ANALIZA: Nova misija Slobodana Milosevica
Milosevic objavljuje da ce "srusiti" sud
ANALIZA: Nova misija Slobodana Milosevica
Milosevic objavljuje da ce "srusiti" sud
2001.)
Da je kojim slucajem i dalje na vlasti, Slobodan Milosevic bi, po svemu
sudeci, trazio da mu pripadne zasluzeno mesto medju liderima
antiteroristicke koalicije, odmah iza predsednika Busa i premijera Blera.
No, posto je ne samo izgubio vlast, nego i dospeo u pritvor Haskog
tribunala, Milosevic trazi da mu se barem oda priznanje za to sto se tokom
protekle decenije nalazio u prvim redovima borbe protiv medjunarodnog
terorizma i sto je time, na izvestan nacin, postao "preteca" aktuelne
antiteroristicke koalicije.
Ukazujuci na takve svoje zasluge, Milosevic trazi da se ispravi nepravda
koja mu je naneta kada su njegova nastojanja da se suzbiju albanski i
islamski terorizam okvalifikovana kao zlocini protiv covecnosti ili ratni
zlocini, te sto ce uskoro - u takozvanoj "bosanskoj optuznici" cije je
potpisivanje za ovu sedmicu najavila glavni tuzilac Del Ponte - ta
nastojanja biti oznacena i kao genocid.
Nakon sto je, 30. avgusta 2001, sa svoje prve Statusne konferencije ispracen
kao "preteca" i prvi "mucenik" antiglobalistickog pokreta (vidi Dnevnik
tribunala br. 233), Milosevic se u hasku sudnicu prosle sedmice (29. i 30.
oktobra) vratio pod novom, ovaj put antiteroristickom zastavom.
Cini se da deo zasluga za takvu metamorfozu optuzenog pripada i beogradskom
timu njegovih "pravnih savetnika". Naime, za vreme jedne od pauza na
proslonedeljnom saslusanju, vodja pomenutog tima, advokat Zdenko Tomanovic,
sa galerije za publiku doviknuo je Milosevicu: "Pojacaj terorizam!"
Kroz neprobojno staklo koje galeriju za publiku razdvaja od sudnice, sa
Milosevicevih usana moglo se procitati da je odgovorio sa: "Ne cujem". Ali
je posle pauze ipak "pojacao" terorizam!
Nudeci se Busovoj administraciji kao saveznik u aktuelnoj antiteroristickoj
kampanji, Milosevic je prethodnu - Klintonovu - administraciju denuncirao
tvrdnjom da je ona bila "saveznik albanskog terorizma" i, posredno, samog
Bin Ladena.
On je izjavio da su predstavnici bivse americke administracije, u vreme dok
je on jos bio predsednik, sa njim i njegovim saradnicima "komentarisali
cinjenicu da je Osama bin Laden boravio u Albaniji, i to dve godine posto im
je srusio ambasade . . ." Pri tom je Milosevic, ocigledno, imao na umu
razaranja americkih ambasada u Keniji i Tanzaniji, avgusta 1998; u to vreme
on je, kao predsednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), odrzavao redovne
kontakte sa Ricardom Holbrukom i drugim predstavnicima Klintonove
administracije.
"Pojacavajuci" terorizam, Milosevic je sudije i svetsku javnost "upozorio"
da postupak koji se protiv njega vodi pred Haskim tribunalom "ima direktan
uticaj na podsticanje terorizma na jugu Srbije . . .", gde albanski
teroristi, ohrabreni americkom podrskom "upravo ovih dana kolju, pale,
siluju, premlacuju, pljackaju i rade sve drugo sto su radili na Kosovu i
Metohiji...", u vreme kada se on protiv njih borio.
Pomenute dve Miloseviceve "cinjenice" vec su sledeceg dana demantovane sa
nadleznih mesta. "S indignacijom odbijamo podlu laz, koju je mogao da smisli
samo onaj koji ju je i izgovorio" - kaze se u saopstenju vlade u Tirani, a
povodom Miloseviceve tvrdnje o Bin Ladenovom boravku u Albaniji.
Nista bolje Milosevic nije prosao ni u Beogradu, gde je Nebojsa Covic -
jedan od potpredsednika srpske vlade, zaduzen za Kosovo i jug Srbije -
ismejao tvrdnju bivseg predsednika o navodnim zlocinima albanskih terorista.
Ukazujuci na to da Milosevic u Sheveningenu "nema pojma o tome sta se desava
na jugu Srbije", Covic mu je porucio da svoje izjave ogranici na "karte i
sah", aludirajuci na aktivnosti u kojima bivsi predsednik provodi dane sa
svojim zatvorskim kolegama, generalima Radislavom Krsticem i Enverom
Hadzihasanovicem.
Za razliku od prva dva "blic" pojavljivanja pred sudijama, koja su trajala
15, odnosno 30 minuta, treci Milosevicev nastup pred Tribunalom protegao se
na dva dana.
Najveci deo saslusanja protekao je u citanju dveju optuznica: druge
dopunjene optuznice za Kosovo - koja sada sadrzi i optuzbu za seksualno
nasilje nad albanskim devojkama i zenama, kao i za neljudsko postupanje nad
desetinama hiljada interno raseljenih lica - kao i nove optuznice za
"zajednicki zlocinacki poduhvat" u Hrvatskoj.
Mada mu to ocito nije bilo po volji, Milosevic je bez protesta i bez grimasa
pratio visecasovno citanje optuznica. Na momente je, cak, delovao
zainteresovano za ono sto cuje: beskrajno nabrajanje zlodela na Kosovu i u
Hrvatskoj, koja su navodno pocinile snage pod njegovom komandom.
Medjutim, ono sto je cuo nije ga navelo da promeni svoju poznatu tezu o
"laznim optuznicama", vec ga je, naprotiv, samo ucvrstilo u tom stavu. Pre
citanja "kosovske" optuznice, Milosevic je rekao da "dobro zna zasto je
optuzen: zato sto je na legalan nacin branio svoj narod od zlocinacke
agresije i terorizma s kojim je Klintonova administracija tesno
saradjivala".
Nakon sto mu je optuznica procitana, Milosevic je konstatovao da sve ono sto
je upravo cuo "samo po sebi pokazuje da je optuznica lazna i da predstavlja
dokaz o pristrasnosti [tuzioca]... posto zamenjuje strane u sukobu ...".
Predsedavajuci sudija Ricard Mej ga je u tom trenutku prekinuo,
objasnjavajuci mu da se u ovoj prilici od njega trazi samo da se izjasni o
tome da li se oseca krivim ili ne.
Buduci da je optuzeni odbio da to ucini, Sudsko vece se, u njegovo ime - po
svim tackama optuznice - opredelilo za iskaz "nisam kriv". A kada je
Milosevic nastavio da dobacuje sa optuzenicke klupe, sudija Mej mu je ostro,
ali uctivo, rekao: "Gospodine Milosevicu, molim vas budite tihi". Ocito
zbunjen takvim obracanjem, optuzeni je potom zaista i zacutao.
Ono sto nije uspeo da kaze u toj prilici, Milosevic je izgovorio
sutradan, tokom neprekinute desetominutne tirade na samom kraju Statusne
konferencije, kada se u skladu sa Pravilnikom o postupku Tribunala optuzenom
pruza prilika da govori o pitanjima koja su u vezi sa samim postupkom, kao i
o svom fizickom i mentalnom zdravlju. Ponavljajuci da je optuznica
dokaz pristrasnosti tuzioca, Milosevic je od suda trazio izuzece Karle del
Ponte, koja je "u svojoj pristrasnosti prevazisla cak i portparola NATO".
Dokaz za to je, po Milosevicu, "cinjenica" da su svi dogadjaji iz kosovske
optuznice fakticki obuhvaceni vremenskim intervalom od 24. marta do pocetka
juna 1999, dakle periodom "agresije NATO na Jugoslaviju".
Iz optuznice, tvrdio je Milosevic, "proizilazi da nije NATO izvrsio agresiju
na Jugoslaviju, vec da je Jugoslavija izvrsila agresiju na samu sebe", te da
ono sto se desavalo tokom 78 dana vazdusnih udara "...nisu posledice nikakve
NATO agresije na Jugoslaviju, nego posledice agresije Jugoslavije na samu
sebe".
Drugim recima, Milosevic je zlocine opisane u optuznici pripisao posledicama
vazdusnih udara NATO, optuzujuci tuzioca da je "slepa pred tom cinjenicom",
te da je optuznica koju je napisala i potpisala "na intelektualnom nivou
retardiranog sedmogodisnjeg deteta".
Ni sudije, a ni tuzioci - podrazumeva se - nisu hteli da se upustaju u
polemiku sa Milosevicem i njegovim "cinjenicama", niti da mu ukazuju kako
jednostavno nije tacna njegova tvrdnja da se kosovska optuznica odnosi
iskljucivo na dogadjaje tokom vazdusne kampanje NATO. Na prvom mestu poduze
liste kosovskih "toponima uzasa", ispred Bele Crkve, Male Kruse, Suve Reke,
Izbice, Djakovice, Meje, Dubrave... i ostalih lokacija na kojima su, prema
optuznici, izvrsena masovna ubistva desetina ili stotina kosovskih Albanaca,
nalazi se Racak - selo u kojem je 15. januara 1999. ubijeno najmanje 45
civila.
Taj zlocin je, naime, pokrenuo lanac dogadjaja koji su, sedamdesetak dana
kasnije, doveli i do vazdusnih udara NATO.
Ako je u slucaju kosovske optuznice Karla del Ponte, po Milosevicu, otisla
dalje od Dzejmija Seja, portparola NATO u vreme vazdusnih udara, "hrvatskom
optuznicom" - pokusao je da kaze Milosevic - ona nadmasila "pokojnog hrvatskog
predsednika Franju Tudjmana".
Milosevic, medjutim, nije uspeo da objasni kako je to Del Ponte "nadmasila"
Tudjmana, posto ga je sudija Mej u tom trenutku prekinuo opominjuci ga da
"nije vreme za govore vec za izjasnjavanje" i konstatujuci da ce - posto je
optuzeni jos jednom odbio da se izjasni - to umesto njega uciniti Sudsko
vece.
No, pre nego sto ce biti ucutkan, Milosevic je ipak stigao da izgovori i to
kako je "apsurdno optuziti Srbiju i Srbe za oruzanu secesiju Hrvatske koja
je izazvala gradjanski rat, sukobe i patnje civilnog stanovnistva".
Od svih iskrivljenih i uvrnutih "cinjenica" kojima se Milosevic razbacivao
tokom dvodnevnog saslusanja, ova je neosporno najperfidnija.
Za zlocine u Hrvatskoj, Milosevic je optuzen kako po osnovu individualne
krivicne odgovornosti (za dela koja je planirao, naredio ili pocinio),
tako i po osnovu "komandne odgovornosti" (za zlocine podredjenih koje nije sprecio
ili kaznio). Optuzen je, zapravo, kao vodja zaverenicke bande koja je
ucestvovala u "zajednickom zlocinackom poduhvatu" i koja je, u tom procesu,
uzurpirala drzavne institucije, a pre svega armiju i policiju.
Pored Milosevica, u optuznici se navode imena jos 15 zaverenika - ucesnika u
"zajednickom zlocinackom poduhvatu" - za koje je hasko tuzilastvo potvrdilo
da su pod istragom (izuzimajuci dvojicu koji su u medjuvremenu ubijeni i jednog koji je vec optuzen).
Osecajuci se usamljenim na optuzenickoj klupi, Milosevic bi, ocito, hteo da
odgovornost za zlocine proistekle iz "zajednickog" poduhvata podeli ne samo
sa ostalim znanim i neznanim zaverenicima, vec i sa "svojom" drzavom i
"svojim" narodom, odnosno Srbijom i Srbima.
Izbegavajuci da se izjasni o navodima iz optuznica, Slobodan Milosevic se na
svom trecem nastupu pred sudijama prvi put jasno opredelio za svoju novu
"misiju": da "srusi ovaj sud", tj. Haski tribunal.
Trazeci da se iskljuce TV kamere u njegovoj pritvorskoj celiji (postavljene
u okviru pojacanih mera nadzora zbog rizika da optuzeni pocini samoubistvo),
Milosevic je naveo dva razloga zbog kojih, kako je rekao, samoubistvo
"nikada nece izvrsiti". Prvi razlog je njegova porodica, jer ne bi zeleo da
mu deca budu "deca samoubice"; drugi je taj sto mora da se "bori ovde" (u
sudnici) i da "rusi ovaj sud i ovo ruglo od sudjenja i njegove poslodavce
koji ga upotrebljavaju protiv ljudi koji se bore za slobodu u svetu".
Ukoliko u naredna tri i po meseca Milosevic ne uspe u svojoj misiji
"rusenja" Haskog tribunala, njegovo bi sudjenje moglo da pocne vec 12.
februara 2002. Taj "ciljni datum" (target date) sudije su odredile nakon sto
je tuzilac Del Ponte rekla da je spremna za pocetak sudjenja po "kosovskoj"
optuznici. Malo je, medjutim, verovatno da bi sudjenje moglo poceti tako
brzo, imajuci u vidu da Milosevica ceka jos jedna optuznica - za genocid u
Bosni i Hercegovini - kao i najavu tuzioca da ce, kada i ta optuznica bude
potvrdjena, traziti spajanje predmeta kako bi se optuzenom odjednom sudilo
po osnovu sve tri optuznice.
Krceci teren za pocetak sudjenja, sudije su odbacile sve prigovore koji su
se odnosili na nadleznost Tribunala i legalnost Milosevicevog transfera u Hag,
a koje su podneli trojica "prijatelja suda" (amicus curiae).
Trojica pravnika - Holandjanin Mihail Vladimirov, Britanac Stiven Kej i
beogradski advokat Branislav Tapuskovic - ogranicili su se u svojim
prigovorima na pitanja koja je u dosadasnjem toku postupka pred sudom
pokretao sam Milosevic, nastojeci da njegovim politickim tezama pruze pravnu
argumentaciju (vidi Dnevnik tribunala br. 240).
Osim sto su im prigovori odbaceni, "prijatelji suda" ovakvim svojim
pristupom prakticno nikog nisu zadovoljili. Sudije su im ukazivale na to da
bi njihova uloga u postupku morala da bude mnogo sira od pukog iznosenja
argumenata optuzenog.
Karla Del Ponte je "prijateljima suda" posebno zamerila sto se u prigovoru
na postupak protiv Milosevica pozivaju na "imunitet sefa drzave", sugerisuci
im da "ne shvataju da je medjunarodna zajednica osnovala ovaj Tribunal
upravo zato da bi se pred lice pravde izveli oni koji su bili nedodirljivi,
a to su pre svega sefovi drzava".
Konacno, pravnom artikulacijom njegovih politickih argumenata, "prijatelji
suda" nisu impresionirali ni samog Milosevica, koji je i njih i tuzilastvo
opisao kao "dva tima koji rade za istu stranu", sto bi se, po njemu, moglo
nazvati "haskim fer-plejom".
Slucaj "prijatelja suda" bi se, iz Haskog tribunala, mogao preseliti i pred
domace, holandske sudove. Holandski advokat Niko Steijnen, koji Milosevica
zastupa pred domacim (holandskim) sudovima, najavio je tuzbu protiv "holandskog
placenika" iz trija "prijatelja suda". Prema Steijnenu, "prijatelji suda"
doprinose krsenju Milosevicevih prava, a posebno njegovog prava da se sam
brani pred medjunarodnim sudom, te ce zbog toga pred holandskim sudom biti
pokrenut postupak protiv Vladimirova.
Nije iskljuceno da, ovakvim "sirenjem fronta" i prenosenjem bitke na
holandske sudove, takozvani Medjunarodni komitet za odbranu Slobodana
Milosevica (ICDSM) nastoji da zaustavi drastican pad interesovanja svetskih
medija za optuzenog i pritvorenog bivseg sefa drzave i "prethodnika"
antiglobalistickog pokreta i antiteroristicke koalicije.
Iz nastupa u nastup, naime, smanjuje se broj novinara koji prate Miloseviceva
pojavljivanja pred sudijama. Na prvom, 3. jula 2001, bilo je prisutno vise
od 300 akreditovanih novinara, a zgrada Tribunala nasla se pod pravom
opsadom reportaznih TV kola sa satelitskim antenama. Dva meseca kasnije, na
prvoj Statusnoj konferenciji 30. avgusta 2001, akreditovano je oko 200
novinara, dok je Milosevicev proslonedeljni, treci nastup pred Tribunalom,
prvog dana pratilo malo vise od sto izvestaca, od kojih je vise od polovine
"iscezlo" sledeceg dana.
Ukoliko nastavi da se iz rasprave u raspravu ponasa na isti nacin, te da
ponavlja iste fraze i gestove, Milosevic rizikuje da uskoro ostane bez
publike, odnosno da postane jos jedan "obicni optuzeni", kakvih u Hagu ima
vec pedesetak, te da tako, poput svih ostalih, i on pocne da nastupa pred
praznom sudnicom.
Mirko Klarin je visi urednik IWPR za pitanja Tribunala za ratne zlocine i
glavni urednik novinske agencije SENSE.