Analiza: Iskljucena mogucnost nezavisnosti Kosova
Zajednica Srbije i Crne Gore koja je podrzana od strane EU predstavlja
Analiza: Iskljucena mogucnost nezavisnosti Kosova
Zajednica Srbije i Crne Gore koja je podrzana od strane EU predstavlja
Pise: Ines Sabalic iz Brisela (BCR No 358, 14-Aug-02)
Kada u septembru Jugoslavija prestane da postoji, Srbija i Crna Gora uci ce
u novu drzavnu zajednicu, ali to ne znaci da se Kosovo, koje se nalazi u
sastavu Jugoslavije, priblizilo nezavisnoti. Upravo obrnuto.
U evropskim krugovima trazi se trajno resenje za Kosovo, koje je sada
medjunarodni protektorat, ali za sada niko o tome ne zeli da javno govori.
Diplomata zemlje clanice EU, aktivno angazovan na Balkanu, koji je zeleo da
ostane anoniman, izjavio je da "Kosovo moze biti drzava, ali ne na isti
nacin kao, na primer, Hrvatska."
Dodao je da diplomate aktivno razmisljaju o mogucnosti da model drzavne
zajednice koji se sada uspostavlja za Srbiju i Crnu Goru, pod budnim okom
Evropske unije, bude prosiren tako da obuhvati i Kosovo kao treci element.
Tako bi Kosovo ostalo "izvan" Srbije i ne bi bilo pod vlascu Beograda, ali
bi i dalje bilo povezano sa Srbijom i Crnom Gorom.
Stav da bi pitanje potpune nezavisnosti trebalo odgoditi na neodredjeno
vreme odneo je prevagu u EU krugovima nakon tri godine sukobljavanja
misljenja o buducnosti ove pokrajine i jedne decenije sukoba izmedju
kosovskih Albanaca i srpskih vlasti.
Toj preovladjujuce albanskoj pokrajini koju Srbi smatraju kolevkom svoje
drzave, Tito je 1974.godine dao vrlo visok stepen autonomije. Nju je
brutalno ukinuo Slobodan Milosevic 1989.godine, sto se smatra
pocetkom velike balkanske krize koja je kasnije eksalira u ratove.
Albanci su na Kosovu devedesetih godina organizirali svoje pararalelne
strukture vlasti, a kad je Milosevic u prolece 1999. godine odbio potpisati
s kosovskim Albancima sporazum iz Rambujea, kojem su posredovali
Amerikanci, usledilo je bombardiranje Srbije.
Kosovo je fakticki postalo protektorat Ujedinjenih nacija, opisan u Rezoluciji 1244 kao deo SR Jugoslavije, ali "neresenog konacnog statusa."
Ambivalentost u pogledu finalnog statusa, dovela je do velike debate u
medjunarodnoj zajednici oko najboljeg resenja za Kosovo. Od tada su se
mogli cuti razni predlozi o konacnom resenju statusa Kosova. Jedna struja
jos uvek zagovara nezavisnost, smatrajuci da se raspad Jugoslavije mora
dovesti do kraja, pre nego sto se, evenutulano, preduzme bilo kakav novi
tip integracija, a na kraju i integracija u EU.
Najpoznatiji zagovornici tog stava su Medjunarodna krizna gripa i tzv.
Goldstonova komisija, koja je u oktobru 2000. istupila s konceptom
"odlozene nezavisnosti". Tacnije, prvi glavni tuzitelj Haskog tribunala za
ratne zlocine Richard Goldstone i skupina nezavisnih eksperata i
intelekutalaca tvrdili su da bi se regija stabilizirala kad bi se svima
jasno dalo na znanje da ce Kosovo, kad ispuni odredjene uslove, biti
nezavisno.
Americki politicki stav je vise naginjao ovom konceptu, kako u bivsoj, tako
i u sadasnjoj administraciji, ali je transatlantskim dogovorom, potvrdjenim
na EU-USA samitu u maju u Vasingtonu, Balkan ionako prepusten Evropi. To
ne znaci da Amerikanci, uzimajuci u obzir njihov vojni angazman na Kosovu,
nemaju interesovanje za ovu provinciju, ali je Evropi prepusteno da potpuno
vodi Balkan.
Druga politicka opcija, koja je sada olicena u zvanicnim stavovima EU,
smatrala je da se mora staviti tacka na dalju fragmentaciju Balkana, sto bi
moglo uslediti ako Kosovo postane nezavisno.
Da ce ova opcija prevladati u medjunarodnoj politici postalo je jasno kada
je Evropa dala crveno svetlo za nezavisnost Crne Gore i prakticno je
naterala da u Beogradu u martu potpise takozvani Beogradski sporazum sa
kojim se obavezuje da ostane u zajednici sa Srbijom.
Protivnici dalje fragmentacije, a to su velike zemlje clanice EU i
zajednicke EU institucije, smatraju da bi nezavisnost Kosova znacila
podsticaj ostalim dezintegrativnim snagama: da bi doslo do podela u
Makedoniji, gde u zapadnom delu zive pretezno Albanci, i gde je pre godinu
dana doslo do oruzanog konflikta; da bi doslo do raspada Bosne i
Hercegovine, jer bi Republika Srpska, u slucaju priznavanja nezavisnosti
Kosova, smatrala prirodnim da se pridruzi Srbiji, a nakon nje, u Bosni i
Hercegovini ne bi ostali ni bosanski Hrvati ciji je pokret za
prisajedinjenje Hrvatskoj i dalje prisutan.
Ova struja predvidela je da bi nezavisnost Kosova mogla nepovoljno
uticati i na procese u Albaniji, Bugarskoj, a mozda i Grckoj, te da bi
opet zapocela "spirala nasilja" na Balkanu. Takav moguci rasplet odvratio
je Evropsku uniju od ideje nezavisnosti, jer se Balkan jos uvek
prvenstveno vidi kao tezak bezbednosni problem i nestabilna situacija koja
lako prelazi u haos. Bezbednosno pitanje u Evropu smatra se prioritetnim i
sa tim se niko ne zeli igrati.
Zato je pre godinu dana odbacena ideja da se napravi velika regionalna
konferencija za Balkan. Ideju da se na toj konferenciji napravi konacan
balkanski dogovor oko granica zastupale su neke zemlje clanice EU,
izmedju ostalih Nemacka, Svedska, Grcka, Italija, kao i Rusija, ali i
Karl Bildt, visoki predstavnik UN za Balkan.
"Neka se dogovore sto god zele, ali neka se poslije toga pridrzavaju
dogovorenog", rekao je ovom novinaru jedan nemacki diplomata, koji je tada
zeleo da ostane anoniman. Objasnio je kako postoji "veliki zamor
medjunarodne zajednice stalnim natezanjem oko granica".
Ali, najvazniji akteri u politici EU, evropski komesar za medjunarodne
odnose, Kris Paten, i sef za zajednicku evropsku i spoljnu politiku i
sigurnost, Havijar Solana, strahovali su od ishoda takve konferencije i
ugrozavanja tek postignute stabilnosti. U briselskim krugovima moglo se
cuti, mada nikada javno, da bi Srbija u slucaju gubitka Kosova trazila da
bude kompenzirana Republikom Srpskom.
Tako je ideja odbacena u strahu od "fragmentacije" i "otvaranja Pandorine
kutije", kako su to nizom prilika nazivali glavni evropski stratezi za
Balkan, Solana i Paten. Oni su kao glavnu strategiju uspeli namentuti
nesto sasvim drugo: Stabilizacijski i asocijacijski proces, SAP.
Rec je o tipiziranom procesu reformi kroz koje treba da prodju sve
balkanske drzave, kako bi evenutalno jednom pocele pregovore o punopravnom
prisajedinjenju Evropi.
Osim toga, EU ne vidi ni druge argumente koji bi isli u prilog Kosova kao
suverene drzave.
Na mnogim nezvanicnim brifinzima u Briselu moze se cuti da se nema
dovoljno poverenja u kosovske unutarnje demokratske procese.
Politicke institucije, ekonomija i civilno drustvo su nerazvijeni, a opste
je uverenje da bi se s nezavisnim Kosovom situacija oko organizovanog
kriminala, sto EU vrlo aktivnom politikom nastoji suzbiti na Balkanu,
pogorsala.
Jedan visoki diplomata zemlje clanice izajvio je za IWPR: "Sto bi se dobilo
nezavisnim Kosovom? To bi bila drzava po modelu africkih iz doba
kolonijalizma - granice bi postojale, ali iznutra ne bi bilo onoga sto cini
drzavu, dakle institucija. Ko nam garantuje da bi takva drzava zaustavila
organizovani kriminal, ako on raste upravo tamo gde su institucije
nerazvijene".
Kao simbol kosovske nezrelosti i nespremnosti za nezavisnost navodi se
odnos vecine prema manjinskim Srbima.
Direktor balkanskog programa Medjunarodne krizne grupe, organizacije
bazirane u Briselu, Nikolas Vajt, izjavio je za IWPR: "Kosovo se
tretmanom Srba diskvalifikovalo za nezavisnost". Vajt, ipak, veruje da
ce Kosovo jednom biti nezavisno, ali da to nece dobiti ni od Solane, ni od
bilo kog drugog politickog faktora, vec kroz pregovore sa Beogradom, po
modelu Colinsovih londonskih pregovora 1921. o nezavisnosti Irske.
Da bi se presekla svaka dalja nagadjanja oko eventualnih menjanja granica,
Ministarsko vece EU je u martu u Luksemburgu usvojilo zakljucke kojima se
ta politika za zapadni Balkan cementira.
U tom trenutku je Havijer Solana vec imao pristanak Srbije i Crne Gore pa su
istaknuta dva principa koja su obavezujuca za cijelu regiju. To su
apsolutna suradnja s Haskim tribunalom za ratne zlocine u bivsoj
Jugoslaviji i apsolutno postovanje Dejtonskog sporazuma za Bosnu.
Potvrdjena je nepromenjivost bosnakih granica, sto je bila poruka da treba
zaboraviti na odlazak Republike Srpske, a samim tim, po sistemu spojenih
sudova, nema odlaska ni Kosova.
Sta sada dalje?
Iako ce se nova srpsko-crnogorska zajednica osnovati za skoro mesec dana, u
Briselu zapravo nema jasnog modela kako ce u toj drzavi figurirati
Kosovo.
Ipak se veruje da nova zajednica ostavlja dovoljno prostora evropskim
politicarima da ispitaju teren kako je to najlakse realizovati.
Beogradski sporazum predvidja da nova drzavna zajednica preuzme
obaveze Jugoslavije u pogledu rezolucije UN 1244, kojom se, inace, regulise
polozaj Kosova. Takodje, u slucaju da Crna Gora posle tri godine odluci da
napusti zajednicki aranzman, a takva mogucnost je ostavljena, medjunarodni
dokumenti koji se odnose na SR Jugoslaviju, posebno na Rezoluciju Saveta
bezbednosti UN 1244, odnosili bi se i bili zajednicki preneti na Srbiju kao
naslednika.
Ako se nova zajednica odrzi, a u nju se ugura i Kosovo, situacija bi se
smatrala stabilizovanom i troclana drzava bi zajednicki, kroz reforme,
napredovala prema clanstvu u Uniji. Tesko je, otuda, predvideti da bi u
evropskom inetresu bilo da Crna Gora raskine dogovor, sto bi ponovo dovelo
do nemira i destabilizacije regije.
Ostaje jos problem kosovskog potpisa na Ugovor o stabilizaciji i
asocijaciji, SAA, koji je ugovorni odnos izmedju EU i zemlje sa Balkana
koja zeli jednom da pristupi Evropi, sto je sada politicki prioritet i
Srbije i Crne Gore, i koji ce biti potpisan, kako se ocekuje, za godinu
dana.
Jos niko, ni u Briselu, ni u Beogradu, ni Podgorici, na zna u kakvom ce
odnosu biti trenutni protektorat Kosova prema tom ugovoru. Da li ce
priblizavanje Kosova Evropi ici na paralelnom koloseku sa Srbijom i Crnom
Gorom, to jest, da li ce se izgradnja institucija i evropeizacija voditi
samo kroz postojeci medjunarodni protektorat, ili ce se ipak to uraditi
kroz tek nastajucu zajednicu Srbije i Crne Gore.
Sve do Beogradskog sporazuma, nezavisnost Kosova cinila se samo kao pitanje
vremena. Sada se ova nastajuca federacija Srbije i Crne Gore vidi kao
sigurnosni mehanizam u sklopu evropskog menadzmenta krize, kojom se nastoji
da se Kosovo i druge zemlje i teritorije u regiji zadrze u svojim sadasnjim
granicama.
Ines Sabalic je dopisnik novinske agencije SENSE iz Brisela