalaze na „jednom te istom“ putu prijema u Europsku Uniju.



Stojanović je također izrazio zabrinutost da bi odluka MSP-a – nezavisno da li bi bila u korist ili protiv Srbije – negativno utjecala na regiju, odnosno da bi „rezultirala porastom političkog ekstremizma“.



Nadovezujući se na pitanje jurisdikcije, drugi pravni zastupnik Srbije, profesor Tibor Varadi, napomenuo je kako se ne radi tek o „pukim tehnikalijama“. Varadi je Srbiju zastupao i u ranijem postupku koji je vođen pred MSP-om, a protiv nekolicine država-članica NATO-a. Riječ je o slučaju koji je 2004. okončan odlukom po kojoj je status Srbije, kada je u pitanju članstvo u UN-u u razdoblju od 1992. do 2000., „ostao dvosmislen“, uslijed čega nije bilo osnova za vođenje tog postupka pred MSP-om.



Varadi je rekao da je u ovom slučaju ulog „zastrašujući“, s obzirom da bi, ukoliko sud donese presudu protiv Srba, „bilans dvadesetog stoljeća pokazao da je Srbija i Crna Gora jedina država koja je osuđena za genocid.“



Jest, bilo je zločina – rekao je on – ali su za njih odgovorni pojedinci, pa je o njima kao takvima relativno lako suditi. Stvari, po Varadiju, postaju znatno kompliciranije kada se radi o međudržavnim pitanjima.



Varadi je sve vrijeme naglašavao da priroda sukoba koji su izbili devedesetih nije onako jednostavna kako ju je prikazala bosanska strana. Postojala su „promjenljiva etnička neprijateljstva i savezništva“.



Pravni zastupnik se usprotivio stavu po kojem su jedini krivci Srbi, tvrdeći da je „1991. započeo brutalan sukob između Muslimana, Srba i Hrvata“.



On je bosanski stav sažeo na sljedeći način: „postupke koji su zabranjeni Konvencijom o genocidu počinili su bosanski Srbi, dok su ih vlasti Savezne Republike Jugoslavije [čiji je pravni sljednik današnja Srbija i Crna Gora] pomagale i poticale u tome“.



Ukazao je i na to da se Republika Srpska (RS), čija je federalna vlada (tj. Bosna i Hercegovina) pokrenula parnicu, snažno i dosljedno toj parnici usprotivila.



Osvrnuo se i na ironiju zahvaljujući kojoj bi, ukoliko bi sud presudio u prilog Bosne, navodni počinilac – RS – mogao dobiti pravo na odštetu od Kosova, koje je još uvijek, formalno pravno gledano, dio Srbije i Crne Gore, i čiji građani nisu ni optuženi za sudjelovanje u sukobu.



Varadi je potom prešao na pitanje članstva Srbije u UN-u – na kojem, kada je riječ o nadležnosti MSP-a, umnogome i počiva argumentacija srpske strane – naglasivši da je ono od „presudne važnosti“.



Konstatirao je kako je sud svojom odlukom iz 2004. već utvrdio da Savezna Republika Jugoslavija – kao pravni prethodnik Srbije i Crne Gore – u razdoblju od 1992. do 2000. nije bila članica UN-a, uslijed čega se na nju ne mogu odnositi propisi te organizacije.



Advokat je podsjetio i na to da se nova vlada Srbije i Crne Gore 2000. godine „suočila sa zastrašujuće velikim brojem veoma važnih pitanja“, te da je stoga odlučila odbaciti argumente ranijeg režima i podnijeti molbu za prijem u UN.



Kasnije su u istom duhu govorili i drugi zastupnici srpske strane – Vladimir Đerić i Andreas Cimerman (Andreas Zimmermann). Oni su se detaljno osvrnuli na to da Srbija i Crna Gora nije bila u UN-u, uslijed čega nije ni mogla imati obavezu poštovanja Konvencije o genocidu, pa ni Člana IX. tog dokumenta, kojim je regulirano pitanje državne odgovornosti.



Ali, prije no što su se oni posvetili pitanjima jurisdikcije, sudu se obratio još jedan srpski zastupnik – Saša Obradović. On je po nizu osnova pobijao bosansku optužbu, pri čemu je posebno insistirao na onim njenim elementima koji su izneseni u pisanoj formi.



Obradović je sucima rekao da u tim dokumentima postoje „jasni primjeri lažnih i pogrešnih navoda“. Ukazao je na neke od njih, među kojima i na podatak da je u napadu na Zvornik, travnja/aprila 1992., po bosanskim zastupnicima, ubijeno oko 2.500 ljudi. S druge strane, u optužnici koja je protiv Miloševića podignuta pred Haškim tribunalom navodi se kako je u tom napadu palo svega 15 žrtava.



Obradović je osporavao i način na koji se bosanska strana u svojoj tužbi oslonila na optužnice koje su podignute pred Tribunalom, istakavši da mnogi od navoda koji su u njima sadržani još uvijek nisu potvrđeni.



Napomenuo je i da sporazumi o priznanju krivice, niti činjenice koje su u njima navedene, u samom Tribunalu nemaju status dokaza sve dok se osoba koja je priznala krivicu i usmeno ne izjasni o tome.



Ukazao je na to da izjava o činjenicama koju je – priznajući krivicu za zločin protiv čovječnosti – podnijela Biljana Plavšić, nije bila uvrštena u dokaze ni na jednom drugom suđenju. Bosanska ju je strana, međutim, opsežno citirala kako bi opisala povezanost između rukovodstva RS-a i Beograda.



Iznošenje argumenata srpske strane potrajat će onoliko koliko je prethodno trajalo i iznošenje bosanskih, a potom će se – počevši od 16. ožujka/marta – prijeći i na izvođenje svjedoka i vještaka.



Od novinara je zatraženo da o iskazima svjedoka ne izvještavaju sve dok 28. ožujka/marta ne budu okončani dokazni postupci.



Nakon toga će u travnju/aprilu uslijediti nova runda iznošenja argumenata, kako bi se čitav postupak završio 9. svibnja/maja.



Janet Anderson je direktoriva programa međunarodne pravde IWPR-a.