BABIĆEVO SAMOUBOJSTVO – UDARAC ZA TUŽILAŠTVO
Bivši srpski vođa bio je ključni svjedok protiv svojih nekadašnjih saveznika.
BABIĆEVO SAMOUBOJSTVO – UDARAC ZA TUŽILAŠTVO
Bivši srpski vođa bio je ključni svjedok protiv svojih nekadašnjih saveznika.
Jedan od ključnih svjedoka-insajdera u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Milan Babić, počinio je u nedjelju uvečer samoubojstvo u svojoj haškoj ćeliji. Time je tužilaštvu – prema riječima poznavalaca prilika u Tribunalu, a s obzirom na buduća suđenja na kojima je Babić trebao svjedočiti – nanesebn težak udarac.
Kao bivši vođa pobunjenih krajiških Srba u Hrvatskoj, Babić se – nakon što je priznao sudjelovanje u progonima Hrvata na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi tokom 1991. i 1992. – nalazio na odsluženju zatvorske kazne u trajanju od 13 godina.
U skladu s postignutim dogovorom o priznanju krivice, Babić je već svjedočio u nizu sudskih postupaka – uključujući i onaj koji se vodi protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika, Slobodana Miloševića – pri čemu je pred sudom, kao svjedok optužbe, trebalo da se pojavi i danas, 6. ožujka/marta.
Očekivalo se, međutim, i da će u sljedećih nekoliko godina svjedočiti na mnogo drugih suđenja.
„[Babić] je bio jedan od najvažnijih Tribunalovih svjedoka-insajdera“, tvrdi Edgar Čen (Edgar Chen), predstavnik Koalicije za Međunarodnu pravdu u Tribunalu. „On je iznosio ključne dokaze u vezi sa svim hrvatskim optužnicama.“
Prema riječima analitičara, ovo samoubojstvo je udarac za tužilaštvo i zbog toga što se Babić – na svim suđenjima na kojima se pojavljivao – zaista pokazao kao „odličan“ svjedok.
Predstavnica za štampu Haškog tribunala, Aleksandra Milenov, izjavila je za IWPR kako njegovo samoubojstvo predstavlja „razočarenje za čitavu regiju, pošto je on [Babić] odlučio da utvrđivanju istine o onome što se dogodilo pridonese tako što će svjedočiti pred Tribunalom“.
Babićeva svjedočenja bila su praćena i konstantnim iskazivanjem stida i kajanja. Kao pravnica koja već dugo prati zbivanja u Tribunalu, Hakelin Verijn Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart) tvrdi: „On je shvatio u čemu je sudjelovao.“
Na vlastitom suđenju, Babić je 2004. rekao: “Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani . . . šutio sam o tome. . . i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.“
Babić se na sudu predstavio kao netko tko je bio zaveden i potom izdan od strane Miloševića, svog nekadašnjeg ključnog saveznika, a u više je navrata izrazio žaljenje zbog načina na koji su srpski politički vođe – pokušavajući stvoriti „Veliku Srbiju“ – planirali čišćenje jednog znatnog dijela Hrvatske i njegovo pripajanje Srbiji.
Tokom surovog rata u Hrvatskoj, koji je počeo u ljeto 1991., Babić je postao predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine (RSK). U samom sukobu, više tisuća ne-Srba je ubijeno, dok ih je na desetine hiljada protjerano.
Na svakom od suđenja na kojima se pojavio, Babić je ponavljao ono što je izgovorio na vlastitom – kako moli „svoju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima“.
U Hrvatskoj su to priznanje krivice i molba za oproštaj bili dočekani gnjevom i nevjericom, dok je u Srbiji, među nacionalistima, tretirano kao čin izdaje. U stvari, Babić je u više navrata govorio i o tome da su zbog suradnje s uredom tužilaštva njemu samom i članovima njegove obitelji stizale brojne prijetnje.
Danas je trebalo da nastavi svjedočenje protiv Milana Martića – također vođe hrvatskih Srba, koji ga je naposljetku i naslijedio na položaju predsjednika RSK-a. Planirano je bilo okončanje unakrsnog ispitivanja od strane Martićevog branioca, Predraga Milovančevića, koji ga je opisao kao „najvažnijeg svjedoka optužbe“ na ovom suđenju.
Ovo bi bio treći tjedan Babićevog svjedočenja.
Babić je u Hagu trebao svjedočiti i protiv Franka Simatovića „Frenkija“, osnivača i prvog zapovjednika srbijanske Jedinice za specijalne operacije. U pitanju su glasovite Crvene beretke, koje su navodno odgovorne za etnička čišćenja ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i na Kosovu.
Također je bilo planirano i njegovo svjedočenje protiv Jovice Stanišića, bivšeg načelnika srpske obavještajne službe, kao i protiv srpskog ultra-nacionalističkog političara, Vojislava Šešelja.
Prvi kontakt s Tribunalom bivši rukovodilac RSK-a uspostavio je još 2001., nakon što je otkrio da se njegovo ime spominje u optužnici protiv Miloševića, među sudionicima „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ protjerivanja nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Da je kojim slučajem uhapšen i general bosanskih Srba, Ratko Mladić – kao navodni kolovođa masakra u Srebrenici, gdje je ubijeno oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka – Babić bi svakako svjedočio i protiv njega, kao jednog od sudionika istog zločinačkog poduhvata.
Svjedočeći protiv Miloševića, Babić je 2002. opisao paralelnu zapovjednu strukturu koju je uspostavila optuženikova tajna policija. Potvrdio je da kontrolu nad događajima nije imao Knin (prijestolnica RSK-a), nego Beograd.
Babić je 2004. – ali iza zatvorenih vrata – svjedočio i protiv nekadašnjeg predsjednika parlamenta bosanskih Srba, Momčila Krajišnika.
Ranije je iste godine, nagodivši se s tužilaštvom, priznao krivicu po jednoj točki optužnice, za zločin protiv čovječnosti – progon nesrpskog stanovništva na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi – dok je tužilac zauzvrat sudu preporučio da mu izrekne kaznu u trajanju od 11 godina. Sudsko veće ga je, međutim, osudilo na 13 godina, a presuda je kasnije potvrđena i pred žalbenim vijećem.
U sklopu dogovora o priznanju krivice, Babić je prihvatio „punu odgovornost“ za postupke koji su pobrojani u optužnici.
U izjavi o činjenicama podnesenoj uz sporazum o priznanju krivice, Babić je potvrdio da je u vrijeme dok je bio predsjednik Krajine postao „etnički egoist, osoba koja je željela da vidi jedino interese naroda kome pripada“. Također je priznao da je „zanemarivao interese i patnju hrvatskog naroda“.
Otkako je u svibnju/maju 1996. Dražen Erdemović postao prvi optuženik koji je priznao krivicu (za sudjelovanje u srebreničkom masakru), svega je nekoliko vođa najvišeg ranga pred Tribunalom kritički progovorilo o svojim postupcima.
U tom smislu, najveći iskorak je za uerd tužilaštva predstavljalo jedno priznanje koje je također došlo sa srpske strane. Radilo se o bivšoj predsjednici bosanskih Srba, Biljani Plavšić, koja je u listopadu/oktobru 2002. priznala krivicu, ali pri tom nije pristala svjedočiti protiv drugih.
Da bi izbjeglo ponavljanje takve situacije, tužilaštvo je promijenilo strategiju, tako da je od Babića već pri samom priznanju zahtijevano da „slobodno odgovara“ na sva pitanja tužilaca.
Babićeva smrt je drugi slučaj samoubojstva počinjenog u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu.
U liopnju/junu 1998., Slavko Dokmanović – općinski dužnosnik optužen za učešće u masakru koji je nad oko 250 ne-Srba počinjen u hrvatskom gradu Vukovaru – pronađen je mrtav u svojoj ćeliji. On se objesio kravatom o vrata ormara, dan uoči izricanja presude.
Internom je istragom tada utvrđeno kako u Tribunalu nije bilo nikakvog „nehata“ nizozemskog osoblja, koje je optuženog obilazilo svakih pola sata. Međutim, u službenom izvještaju navedeno je i da se pritvorenik prije toga u dva navrata iste večeri pokušavao ubiti, ali da je to promaklo zatvorskim stražarima.
Kada je prebačen u Tribunal, Milošević je bio pod neprekidnim nadzorom upravo zbog mogućeg samoubojstva. No, pristup je postao opušteniji otkako je u listopadu/oktobru 2001. okrivljeni objavio kako se nikada ne bi ubio, jer je čvrsto riješen da „sruši ovaj sud i ovo ruglo od suđenja i njegove financijere“.
Razdoblje od srpnja/jula 2005. do velječe/februara ove godine Babić je proveo na nepoznatoj lokaciji, u nekom od europskih zatvora.
Babićevo spektakularno pojavljivanje na suđenju Martiću proteklih je nekoliko tjedana izazivalo veliku pažnju promatrača.
On je ponovio optužbe na račun vojnog i političkog rukovodstva u Beogradu, koje je – po njegovim riječima – početkom devedesetih organiziralo oružanu pobunu u Hrvatskoj.
„Oružanima snagama u Krajini zapovijedale su dvije paralelne komandne strukture, a na vrhu obje bio je Slobodan Milošević“, rekao je on pred sudom.
Ispod Miloševića je – kako je izjavio Babić – bio Stanišić, a ispod njega Martić.
Babić je također opisao kako je Beograd 1991. namjeravao isprovocirati hrvatsku policiju kako bi se u očekivani sukob – na strani Srba – uključila i Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Otpočeo je i pripreme za tužbene postupke u procesima na kojima je tek trebao svjedočiti.
Njegovo posljednje svjedočenje Martićevi branioci tek treba da ospore, ali promatrači smatraju da će ono uglavnom biti prihvaćeno, s obzirom da je Babić već bio podvrgnut žestokom unakrsnom ispitivanju.
Istraga o Babićevoj smrti povjerena je australijskom sucu Kevinu Parkeru. Aleksandra Milenov je za IWPR izjavila da će se tek nakon toga utvrditi hoće li biti bilo kakvih izmjena procedure. Dodala je i da je Babić, zbog specifične situacije u kojoj se nalazio, u pritvorskoj jedinici bio izoliran od ostalih zatvorenika.
Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a. Helen Warrell izvještava za IWPR iz Haga.
Kao bivši vođa pobunjenih krajiških Srba u Hrvatskoj, Babić se – nakon što je priznao sudjelovanje u progonima Hrvata na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi tokom 1991. i 1992. – nalazio na odsluženju zatvorske kazne u trajanju od 13 godina.
U skladu s postignutim dogovorom o priznanju krivice, Babić je već svjedočio u nizu sudskih postupaka – uključujući i onaj koji se vodi protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika, Slobodana Miloševića – pri čemu je pred sudom, kao svjedok optužbe, trebalo da se pojavi i danas, 6. ožujka/marta.
Očekivalo se, međutim, i da će u sljedećih nekoliko godina svjedočiti na mnogo drugih suđenja.
„[Babić] je bio jedan od najvažnijih Tribunalovih svjedoka-insajdera“, tvrdi Edgar Čen (Edgar Chen), predstavnik Koalicije za Međunarodnu pravdu u Tribunalu. „On je iznosio ključne dokaze u vezi sa svim hrvatskim optužnicama.“
Prema riječima analitičara, ovo samoubojstvo je udarac za tužilaštvo i zbog toga što se Babić – na svim suđenjima na kojima se pojavljivao – zaista pokazao kao „odličan“ svjedok.
Predstavnica za štampu Haškog tribunala, Aleksandra Milenov, izjavila je za IWPR kako njegovo samoubojstvo predstavlja „razočarenje za čitavu regiju, pošto je on [Babić] odlučio da utvrđivanju istine o onome što se dogodilo pridonese tako što će svjedočiti pred Tribunalom“.
Babićeva svjedočenja bila su praćena i konstantnim iskazivanjem stida i kajanja. Kao pravnica koja već dugo prati zbivanja u Tribunalu, Hakelin Verijn Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart) tvrdi: „On je shvatio u čemu je sudjelovao.“
Na vlastitom suđenju, Babić je 2004. rekao: “Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani . . . šutio sam o tome. . . i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.“
Babić se na sudu predstavio kao netko tko je bio zaveden i potom izdan od strane Miloševića, svog nekadašnjeg ključnog saveznika, a u više je navrata izrazio žaljenje zbog načina na koji su srpski politički vođe – pokušavajući stvoriti „Veliku Srbiju“ – planirali čišćenje jednog znatnog dijela Hrvatske i njegovo pripajanje Srbiji.
Tokom surovog rata u Hrvatskoj, koji je počeo u ljeto 1991., Babić je postao predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine (RSK). U samom sukobu, više tisuća ne-Srba je ubijeno, dok ih je na desetine hiljada protjerano.
Na svakom od suđenja na kojima se pojavio, Babić je ponavljao ono što je izgovorio na vlastitom – kako moli „svoju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima“.
U Hrvatskoj su to priznanje krivice i molba za oproštaj bili dočekani gnjevom i nevjericom, dok je u Srbiji, među nacionalistima, tretirano kao čin izdaje. U stvari, Babić je u više navrata govorio i o tome da su zbog suradnje s uredom tužilaštva njemu samom i članovima njegove obitelji stizale brojne prijetnje.
Danas je trebalo da nastavi svjedočenje protiv Milana Martića – također vođe hrvatskih Srba, koji ga je naposljetku i naslijedio na položaju predsjednika RSK-a. Planirano je bilo okončanje unakrsnog ispitivanja od strane Martićevog branioca, Predraga Milovančevića, koji ga je opisao kao „najvažnijeg svjedoka optužbe“ na ovom suđenju.
Ovo bi bio treći tjedan Babićevog svjedočenja.
Babić je u Hagu trebao svjedočiti i protiv Franka Simatovića „Frenkija“, osnivača i prvog zapovjednika srbijanske Jedinice za specijalne operacije. U pitanju su glasovite Crvene beretke, koje su navodno odgovorne za etnička čišćenja ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i na Kosovu.
Također je bilo planirano i njegovo svjedočenje protiv Jovice Stanišića, bivšeg načelnika srpske obavještajne službe, kao i protiv srpskog ultra-nacionalističkog političara, Vojislava Šešelja.
Prvi kontakt s Tribunalom bivši rukovodilac RSK-a uspostavio je još 2001., nakon što je otkrio da se njegovo ime spominje u optužnici protiv Miloševića, među sudionicima „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ protjerivanja nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Da je kojim slučajem uhapšen i general bosanskih Srba, Ratko Mladić – kao navodni kolovođa masakra u Srebrenici, gdje je ubijeno oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka – Babić bi svakako svjedočio i protiv njega, kao jednog od sudionika istog zločinačkog poduhvata.
Svjedočeći protiv Miloševića, Babić je 2002. opisao paralelnu zapovjednu strukturu koju je uspostavila optuženikova tajna policija. Potvrdio je da kontrolu nad događajima nije imao Knin (prijestolnica RSK-a), nego Beograd.
Babić je 2004. – ali iza zatvorenih vrata – svjedočio i protiv nekadašnjeg predsjednika parlamenta bosanskih Srba, Momčila Krajišnika.
Ranije je iste godine, nagodivši se s tužilaštvom, priznao krivicu po jednoj točki optužnice, za zločin protiv čovječnosti – progon nesrpskog stanovništva na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi – dok je tužilac zauzvrat sudu preporučio da mu izrekne kaznu u trajanju od 11 godina. Sudsko veće ga je, međutim, osudilo na 13 godina, a presuda je kasnije potvrđena i pred žalbenim vijećem.
U sklopu dogovora o priznanju krivice, Babić je prihvatio „punu odgovornost“ za postupke koji su pobrojani u optužnici.
U izjavi o činjenicama podnesenoj uz sporazum o priznanju krivice, Babić je potvrdio da je u vrijeme dok je bio predsjednik Krajine postao „etnički egoist, osoba koja je željela da vidi jedino interese naroda kome pripada“. Također je priznao da je „zanemarivao interese i patnju hrvatskog naroda“.
Otkako je u svibnju/maju 1996. Dražen Erdemović postao prvi optuženik koji je priznao krivicu (za sudjelovanje u srebreničkom masakru), svega je nekoliko vođa najvišeg ranga pred Tribunalom kritički progovorilo o svojim postupcima.
U tom smislu, najveći iskorak je za uerd tužilaštva predstavljalo jedno priznanje koje je također došlo sa srpske strane. Radilo se o bivšoj predsjednici bosanskih Srba, Biljani Plavšić, koja je u listopadu/oktobru 2002. priznala krivicu, ali pri tom nije pristala svjedočiti protiv drugih.
Da bi izbjeglo ponavljanje takve situacije, tužilaštvo je promijenilo strategiju, tako da je od Babića već pri samom priznanju zahtijevano da „slobodno odgovara“ na sva pitanja tužilaca.
Babićeva smrt je drugi slučaj samoubojstva počinjenog u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu.
U liopnju/junu 1998., Slavko Dokmanović – općinski dužnosnik optužen za učešće u masakru koji je nad oko 250 ne-Srba počinjen u hrvatskom gradu Vukovaru – pronađen je mrtav u svojoj ćeliji. On se objesio kravatom o vrata ormara, dan uoči izricanja presude.
Internom je istragom tada utvrđeno kako u Tribunalu nije bilo nikakvog „nehata“ nizozemskog osoblja, koje je optuženog obilazilo svakih pola sata. Međutim, u službenom izvještaju navedeno je i da se pritvorenik prije toga u dva navrata iste večeri pokušavao ubiti, ali da je to promaklo zatvorskim stražarima.
Kada je prebačen u Tribunal, Milošević je bio pod neprekidnim nadzorom upravo zbog mogućeg samoubojstva. No, pristup je postao opušteniji otkako je u listopadu/oktobru 2001. okrivljeni objavio kako se nikada ne bi ubio, jer je čvrsto riješen da „sruši ovaj sud i ovo ruglo od suđenja i njegove financijere“.
Razdoblje od srpnja/jula 2005. do velječe/februara ove godine Babić je proveo na nepoznatoj lokaciji, u nekom od europskih zatvora.
Babićevo spektakularno pojavljivanje na suđenju Martiću proteklih je nekoliko tjedana izazivalo veliku pažnju promatrača.
On je ponovio optužbe na račun vojnog i političkog rukovodstva u Beogradu, koje je – po njegovim riječima – početkom devedesetih organiziralo oružanu pobunu u Hrvatskoj.
„Oružanima snagama u Krajini zapovijedale su dvije paralelne komandne strukture, a na vrhu obje bio je Slobodan Milošević“, rekao je on pred sudom.
Ispod Miloševića je – kako je izjavio Babić – bio Stanišić, a ispod njega Martić.
Babić je također opisao kako je Beograd 1991. namjeravao isprovocirati hrvatsku policiju kako bi se u očekivani sukob – na strani Srba – uključila i Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Otpočeo je i pripreme za tužbene postupke u procesima na kojima je tek trebao svjedočiti.
Njegovo posljednje svjedočenje Martićevi branioci tek treba da ospore, ali promatrači smatraju da će ono uglavnom biti prihvaćeno, s obzirom da je Babić već bio podvrgnut žestokom unakrsnom ispitivanju.
Istraga o Babićevoj smrti povjerena je australijskom sucu Kevinu Parkeru. Aleksandra Milenov je za IWPR izjavila da će se tek nakon toga utvrditi hoće li biti bilo kakvih izmjena procedure. Dodala je i da je Babić, zbog specifične situacije u kojoj se nalazio, u pritvorskoj jedinici bio izoliran od ostalih zatvorenika.
Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a. Helen Warrell izvještava za IWPR iz Haga.
