Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ANALIZA: SUD IZNERVIRAN MILOSEVICEVIM ODSUSTVOM

Suci gube strpljenje zbog Milosevicevog neprekidnog odbijanja da se pojavi na sudu
By Chris Stephen

Igra zivaca koju Slobodan Milosevic igra sa svojim sudcima ovog je tjedna dostigla svoj vrhunac. Naime, optuzeni se - vec drugog tjedna za redom - proglasio nesposobnim za sudjenje, pravdajuci to zdravstvenim razlozima.


Posto su saznali da je pravi razlog Miloseviceve bolesti u njegovom odbijanju da uzime ljekove - suci namjeravaju intervenirati.


Jos od prosle godine, okrivljeni pati od povisenog krvnog tlaka. Za proteklih pet mjeseci, on je svega 40 dana proveo na sudu.


A kada su zatvorski ljecnicii optuzeniku prepisali jace ljekove, suci su pomislile da ce svi problemi biti rijeseni.


Milosevic, medjutim, odbija uzrti te medikamente, zaleci se da ga oni cine pospanim i nesposobnim da se na adekvatan nacin brani na sudu.


Njegova argumentacija pociva na lukavoj logici zatvorenog kruga, koja sud stavlja pred nemogucu dilemu. Jer, ako mu se ne daju lijekovi, on nece biti u stanju doci na optuzenicku klupu; a ako ih bude primoran uzeti, bit ce toliko pospan da se opet nece pojaviti.


Suci ne bi voljeli suociti se s tim problemom - s obzirom da ipak postoje izvjesna ogranicenja kada je rijec o mogucnostima da se optuzenika primora da nesto ucini.


Ovdasnji duznosnici tvrde da je za visok krvni tlak odgovoran sam bolesnik, odnosno da su zdravstveni problemi posljedica Milosevicevog inzistiranja da se sam brani. Uslijed takvih naprezanja - po njihovim recima - svakome bi porastao krvni tlak.


Predsjedavajuci sudac Ricard Mej (Richard May) najavio je ovog tjedana da ce razmotriti odredeni broj mogucih rjesenja. Ali nijedno od njih ne djeluje pretjerano privlacno.


Cini se da je najjednostavnije natjerati Milosevica da uzima odgovarajuce lijekove. Ali, to uopce nije tako lako, a mozda predstavlja i krsenje ljudskih prava optuzenika.


Kao druga mogucnost pojavljuje se odlaganje sudjenja na duzi rok - sto bi za sud predstavljalo pravu nocnu moru, imajuci u vidu da se on jedva pomirio i s cinjenicom da ce sudjenje trajati barem do 2005.


Ove su godine suci vec jednom razmatrali mogucnost prinudnog imenovanja branioca optuzenog. Oni raspolazu ovlastenjima da tako nesto narede, ali se i to pokazuje kao umnogome rizicno.


Milosevic bi u tom slucaju vjerojatno odbio suradjivati, uslijed cega bi doticni advokat mogao biti tek neznatno efikasniji od postojecih "prijatelja suda" (amici curiae), koji cine sve da optuzenik bude sto svjesniji mogucnosti koje mu stoje na raspolaganju.


Prinudnim imenovanjem Milosevicevog branioca, svijetu bi bila poslana proturjecna poruka.


Milosevic odbija priznati sud, pa se stoga protivi i bilo kakvoj ideji o imenovanju advokata: prinudno imenovanje branioca od strane protivnika Tribunala bilo bi vidjeno kao dokaz nezakonitosti tog suda.


Alternativa svemu ovome je da se sudjenje razvuce u beskraj.


Jedini tracak utjehe za sudce predstavlja okolnost da ce, odbijajuci uzimati lijekove, Milosevic - u stvari - dodatno pogorsati vlastito zdravstveno stanje.


A time bi se stvorio i pravni okvir za bilo kakvu sudsku intervenciju koja bi za krajnji cilj imala adekvatniji nastavak sudjenja.


Chris Stephen je sef Ureda IWPR-a u Hagu.