ANALIZA: Nova misija Slobodana Milosevica

Milosevic objavljuje da ce "srusiti" sud

ANALIZA: Nova misija Slobodana Milosevica

Milosevic objavljuje da ce "srusiti" sud

2001.)


Da je kojim slucajem i dalje na vlasti, Slobodan Milosevic bi, po svemu


sudeci, trazio da mu pripadne zasluzeno mesto medju liderima


antiteroristicke koalicije, odmah iza predsednika Busa i premijera Blera.


No, posto je ne samo izgubio vlast, nego i dospeo u pritvor Haskog


tribunala, Milosevic trazi da mu se barem oda priznanje za to sto se tokom


protekle decenije nalazio u prvim redovima borbe protiv medjunarodnog


terorizma i sto je time, na izvestan nacin, postao "preteca" aktuelne


antiteroristicke koalicije.


Ukazujuci na takve svoje zasluge, Milosevic trazi da se ispravi nepravda


koja mu je naneta kada su njegova nastojanja da se suzbiju albanski i


islamski terorizam okvalifikovana kao zlocini protiv covecnosti ili ratni


zlocini, te sto ce uskoro - u takozvanoj "bosanskoj optuznici" cije je


potpisivanje za ovu sedmicu najavila glavni tuzilac Del Ponte - ta


nastojanja biti oznacena i kao genocid.


Nakon sto je, 30. avgusta 2001, sa svoje prve Statusne konferencije ispracen


kao "preteca" i prvi "mucenik" antiglobalistickog pokreta (vidi Dnevnik


tribunala br. 233), Milosevic se u hasku sudnicu prosle sedmice (29. i 30.


oktobra) vratio pod novom, ovaj put antiteroristickom zastavom.


Cini se da deo zasluga za takvu metamorfozu optuzenog pripada i beogradskom


timu njegovih "pravnih savetnika". Naime, za vreme jedne od pauza na


proslonedeljnom saslusanju, vodja pomenutog tima, advokat Zdenko Tomanovic,


sa galerije za publiku doviknuo je Milosevicu: "Pojacaj terorizam!"


Kroz neprobojno staklo koje galeriju za publiku razdvaja od sudnice, sa


Milosevicevih usana moglo se procitati da je odgovorio sa: "Ne cujem". Ali


je posle pauze ipak "pojacao" terorizam!


Nudeci se Busovoj administraciji kao saveznik u aktuelnoj antiteroristickoj


kampanji, Milosevic je prethodnu - Klintonovu - administraciju denuncirao


tvrdnjom da je ona bila "saveznik albanskog terorizma" i, posredno, samog


Bin Ladena.


On je izjavio da su predstavnici bivse americke administracije, u vreme dok


je on jos bio predsednik, sa njim i njegovim saradnicima "komentarisali


cinjenicu da je Osama bin Laden boravio u Albaniji, i to dve godine posto im


je srusio ambasade . . ." Pri tom je Milosevic, ocigledno, imao na umu


razaranja americkih ambasada u Keniji i Tanzaniji, avgusta 1998; u to vreme


on je, kao predsednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), odrzavao redovne


kontakte sa Ricardom Holbrukom i drugim predstavnicima Klintonove


administracije.


"Pojacavajuci" terorizam, Milosevic je sudije i svetsku javnost "upozorio"


da postupak koji se protiv njega vodi pred Haskim tribunalom "ima direktan


uticaj na podsticanje terorizma na jugu Srbije . . .", gde albanski


teroristi, ohrabreni americkom podrskom "upravo ovih dana kolju, pale,


siluju, premlacuju, pljackaju i rade sve drugo sto su radili na Kosovu i


Metohiji...", u vreme kada se on protiv njih borio.


Pomenute dve Miloseviceve "cinjenice" vec su sledeceg dana demantovane sa


nadleznih mesta. "S indignacijom odbijamo podlu laz, koju je mogao da smisli


samo onaj koji ju je i izgovorio" - kaze se u saopstenju vlade u Tirani, a


povodom Miloseviceve tvrdnje o Bin Ladenovom boravku u Albaniji.


Nista bolje Milosevic nije prosao ni u Beogradu, gde je Nebojsa Covic -


jedan od potpredsednika srpske vlade, zaduzen za Kosovo i jug Srbije -


ismejao tvrdnju bivseg predsednika o navodnim zlocinima albanskih terorista.


Ukazujuci na to da Milosevic u Sheveningenu "nema pojma o tome sta se desava


na jugu Srbije", Covic mu je porucio da svoje izjave ogranici na "karte i


sah", aludirajuci na aktivnosti u kojima bivsi predsednik provodi dane sa


svojim zatvorskim kolegama, generalima Radislavom Krsticem i Enverom


Hadzihasanovicem.


Za razliku od prva dva "blic" pojavljivanja pred sudijama, koja su trajala


15, odnosno 30 minuta, treci Milosevicev nastup pred Tribunalom protegao se


na dva dana.


Najveci deo saslusanja protekao je u citanju dveju optuznica: druge


dopunjene optuznice za Kosovo - koja sada sadrzi i optuzbu za seksualno


nasilje nad albanskim devojkama i zenama, kao i za neljudsko postupanje nad


desetinama hiljada interno raseljenih lica - kao i nove optuznice za


"zajednicki zlocinacki poduhvat" u Hrvatskoj.


Mada mu to ocito nije bilo po volji, Milosevic je bez protesta i bez grimasa


pratio visecasovno citanje optuznica. Na momente je, cak, delovao


zainteresovano za ono sto cuje: beskrajno nabrajanje zlodela na Kosovu i u


Hrvatskoj, koja su navodno pocinile snage pod njegovom komandom.


Medjutim, ono sto je cuo nije ga navelo da promeni svoju poznatu tezu o


"laznim optuznicama", vec ga je, naprotiv, samo ucvrstilo u tom stavu. Pre


citanja "kosovske" optuznice, Milosevic je rekao da "dobro zna zasto je


optuzen: zato sto je na legalan nacin branio svoj narod od zlocinacke


agresije i terorizma s kojim je Klintonova administracija tesno


saradjivala".


Nakon sto mu je optuznica procitana, Milosevic je konstatovao da sve ono sto


je upravo cuo "samo po sebi pokazuje da je optuznica lazna i da predstavlja


dokaz o pristrasnosti [tuzioca]... posto zamenjuje strane u sukobu ...".


Predsedavajuci sudija Ricard Mej ga je u tom trenutku prekinuo,


objasnjavajuci mu da se u ovoj prilici od njega trazi samo da se izjasni o


tome da li se oseca krivim ili ne.


Buduci da je optuzeni odbio da to ucini, Sudsko vece se, u njegovo ime - po


svim tackama optuznice - opredelilo za iskaz "nisam kriv". A kada je


Milosevic nastavio da dobacuje sa optuzenicke klupe, sudija Mej mu je ostro,


ali uctivo, rekao: "Gospodine Milosevicu, molim vas budite tihi". Ocito


zbunjen takvim obracanjem, optuzeni je potom zaista i zacutao.


Ono sto nije uspeo da kaze u toj prilici, Milosevic je izgovorio


sutradan, tokom neprekinute desetominutne tirade na samom kraju Statusne


konferencije, kada se u skladu sa Pravilnikom o postupku Tribunala optuzenom


pruza prilika da govori o pitanjima koja su u vezi sa samim postupkom, kao i


o svom fizickom i mentalnom zdravlju. Ponavljajuci da je optuznica


dokaz pristrasnosti tuzioca, Milosevic je od suda trazio izuzece Karle del


Ponte, koja je "u svojoj pristrasnosti prevazisla cak i portparola NATO".


Dokaz za to je, po Milosevicu, "cinjenica" da su svi dogadjaji iz kosovske


optuznice fakticki obuhvaceni vremenskim intervalom od 24. marta do pocetka


juna 1999, dakle periodom "agresije NATO na Jugoslaviju".


Iz optuznice, tvrdio je Milosevic, "proizilazi da nije NATO izvrsio agresiju


na Jugoslaviju, vec da je Jugoslavija izvrsila agresiju na samu sebe", te da


ono sto se desavalo tokom 78 dana vazdusnih udara "...nisu posledice nikakve


NATO agresije na Jugoslaviju, nego posledice agresije Jugoslavije na samu


sebe".


Drugim recima, Milosevic je zlocine opisane u optuznici pripisao posledicama


vazdusnih udara NATO, optuzujuci tuzioca da je "slepa pred tom cinjenicom",


te da je optuznica koju je napisala i potpisala "na intelektualnom nivou


retardiranog sedmogodisnjeg deteta".


Ni sudije, a ni tuzioci - podrazumeva se - nisu hteli da se upustaju u


polemiku sa Milosevicem i njegovim "cinjenicama", niti da mu ukazuju kako


jednostavno nije tacna njegova tvrdnja da se kosovska optuznica odnosi


iskljucivo na dogadjaje tokom vazdusne kampanje NATO. Na prvom mestu poduze


liste kosovskih "toponima uzasa", ispred Bele Crkve, Male Kruse, Suve Reke,


Izbice, Djakovice, Meje, Dubrave... i ostalih lokacija na kojima su, prema


optuznici, izvrsena masovna ubistva desetina ili stotina kosovskih Albanaca,


nalazi se Racak - selo u kojem je 15. januara 1999. ubijeno najmanje 45


civila.


Taj zlocin je, naime, pokrenuo lanac dogadjaja koji su, sedamdesetak dana


kasnije, doveli i do vazdusnih udara NATO.


Ako je u slucaju kosovske optuznice Karla del Ponte, po Milosevicu, otisla


dalje od Dzejmija Seja, portparola NATO u vreme vazdusnih udara, "hrvatskom


optuznicom" - pokusao je da kaze Milosevic - ona nadmasila "pokojnog hrvatskog


predsednika Franju Tudjmana".


Milosevic, medjutim, nije uspeo da objasni kako je to Del Ponte "nadmasila"


Tudjmana, posto ga je sudija Mej u tom trenutku prekinuo opominjuci ga da


"nije vreme za govore vec za izjasnjavanje" i konstatujuci da ce - posto je


optuzeni jos jednom odbio da se izjasni - to umesto njega uciniti Sudsko


vece.


No, pre nego sto ce biti ucutkan, Milosevic je ipak stigao da izgovori i to


kako je "apsurdno optuziti Srbiju i Srbe za oruzanu secesiju Hrvatske koja


je izazvala gradjanski rat, sukobe i patnje civilnog stanovnistva".


Od svih iskrivljenih i uvrnutih "cinjenica" kojima se Milosevic razbacivao


tokom dvodnevnog saslusanja, ova je neosporno najperfidnija.


Za zlocine u Hrvatskoj, Milosevic je optuzen kako po osnovu individualne


krivicne odgovornosti (za dela koja je planirao, naredio ili pocinio),


tako i po osnovu "komandne odgovornosti" (za zlocine podredjenih koje nije sprecio


ili kaznio). Optuzen je, zapravo, kao vodja zaverenicke bande koja je


ucestvovala u "zajednickom zlocinackom poduhvatu" i koja je, u tom procesu,


uzurpirala drzavne institucije, a pre svega armiju i policiju.


Pored Milosevica, u optuznici se navode imena jos 15 zaverenika - ucesnika u


"zajednickom zlocinackom poduhvatu" - za koje je hasko tuzilastvo potvrdilo


da su pod istragom (izuzimajuci dvojicu koji su u medjuvremenu ubijeni i jednog koji je vec optuzen).


Osecajuci se usamljenim na optuzenickoj klupi, Milosevic bi, ocito, hteo da


odgovornost za zlocine proistekle iz "zajednickog" poduhvata podeli ne samo


sa ostalim znanim i neznanim zaverenicima, vec i sa "svojom" drzavom i


"svojim" narodom, odnosno Srbijom i Srbima.


Izbegavajuci da se izjasni o navodima iz optuznica, Slobodan Milosevic se na


svom trecem nastupu pred sudijama prvi put jasno opredelio za svoju novu


"misiju": da "srusi ovaj sud", tj. Haski tribunal.


Trazeci da se iskljuce TV kamere u njegovoj pritvorskoj celiji (postavljene


u okviru pojacanih mera nadzora zbog rizika da optuzeni pocini samoubistvo),


Milosevic je naveo dva razloga zbog kojih, kako je rekao, samoubistvo


"nikada nece izvrsiti". Prvi razlog je njegova porodica, jer ne bi zeleo da


mu deca budu "deca samoubice"; drugi je taj sto mora da se "bori ovde" (u


sudnici) i da "rusi ovaj sud i ovo ruglo od sudjenja i njegove poslodavce


koji ga upotrebljavaju protiv ljudi koji se bore za slobodu u svetu".


Ukoliko u naredna tri i po meseca Milosevic ne uspe u svojoj misiji


"rusenja" Haskog tribunala, njegovo bi sudjenje moglo da pocne vec 12.


februara 2002. Taj "ciljni datum" (target date) sudije su odredile nakon sto


je tuzilac Del Ponte rekla da je spremna za pocetak sudjenja po "kosovskoj"


optuznici. Malo je, medjutim, verovatno da bi sudjenje moglo poceti tako


brzo, imajuci u vidu da Milosevica ceka jos jedna optuznica - za genocid u


Bosni i Hercegovini - kao i najavu tuzioca da ce, kada i ta optuznica bude


potvrdjena, traziti spajanje predmeta kako bi se optuzenom odjednom sudilo


po osnovu sve tri optuznice.


Krceci teren za pocetak sudjenja, sudije su odbacile sve prigovore koji su


se odnosili na nadleznost Tribunala i legalnost Milosevicevog transfera u Hag,


a koje su podneli trojica "prijatelja suda" (amicus curiae).


Trojica pravnika - Holandjanin Mihail Vladimirov, Britanac Stiven Kej i


beogradski advokat Branislav Tapuskovic - ogranicili su se u svojim


prigovorima na pitanja koja je u dosadasnjem toku postupka pred sudom


pokretao sam Milosevic, nastojeci da njegovim politickim tezama pruze pravnu


argumentaciju (vidi Dnevnik tribunala br. 240).


Osim sto su im prigovori odbaceni, "prijatelji suda" ovakvim svojim


pristupom prakticno nikog nisu zadovoljili. Sudije su im ukazivale na to da


bi njihova uloga u postupku morala da bude mnogo sira od pukog iznosenja


argumenata optuzenog.


Karla Del Ponte je "prijateljima suda" posebno zamerila sto se u prigovoru


na postupak protiv Milosevica pozivaju na "imunitet sefa drzave", sugerisuci


im da "ne shvataju da je medjunarodna zajednica osnovala ovaj Tribunal


upravo zato da bi se pred lice pravde izveli oni koji su bili nedodirljivi,


a to su pre svega sefovi drzava".


Konacno, pravnom artikulacijom njegovih politickih argumenata, "prijatelji


suda" nisu impresionirali ni samog Milosevica, koji je i njih i tuzilastvo


opisao kao "dva tima koji rade za istu stranu", sto bi se, po njemu, moglo


nazvati "haskim fer-plejom".


Slucaj "prijatelja suda" bi se, iz Haskog tribunala, mogao preseliti i pred


domace, holandske sudove. Holandski advokat Niko Steijnen, koji Milosevica


zastupa pred domacim (holandskim) sudovima, najavio je tuzbu protiv "holandskog


placenika" iz trija "prijatelja suda". Prema Steijnenu, "prijatelji suda"


doprinose krsenju Milosevicevih prava, a posebno njegovog prava da se sam


brani pred medjunarodnim sudom, te ce zbog toga pred holandskim sudom biti


pokrenut postupak protiv Vladimirova.


Nije iskljuceno da, ovakvim "sirenjem fronta" i prenosenjem bitke na


holandske sudove, takozvani Medjunarodni komitet za odbranu Slobodana


Milosevica (ICDSM) nastoji da zaustavi drastican pad interesovanja svetskih


medija za optuzenog i pritvorenog bivseg sefa drzave i "prethodnika"


antiglobalistickog pokreta i antiteroristicke koalicije.


Iz nastupa u nastup, naime, smanjuje se broj novinara koji prate Miloseviceva


pojavljivanja pred sudijama. Na prvom, 3. jula 2001, bilo je prisutno vise


od 300 akreditovanih novinara, a zgrada Tribunala nasla se pod pravom


opsadom reportaznih TV kola sa satelitskim antenama. Dva meseca kasnije, na


prvoj Statusnoj konferenciji 30. avgusta 2001, akreditovano je oko 200


novinara, dok je Milosevicev proslonedeljni, treci nastup pred Tribunalom,


prvog dana pratilo malo vise od sto izvestaca, od kojih je vise od polovine


"iscezlo" sledeceg dana.


Ukoliko nastavi da se iz rasprave u raspravu ponasa na isti nacin, te da


ponavlja iste fraze i gestove, Milosevic rizikuje da uskoro ostane bez


publike, odnosno da postane jos jedan "obicni optuzeni", kakvih u Hagu ima


vec pedesetak, te da tako, poput svih ostalih, i on pocne da nastupa pred


praznom sudnicom.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR za pitanja Tribunala za ratne zlocine i


glavni urednik novinske agencije SENSE.


Frontline Updates
Support local journalists