Analiza: Iskljucena mogucnost nezavisnosti Kosova

Zajednica Srbije i Crne Gore koja je podrzana od strane EU predstavlja

Analiza: Iskljucena mogucnost nezavisnosti Kosova

Zajednica Srbije i Crne Gore koja je podrzana od strane EU predstavlja

Wednesday, 14 August, 2002

Pise: Ines Sabalic iz Brisela (BCR No 358, 14-Aug-02)


Kada u septembru Jugoslavija prestane da postoji, Srbija i Crna Gora uci ce


u novu drzavnu zajednicu, ali to ne znaci da se Kosovo, koje se nalazi u


sastavu Jugoslavije, priblizilo nezavisnoti. Upravo obrnuto.


U evropskim krugovima trazi se trajno resenje za Kosovo, koje je sada


medjunarodni protektorat, ali za sada niko o tome ne zeli da javno govori.


Diplomata zemlje clanice EU, aktivno angazovan na Balkanu, koji je zeleo da


ostane anoniman, izjavio je da "Kosovo moze biti drzava, ali ne na isti


nacin kao, na primer, Hrvatska."


Dodao je da diplomate aktivno razmisljaju o mogucnosti da model drzavne


zajednice koji se sada uspostavlja za Srbiju i Crnu Goru, pod budnim okom


Evropske unije, bude prosiren tako da obuhvati i Kosovo kao treci element.


Tako bi Kosovo ostalo "izvan" Srbije i ne bi bilo pod vlascu Beograda, ali


bi i dalje bilo povezano sa Srbijom i Crnom Gorom.


Stav da bi pitanje potpune nezavisnosti trebalo odgoditi na neodredjeno


vreme odneo je prevagu u EU krugovima nakon tri godine sukobljavanja


misljenja o buducnosti ove pokrajine i jedne decenije sukoba izmedju


kosovskih Albanaca i srpskih vlasti.


Toj preovladjujuce albanskoj pokrajini koju Srbi smatraju kolevkom svoje


drzave, Tito je 1974.godine dao vrlo visok stepen autonomije. Nju je


brutalno ukinuo Slobodan Milosevic 1989.godine, sto se smatra


pocetkom velike balkanske krize koja je kasnije eksalira u ratove.


Albanci su na Kosovu devedesetih godina organizirali svoje pararalelne


strukture vlasti, a kad je Milosevic u prolece 1999. godine odbio potpisati


s kosovskim Albancima sporazum iz Rambujea, kojem su posredovali


Amerikanci, usledilo je bombardiranje Srbije.


Kosovo je fakticki postalo protektorat Ujedinjenih nacija, opisan u Rezoluciji 1244 kao deo SR Jugoslavije, ali "neresenog konacnog statusa."


Ambivalentost u pogledu finalnog statusa, dovela je do velike debate u


medjunarodnoj zajednici oko najboljeg resenja za Kosovo. Od tada su se


mogli cuti razni predlozi o konacnom resenju statusa Kosova. Jedna struja


jos uvek zagovara nezavisnost, smatrajuci da se raspad Jugoslavije mora


dovesti do kraja, pre nego sto se, evenutulano, preduzme bilo kakav novi


tip integracija, a na kraju i integracija u EU.


Najpoznatiji zagovornici tog stava su Medjunarodna krizna gripa i tzv.


Goldstonova komisija, koja je u oktobru 2000. istupila s konceptom


"odlozene nezavisnosti". Tacnije, prvi glavni tuzitelj Haskog tribunala za


ratne zlocine Richard Goldstone i skupina nezavisnih eksperata i


intelekutalaca tvrdili su da bi se regija stabilizirala kad bi se svima


jasno dalo na znanje da ce Kosovo, kad ispuni odredjene uslove, biti


nezavisno.


Americki politicki stav je vise naginjao ovom konceptu, kako u bivsoj, tako


i u sadasnjoj administraciji, ali je transatlantskim dogovorom, potvrdjenim


na EU-USA samitu u maju u Vasingtonu, Balkan ionako prepusten Evropi. To


ne znaci da Amerikanci, uzimajuci u obzir njihov vojni angazman na Kosovu,


nemaju interesovanje za ovu provinciju, ali je Evropi prepusteno da potpuno


vodi Balkan.


Druga politicka opcija, koja je sada olicena u zvanicnim stavovima EU,


smatrala je da se mora staviti tacka na dalju fragmentaciju Balkana, sto bi


moglo uslediti ako Kosovo postane nezavisno.


Da ce ova opcija prevladati u medjunarodnoj politici postalo je jasno kada


je Evropa dala crveno svetlo za nezavisnost Crne Gore i prakticno je


naterala da u Beogradu u martu potpise takozvani Beogradski sporazum sa


kojim se obavezuje da ostane u zajednici sa Srbijom.


Protivnici dalje fragmentacije, a to su velike zemlje clanice EU i


zajednicke EU institucije, smatraju da bi nezavisnost Kosova znacila


podsticaj ostalim dezintegrativnim snagama: da bi doslo do podela u


Makedoniji, gde u zapadnom delu zive pretezno Albanci, i gde je pre godinu


dana doslo do oruzanog konflikta; da bi doslo do raspada Bosne i


Hercegovine, jer bi Republika Srpska, u slucaju priznavanja nezavisnosti


Kosova, smatrala prirodnim da se pridruzi Srbiji, a nakon nje, u Bosni i


Hercegovini ne bi ostali ni bosanski Hrvati ciji je pokret za


prisajedinjenje Hrvatskoj i dalje prisutan.


Ova struja predvidela je da bi nezavisnost Kosova mogla nepovoljno


uticati i na procese u Albaniji, Bugarskoj, a mozda i Grckoj, te da bi


opet zapocela "spirala nasilja" na Balkanu. Takav moguci rasplet odvratio


je Evropsku uniju od ideje nezavisnosti, jer se Balkan jos uvek


prvenstveno vidi kao tezak bezbednosni problem i nestabilna situacija koja


lako prelazi u haos. Bezbednosno pitanje u Evropu smatra se prioritetnim i


sa tim se niko ne zeli igrati.


Zato je pre godinu dana odbacena ideja da se napravi velika regionalna


konferencija za Balkan. Ideju da se na toj konferenciji napravi konacan


balkanski dogovor oko granica zastupale su neke zemlje clanice EU,


izmedju ostalih Nemacka, Svedska, Grcka, Italija, kao i Rusija, ali i


Karl Bildt, visoki predstavnik UN za Balkan.


"Neka se dogovore sto god zele, ali neka se poslije toga pridrzavaju


dogovorenog", rekao je ovom novinaru jedan nemacki diplomata, koji je tada


zeleo da ostane anoniman. Objasnio je kako postoji "veliki zamor


medjunarodne zajednice stalnim natezanjem oko granica".


Ali, najvazniji akteri u politici EU, evropski komesar za medjunarodne


odnose, Kris Paten, i sef za zajednicku evropsku i spoljnu politiku i


sigurnost, Havijar Solana, strahovali su od ishoda takve konferencije i


ugrozavanja tek postignute stabilnosti. U briselskim krugovima moglo se


cuti, mada nikada javno, da bi Srbija u slucaju gubitka Kosova trazila da


bude kompenzirana Republikom Srpskom.


Tako je ideja odbacena u strahu od "fragmentacije" i "otvaranja Pandorine


kutije", kako su to nizom prilika nazivali glavni evropski stratezi za


Balkan, Solana i Paten. Oni su kao glavnu strategiju uspeli namentuti


nesto sasvim drugo: Stabilizacijski i asocijacijski proces, SAP.


Rec je o tipiziranom procesu reformi kroz koje treba da prodju sve


balkanske drzave, kako bi evenutalno jednom pocele pregovore o punopravnom


prisajedinjenju Evropi.


Osim toga, EU ne vidi ni druge argumente koji bi isli u prilog Kosova kao


suverene drzave.


Na mnogim nezvanicnim brifinzima u Briselu moze se cuti da se nema


dovoljno poverenja u kosovske unutarnje demokratske procese.


Politicke institucije, ekonomija i civilno drustvo su nerazvijeni, a opste


je uverenje da bi se s nezavisnim Kosovom situacija oko organizovanog


kriminala, sto EU vrlo aktivnom politikom nastoji suzbiti na Balkanu,


pogorsala.


Jedan visoki diplomata zemlje clanice izajvio je za IWPR: "Sto bi se dobilo


nezavisnim Kosovom? To bi bila drzava po modelu africkih iz doba


kolonijalizma - granice bi postojale, ali iznutra ne bi bilo onoga sto cini


drzavu, dakle institucija. Ko nam garantuje da bi takva drzava zaustavila


organizovani kriminal, ako on raste upravo tamo gde su institucije


nerazvijene".


Kao simbol kosovske nezrelosti i nespremnosti za nezavisnost navodi se


odnos vecine prema manjinskim Srbima.


Direktor balkanskog programa Medjunarodne krizne grupe, organizacije


bazirane u Briselu, Nikolas Vajt, izjavio je za IWPR: "Kosovo se


tretmanom Srba diskvalifikovalo za nezavisnost". Vajt, ipak, veruje da


ce Kosovo jednom biti nezavisno, ali da to nece dobiti ni od Solane, ni od


bilo kog drugog politickog faktora, vec kroz pregovore sa Beogradom, po


modelu Colinsovih londonskih pregovora 1921. o nezavisnosti Irske.


Da bi se presekla svaka dalja nagadjanja oko eventualnih menjanja granica,


Ministarsko vece EU je u martu u Luksemburgu usvojilo zakljucke kojima se


ta politika za zapadni Balkan cementira.


U tom trenutku je Havijer Solana vec imao pristanak Srbije i Crne Gore pa su


istaknuta dva principa koja su obavezujuca za cijelu regiju. To su


apsolutna suradnja s Haskim tribunalom za ratne zlocine u bivsoj


Jugoslaviji i apsolutno postovanje Dejtonskog sporazuma za Bosnu.


Potvrdjena je nepromenjivost bosnakih granica, sto je bila poruka da treba


zaboraviti na odlazak Republike Srpske, a samim tim, po sistemu spojenih


sudova, nema odlaska ni Kosova.


Sta sada dalje?


Iako ce se nova srpsko-crnogorska zajednica osnovati za skoro mesec dana, u


Briselu zapravo nema jasnog modela kako ce u toj drzavi figurirati


Kosovo.


Ipak se veruje da nova zajednica ostavlja dovoljno prostora evropskim


politicarima da ispitaju teren kako je to najlakse realizovati.


Beogradski sporazum predvidja da nova drzavna zajednica preuzme


obaveze Jugoslavije u pogledu rezolucije UN 1244, kojom se, inace, regulise


polozaj Kosova. Takodje, u slucaju da Crna Gora posle tri godine odluci da


napusti zajednicki aranzman, a takva mogucnost je ostavljena, medjunarodni


dokumenti koji se odnose na SR Jugoslaviju, posebno na Rezoluciju Saveta


bezbednosti UN 1244, odnosili bi se i bili zajednicki preneti na Srbiju kao


naslednika.


Ako se nova zajednica odrzi, a u nju se ugura i Kosovo, situacija bi se


smatrala stabilizovanom i troclana drzava bi zajednicki, kroz reforme,


napredovala prema clanstvu u Uniji. Tesko je, otuda, predvideti da bi u


evropskom inetresu bilo da Crna Gora raskine dogovor, sto bi ponovo dovelo


do nemira i destabilizacije regije.


Ostaje jos problem kosovskog potpisa na Ugovor o stabilizaciji i


asocijaciji, SAA, koji je ugovorni odnos izmedju EU i zemlje sa Balkana


koja zeli jednom da pristupi Evropi, sto je sada politicki prioritet i


Srbije i Crne Gore, i koji ce biti potpisan, kako se ocekuje, za godinu


dana.


Jos niko, ni u Briselu, ni u Beogradu, ni Podgorici, na zna u kakvom ce


odnosu biti trenutni protektorat Kosova prema tom ugovoru. Da li ce


priblizavanje Kosova Evropi ici na paralelnom koloseku sa Srbijom i Crnom


Gorom, to jest, da li ce se izgradnja institucija i evropeizacija voditi


samo kroz postojeci medjunarodni protektorat, ili ce se ipak to uraditi


kroz tek nastajucu zajednicu Srbije i Crne Gore.


Sve do Beogradskog sporazuma, nezavisnost Kosova cinila se samo kao pitanje


vremena. Sada se ova nastajuca federacija Srbije i Crne Gore vidi kao


sigurnosni mehanizam u sklopu evropskog menadzmenta krize, kojom se nastoji


da se Kosovo i druge zemlje i teritorije u regiji zadrze u svojim sadasnjim


granicama.


Ines Sabalic je dopisnik novinske agencije SENSE iz Brisela


Frontline Updates
Support local journalists