Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ANALIZA: NOVINARSKA NEUTRALNOST "DOVEDENA U PITANJE"

Slucaj Rendal mogao bi izazvati raskol izmedju novinara i Tribunala
By IWPR ICTY

Kada suci Haskog suda uskoro budu donijeli presudu u slucaju Dzonatana Rendala (Jonathan Rendal) – bivseg izvjestaca Vasington Posta (Washington Post) – novinari ce konacno saznati hoce li ce se na sve njih odnositi obaveza svjedocenja na sudjenjima za ratne zlocine.


Rendal je odbio poziv Tribunala da svjedoci u procesu protiv Radoslava Brdjanina, politickog predstavnika bosanskih Srba, koga se tereti za genocid. On je optuzen za sudjelovanje u planiranju etnickog ciscenja u Bosni tokom 1992.


Nisu rijetki oni koji strahuju da bi ovaj slucaj mogao izazvati raskol izmedju novinara i Haskog suda. S obzirom na cinjenicu da su na dosadasnjim sudjenjima dokaze za ratne zlocine cesto direktno pribavljali izvjestaci s bojista, bila bi to cista ironija.


Sporan je intervju, objavljen u Vasington Postu 1992., u kome se Brdjanin Rendalu pohvalio uspjesima u sprovodjenju etnickog ciscenja.


Rendalovu reportazu haski su tuzioci podnijeli kao dokaz da je Brdjanin odgovoran za ratne zlocine. Advokat okrivljenog, Amerikanac Dzon Ekerman (John Ackermann), zahtijevao je da se Rendalu uputi poziv da pred sudom i osobno potvrdi citavu pricu. Tuzioci su to prihvatili.


U pocetku je izgledalo da nece biti nikakvih problema. Poput ostalih novinara koji su bili pozvani svedociti pred Tribunalom i Rendal je rekao da ce doci. No, nedugo potom, predomislio se.


Cak 34 novinarske organizacije, uglavnom iz SAD, odmah su mu uputile podrsku. Medju njima nasao se i Vasington Post, koji je u svom javnom protestu inzistirao da Rendala ne treba prisiljavati na svjedocenje.


Osnovni argument bio je vise nego jednostavan: novinari su neutralni i ne mogu pomagati nijednoj instituciji, cak ni onoj ciji rad (privatno) mozda i podrzavaju.


Novinarske organizacije strahuju da bi njihove clanove, u protivnom, neki buduci gospodari rata mogli poceti tretirati kao zastupnike zakona.


No, nisu zabrinuti samo Amerikanci. “Novinari bi trebalo da imaju neku vrstu profesionalnog imuniteta, poput onog koji uzivaju advokati i njihovi klijenti, ili lijecnici i njihovi pacijenti”, izjavio je Thomas Verfus (Thomas Verfuss), izvjestac Tribunala za nizozemsku agenciju ANP i predsjednik Udruzenja novinara pri Medjunarodnom sudu pravde (koji se takodjer nalazi u Hagu).


Verfus istice da izvjestaci moraju biti svjesni kako samim cinom svejdocenja advokatima protivnicke strane pruzaju priliku da u unakrsnom ispitivanju ospore njihov kredibilitet.


Tuzioci strahuju da ce za njima krenuti prava lavina vojnika, funkcionera, pomocnih radnika i zrtava ratnih zlocina – koja ce zahtjevati da se i njima daju takva prava - ukoliko se novinari izbore za specijalan status.


Buduci da vec desetljecima pokrecu razne, cesto i zestoke kampanje za zastitu novinarskih prava, americkim je novinarskim organizacijama ovaj slucaj dosao kao narucen. U tim krugovima postoji zabrinutost da bi Tribunal mogao dobiti potpuno odrijesene ruke da za vlastite svrhe “koristi” novinare, kojima medjutim ne bi bila osigurana nikakva zastita.


Ovaj slucaj, u izvjesnom smislu, na jedan nacin dozivljavaju novinari, a na sasvim drugi tuzioci.


Za novinare u pitanju je prakticno novi moment: svega nekoliko njih do sada je bilo pozvano svedociti. S druge strane, u vodjenju dokaznih postupaka na sudjenjima za ratne zlocine osnovni problem tuziocima predstavlja upravo raspolozivost novinara: priroda ratnih zlocina takva je da za njih obicno postoji vrlo malo svjedoka. Prezivjele zrtve cesto su istraumatizirane ili strahuju od mogucih posljedica, pogotovo ukoliko tokom svjedocenja treba da raskrinkaju gospodare rata i njihove mocne prijatelje.


Izvjestan broj slucajeva pred sud je tako i dospio iskljucivo zahvaljujuci upornim nastojanjima tuzilaca: sudski proces za silovanje kao ratni zlocin – prvi te vrste u povijesti – pokrenut je protiv onih Srba koji su u Foci seksualno zlostavljali Muslimanke, ali tek posto su o svom mucnom iskustvu te zene pristale progovoriti s klupe za svjedoke.


Tuzioci zbog svega toga smatraju da novinari imaju jos manje opravdanja za eventualno ignoriranje poziva.


“Ukoliko se ispostavi da vam je novinar neophodan, nema nikakvog razloga da njega ili nju ne pozovete da dodje”, izjavila je Florans Artman (Florenca Hartmann), glasnogovornica glavne tuziteljice Karle del Ponte (Carla Del Ponte). “Nije ugodno ni kad pred sud izvedete zrtvu silovanja, ali ne postoji drugi nacin.”


Buduci da su tenzije u ovoj raspravi rasle, pojavili su se i izvjesni prijedlozi kojima je trebalo postici kompromisno rjesenje.


Dopisnik Njuzvika (Newsweek) i dobitnik Pulicerove nagrade, Roj Gatman (Roy Gutman) – koji je prvi izijvestio o logorima koje su osnovali bosanski Srbi – predlozio je da novinarima pozivi za svjedocenja budu upucivani samo “u krajnjoj nuzdi”.


On je, na konferenciji posvecenoj ratnim zlocinima – koja je proslog mjeseca odrzana na Londonskom Univerzitetu – rekao da bi tuzioci trebalo da pozivaju novinare iskljucivo ukoliko oni raspolazu kljucnim dokazima i ukoliko do tih dokaza nije moguce doci ni na koji drugi nacin.


U pitanju je privlacna zamisao, koja medjutim u pravnom smislu predstavlja minsko polje, posto bi i svi ostali svjedoci istog trenutka jednak status mogli zatraziti i za sebe.


Ali, izuzeci su moguci: na primjer, pripadnici Crvenog kriza koji su posjetili zatvorske logore treba da budu postedjeni ovakvih poziva, jer im u protivnom ne bi bio ni dozvoljen pristup na (buduca) ratista. Novinari smatraju da oni obavljaju slican posao, te da im otuda pripadaju slicna prava.


Na nesrecu – kako po novinare, tako i po tuzioce – presuda u slucaju Rendal, koja ovog mjeseca treba biti donesena najvjerojatnije nece dovesti do uspostavljanja bilo kakve regulative.


Otkrivanje izvora, kljucni problem svih novinara, i dalje ce ostati nerijesen.


Pitanje otkrivanja izvora, doduse, u ovom se slucaju ne postavlja, jer je izvor bio Brdjanin, koji je intervju dao pod svojim imenom i prezimenom. Artmanova, koja je svojevremeno sama izvestavala iz Bosne za Mond (Le Mond), tvrdi da tuzioci ne zele prisiljavati novinare da otkrivaju svoje izvore.


Mnogi bi novinari vjerojatno bili sretniji ukoliko bi im i haski suci pruzili slicne (i to pisane) garancije.


Drugi problem s Rendalovim slucajem je u tome sto bi sami dokazi mogli biti bezvrijedni. Naime, ni Brdjanin ne porice da je etnickog ciscenja bilo, nego negira da je on osobno u svemu tome sudjelovao.


Obrana bi pak mogla tvrditi da intervju za Vasington Post samo dokazuje da se on necim hvalio, a ne i da je to uradio.


Izvjestaci koji se secaju Rendala iz vremena bosanskog rata, poput potpisnika ovog teksta, svjedoce o njegovoj profesionalnoj hrabrosti i istrajnosti.


U trenutku kada je kampanja etnickog ciscenja Hrvata i Muslimana bila na vrhuncu trebalo je imati veoma jake zivce da biste se zaputili u srediste srpskog dijela Bosne, kao i da biste uspjeli dobiti Brdjaninov intervju.


Da mu je bio upucen poziv za dobrovoljno svjedocenje, Rendal bi se - nema razloga da se u to sumnja - tom pozivu svakako i odazvao. Ovako, on ne zeli da pravni presedan bude uspostavljen time sto ce nalog za svjedocenje biti upucen – bas njemu.


Kazna za takvo ponasanje mogla bi, medjutim, biti veoma ostra. Ukoliko suci odluce da mora svjedociti, a on to odbije, moze biti uhapsen i osudjen na zatvorsku kaznu u trajanju do sedam godina.


Dodatnu komplikaciju za njega bi mogla predstavljati i okolnost da je Francuska, kao zemlja u kojoj trenutno zivi, jedna od najodlucnijih pristalica Tribunala, uslijed cega bi Pariz vjerojatno izvrsio svaki nalog za Rendalovo hapsenje koji bi iz stigao Haga.


Chris Stephen je sef ureda IWPR-a u Hagu.