Autocenzura blokira informaciju

Veliki deo istocne Evrope jos uvek ne moze da se izbori za slobodu stampe

Autocenzura blokira informaciju

Veliki deo istocne Evrope jos uvek ne moze da se izbori za slobodu stampe

Tuesday, 6 September, 2005

Petak 7. juli 2000. godine


Svet koji uziva u informativnoj slobodi, uz pomoc moderne tehnologije, trebao bi da bude najotporniji na pokusaje da se ova sloboda narusi. U staro doba, autoritarne drzave su cenzurisale stampu, stavljale telex masine pod katanac, prisluskivale telefone, ometale radio emitovanje, i cak isle toliko daleko da registruju svaku pisacu masinu.


Sa Internetom, i svim pratecim promenama u emitovanju i stampi, ova vrsta fizicke kontrole odleprsala je kroz prozor.


Dok nova tehnologija pomaze kritickom novinarstvu u drustvima koja zele da postanu ili ostanu demokratska, istina je, takodje, da je hardver mnogo manje bitan od softvera. U ovom slucaju covek je najmeksi i najranjiviji deo Interneta.


Drzave ne prestaju s pokusajima da kontrolisu hardver, kao na primer ruski i kineski trud da uskrate pristup Internetu. Ali nove strategije kontrole usmerene su protiv ljudi, vise nego sto je to bilo u proslosti. One zele da ih zastrase i dovedu do auto-cenzure koja moze biti zastrasujuce efikasna.


Upravo je autocenzura opasno efikasna u davljenju onih medjunarodnih napora koji treba da premoste i zaobidju domace informacijske kontrole koje je nova tehnologija trebala da unapredi. Ti napori zavise od spremnosti novinara i drugih da prenose informacije iz svojih zemalja u medjunarodnu arenu, tako da bi se, sto je najbitnije, te informacije prenijele povratno u zemlju koje se to najvise tice.


Internet, kao i medjunarodno emitovanje, ne moze se tako lako ugasiti kao neki drugi mediji za prenos informacija koji su koristeni u proslosti. Ali ako se “prikljupac” informacija zastrasivanjem nagna na tisinu, sva tehnicka cuda ovog sveta ce biti uzalud. Ne postoji elektronska zamena za ljudski akt svedocenja dogadjajima.


Sinoc u Londonu Miroslav Filipovic proglasen je za evropskog Internet novinara godine u organizaciji NetMedia na City Univerzitetu. Nagrada je urucena njegovom sinu i kcerci buduci da je njihov otac u zatvoru u Nisu na osnovu otpuzbe za spijunazu. Filipovic je radio za srpski list Danas, Agenciju Frans-Pres i londonski Institut za izvestavanje o ratu i miru.


IWPR je dobrotvorna organizacija cija je svrha postojanja da daje podrsku nezavisnim medijima na Balkanu, Kavkazu, Centralnoj Aziji i jos nekih podrucjima.


Glavni oblik ove podrske je redovno objavljivanje, u ranijim u stampanom obliku, ali sada elektronskim putem, kriticknog izvestavanja sa ovih podrucja od strane lokalnih dopisnika. Veliki dio ovog rada je takav da se ne moze objaviti, ili se ne moze objaviti u celini, u zemljama gde su dopisnici nastanjeni.


Izvestavanje je namenjeno medjunarodnoj publici ali takodje i domacoj. To je vrlo cesto bio jedan od retkih izvora pouzdanog informisanja kad su lokalni mediji bili uguseni - informisanja ne samo o njihovom drustvu i okolini, nego i o susednim drustvima prema kojima gaje neprijateljstvo ili imaju komplikovane odnose.


Izvestavanje mozda, na samom pocetku dodje do malog broja ljudi, obrazovanih i kompjuterski upucenih, ali postoje nacini na koji se kasnije prosiri. Ovo je tehnika premoscavanja spomenuta u tekstu. Ili kada bi koristili drugu metaforu, ideja je da se obezbedi celicni “oklop” koji ce omoguciti ugrozenom ili oslabljenom novinarstvu da dise - i da prezivi do boljih vremena.


Glavni zlocin Miroslava Filipovica u ocima srpskih vlasti je verovatno bila prica koja je zasnovana na istrazi Vojske Jugoslavije o vojnom ponasanju na Kosovu. Prica navodi svedocenja oficira koji su bili uzasnuti svedoceci pocenjenim zlocinima, obicno od strane rezervista ili neregularnih vojnika.


Moguce je da su i druge Filipoviceve price razbesnele rezim. U svakom slucaju, on je uhapsen, ispitivan i onda ponovo uhapsen. Optuzbe koje su podignute protiv njega mogu voditi do zatvorske kazne od 15 godina. Suvisno je reci, zakon je postavljen na tako sirokoj osnovi da Filipovic nema potrebe da dokazuje da je bio u kontaktu sa stranim organizacijama.


Koristeci svoje zakone, Miloseviceva vlada je u poslednjih par meseci udarila po relativno slobodnim medijima koji su nekako preziveli u Srbiji. Oprema nezvisnih radio i TV stanica je unistena ili konfiskovana. Nezavisne novine su sistematiski kaznjavane novcanim kaznama i neke od njih su bankrotirale.


Vise novinara je ubijeno, 60 uhapseno i najmanje sest poslato u zatvor. Zakon koji navodno ima cilj da se suprotstavi “terorizmu”, a u stvari je finalno “ciscenje”, odlozen je iz nekog razloga, ali spremno ceka da bude primenjen u slucaju da je potrebno primeniti vecu silu.


U kontekstu ove kampanje, Filipoviceva sudbina sugerise da rezim veruje da je ostvario svoj cilj uvodjenja zastrasujuce auto-cenzure medju preostalim nezavisnim medijima, i sada nastoji da zatvori poslednji preostali kanal protoka informacija, onaj koji radi preko stranih veza.


Nezavisni novinar Veran Matic rekao je da Srbija stvara model za “neku novu evropsku demokratsku diktaturu”. Sigurno da se slicne tendencije, iako mozda ne uvek tako napredne, mogu videti u vise drugih zemalja. U Rusiji, hapsenje Vladimira Gusinskog, medijskog magnata ciji su se programi rugali Vladimiru Putinu, i pritvor Andreja Babitskog nakon njegovog izvestavanja iz Cecenije sugerisu da vlada tezi da jos beskrupuloznije upravlja medijima.


Korupcija velikog dela ruskih medija, koje je jedan kriticar opisao kao medije koji su 60 odsto posveceni dezinformaciji i klevetama, mozda izvrsi taj zadatak na laksi nacin.


Nezavisni mediji su pod opsadom. U centralnoj Aziji od medija se ocekuje da ne izuste ni jednu jedinu rec protiv autokratske vladavine koja je standardna u svih pet republika, sa delimicnim izuzetkom Kirgistana. U Kazahstanu, jedna od poslednjih nezavisnih novina predivno nazvana “Prezivimo do ponedeljka” nije prezivela pravni napad koji se okoncao konfiskacijom ne samo imovine novina nego i licnom imovinom urednika. Neke druge bivse zemlje Sovjetskog Saveza se mogu dodati na tu listu.


Napori nekolicine organizacija za podrsku medijima i zapadnih vlada pomogli su da se spreci najgore. Ali interes stranih vlada, u najmanju ruku, kao da opada u slucaju Srbije gdje je tesko videti nacine i sredstva uticaja na rezim. Slicno je I u slucaju drzava naslednica Sovjetskog Saveza, ovaj put zbog ocajnicke zelje da posluju sa njihovim vladama, i pogotovo sa Putinom.


Ipak, rad na spoljnim nacinima pomoci za opstanak nezavisnih medija, kao i pokusaji da se pomogne ljudima kao sto su Miroslav Filipovic ili Andrei Babitsky, urgentniji je danas kada se mracne senke sire, nego sto je to bilo u ranim 90-im godinama kada je svako hteo nesto da uradi za istocno-evropsko novinarstvo.


Martin Woollacott clan je odbora IWPR-a.


martin.woollacott@guardian.co.uk


Serbia
Frontline Updates
Support local journalists