ANALIZA: SLOBINA OSVETA

Slobodan Milosevic nastoji da se osveti Srbiji za sva ponizenja koja su naneta njemu i njegovoj porodici.

ANALIZA: SLOBINA OSVETA

Slobodan Milosevic nastoji da se osveti Srbiji za sva ponizenja koja su naneta njemu i njegovoj porodici.

Saturday, 6 April, 2002
IWPR

IWPR

Institute for War & Peace Reporting

Slobodan Milosevic je na pocetku sudjenja javno proklamovao da mu je misija


da "razbije Tribunal" i "razoblici odgovornost zapadnih politicara i vlada


za rasturanje bivse Jugoslavije" i zlocine koji su, u tom procesu,


pocinjeni protiv sadasnje Jugoslavije i, narocito, Srbije.


Za sada, posle samo 22 dana sudjenja i 20 saslusanih svedoka, prerano je za


ocene koliko je Milosevic uspesan u toj svojoj misiji. No moglo bi se, vec,


primetiti da je znatno uspesniji u jednoj drugoj misiji, koju se istina


uzdrzao da javno proklamuje.


Miloseviceva "tajna misija" je da se osveti Srbiji i pokusa da je, iz Haga,


vrati tamo gde je bila tokom 13 godina njegove vladavine. U toj misiji


Milosevic ima samo jednog svesnog saucesnika: svoju suprugu Miru Markovic,


poznatu upravo po naglasenoj osvetoljubivosti. Svi ostali koji su ukljuceni


u njegovu odbranu, kako u Srbiji (Socijalisticka Partija Srbije, Udruzenje


"Sloboda") tako i u svetu (takozvani Medjunardni komitet za odbranu


Slobodana Milosevica, su nesvesni saucesnici u Slobinoj i Mirinoj licnoj


osveti Srbiji.


Razloga za osvetu je mnogo: "biracka izdaja" na predsednickim izborima


septembra 2000; svrgavanje s vlasti u ulicnoj revoluciji 5 October 2000;


hapsenje i drzanje u beogradskom zatvoru april-jun 2001; ekspresni i


ponizavajuci transfer u Hag 28 June 2001. Konacno, ali ne i najmanje vazno,


"nedostojanstveni tretman" njegovih najblizih - supruge Mire, cerke Marije


i sina Marka - na koji se Milosevic zalio i u svojoj uvodnoj reci na


pocetku sudjenja.


Iz njegovih dosadasnjih nastupa u tribunalu - kako u pred raspravnoj fazi


tako i na samom sudjenju - mogu se uociti konkretna tri cilja Miloseviceve


osvetnicke misije.


Njegov prvi cilj je da posvadja Srbiju iznutra, odnosno podeli je na


"patriote" i "zapadne lakeje." Nije propustio ni jednu priliku da vladajucu


koaliciju u Srbiji koja ga otpremila u Hag opise kao "lakeje", "marionete"


i "izdajnike" u sluzbi zapadnih vlada, kojima se on - Milosevic -


"patriotski" suprostavio na putu "uspostavljanja dominacije nad Balkanom",


pa su ga zato te zapadne vlade (a ne srpski biraci) srusili sa vlasti.


Da je Milosevic prilicno uspesan u realizaciji tog prvog cilja svoje


osvetnicke misije svedoci, pored ostalog, i sadasnja "psiho-politicka


drama" oko americkog roka Srbiji za uspostavljanje "pune saradnje" sa


tribunalom, a u prvom redu za transfer optuzenih, od cega zavisi dalja


finansijska pomoc Beogradu. Prosle godine je, upravo na dan isteka tog roka


(31. mart), Milosevic uhapsen i smesten u beogradski zatvor, sto je bila


prva etapa na njegovom putu u Hag, gde je stigao noc uoci isteka drugog


roka (29. juli), od cijeg je ispunjenja zavisilo americko ucesce na


Donatorskoj konferenciji u Briselu.


Ovog puta je, medjutim, rok prosao bez ocekivane akcije Beograda i americka


pomoc Srbiji je privremeno zaledjena. A hapsenja i transferi su izostali


upravo zbog toga sto premijer Srbije Zoran Djindjic - za razliku od prosle


godine kada je nalozio hapsenje Milosevica i njegovu predaju tribunalu -


nije hteo da ponovo na sebe prihvati ulogu "izdajnika" i "lakeja", vec je


na svaki nacin nastojao da u to uvuce i "patriotskog" predsednika


Jugoslavije, Vojislava Kostunicu. U cemu je, cini se, i uspeo, posto je


"patriotsko krilo" oko jugoslovenskog predsednika pristalo na hitno


usvajanje zakona kojim ce se regulisati predaja optuzenih tribunalu.


Djindjic, jasno, ne zeli da na predstojece izbore izlazi kao vodja liste


"izdajnika", ostavljajuci Kostunici da predvodi "patriote."


Drugi cilj Miloseviceve osvetnicke misije je da ponovo posvadja Srbiju sa


susedima, odnosno da zaustavi proces pomirenja i normalizacije odnosa, pre


svega sa Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom. Kosovo je poseban slucaj, ne


samo zbog cinjenice da proces pomirenja tamo jos nije ni poceo, vec i zbog


teskog nasledja srpsko-albanskih odnosa koje je prethodilo ne samo


zlocinima iz 1998-1999 vec i Milosevicevom usponu na vlast. No, ako uopste


postoji nada u pomirenje i koegzistenciju, Milosevic je iz Haga uspesno


gusi predstavljajuci Albance kao "teroriste", "patoloske ubice", pripadnike


"narko-mafije", "svercere" oruzjem, drogom ili cigaretama, ispoljavajuci


neskriveni prezir prema njihovoj kulturi, tradiciji, porodicnim odnosima,


religiji... Sve sto Milosevic kaze u Hagu kosovske Albance samo ucvrscuje u


uverenju da je njihova buducnost izvan Srbije.


Ono malo sto je na planu pomirenja i normalizacije odnosa Srbija posle


Milosevica postigla sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, naci ce se na


ozbiljnoj probi kada pocne dokazni postupak po tim optuznicama. U svojoj


uvodnoj reci Milosevic je vec nagovestio kako ce se braniti od optuzbi za


genocid u Bosni i Hercegovini i zlocine protiv covecnosti u Hrvatskoj:


tako sto ce svu odgovornost prebaciti na "ustase" u Hrvatskoj i "islamske


fundamentaliste" u Bosni i Hercegovini, koji su pripremali "novi genocid"


nad Srbima.


Ne radi se samo o tome sto ce Milosevic, takvom odbranom, otvoriti rane


koje su tek pocele da zaceljuju i sto ce zrtve to doziveti kao izrugivanje


i dodavanje soli na rane. Istovremeno, Milosevic ce time u delu svog naroda


podgrejati mit o nevinosti i zrtvovanju, prodajuci im lazne oprostajnice


greha i otezavajuci neumitno suocavanje sa prosloscu i odgovornoscu


za zlocine koji su pocinjeni u njihovo ime.


Konacno, treci cilj Miloseviceve osvetnicke misije je da ponovo posvadja


Srbiju sa "ostatkom sveta" i vrati je u izolaciju u kojoj je bila tokom


najveceg dela njegove vladavine. Na tome Milosevic predano radi jos od


prvog pojavljivanja pred tribunalom, predstavljajuci sebe i "svoj narod"


kao zrtvu globalne zavere u koju su, pored NATO i njegovih zemalja-clanica


na celu sa USA, Nemackom i Velikom Britanijom, ukljucene jos i UN - kako sa


svojim "laznim tribunalom" koji je "jos jedan od instrumenata


porobljavanja", tako i sa UNMIK pod cijim se okriljem "na Kosovu


nastavljaju zlocini nad Srbima."


Svoju paranoidnu sliku sveta koju pokusava da iz Haga projektuje na svoje


bivse podanike Milosevic je prilagodio svetskim trendovima, pa je sa


pocetnog ukazivanja na "globalizam kao novi kolonijalizam" (koji se urotio


protiv njega i Srbije), posle 11. septembra 2001 presao na raskrinkavanje


"teroristicke internacionale" koja povezuje bivseg americkog predsednika


Klintona, Osamu bin Ladena i njegovu organizaciju Al Kaida, "islamske


fundamentaliste" u Bosni, "albanske teroriste" na Kosovu, nemacke


obavestajce i jos neke zapadne tajne sluzbe.


Takve teorije zavere izazivaju podsmeh u zapadnim medijima pa i u samo


haskoj sudnici (vidi Esdaunov komentar in Tribunal update br. 258), ali


"imaju prodju" kod dela Milosevicevih bivsih podanika. Iz istih razloga iz


kojih "prolazi" i svaljivanje krivice na druge - hrvatske "ustase",


bosanske "fundamentaliste" ili albanske "teroriste" - jer nudi lazni


oprostaj.


U Beogradu vole da kazu kako su "Srbi najvece Miloseviceve zrtve." Oni to,


svakako, nisu. Ne jos, ali on nastavlja da i iz Haga radi na tome, u zelji


da se osveti za sva ponizenja koja mu je, kao i njegovim najdrazima, od


septembra 2000 do danas priredio "nezahvalni narod."


Mirko Klarin je visi urednik IWPR za pitanja tribunala za ratne zlocine i glavni urednik novinske agencije SENSE.


Frontline Updates
Support local journalists