Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

“Nema opravdanja” za Oriceve napade

Tuzilastvo pokusava dokazati da su Oriceve formacije nemilosrdno napadale nemocno srpsko seljastvo
By Lauren Etter

Pred vijecem koje sudi Naseru Oricu, bivsem zapovedniku bosansko-muslimanskih snaga za Srebrenicu, pojavili su se svjedoci koji su govorili o dva odvojena napada na srpska sela u toj oblasti, kao i o uvjetima koji su vladali u onim podrucjima kojima su navodno upravljale osobe potcinjene Oricu.


Spomenuta svjedocenja, koja su pocela 15. oktobra i potom bila nastavljena i sljedeceg tjedna, predstavljala su ujedno i prvu priliku da tuzilastvo ukaze na cinjenice koje smatra znacajnim za ovaj slucaj.


Prve dane sudjenja tuzioci su proveli u pokusajima da opovrgnu tvrdnje obrane da su dokumenti kojima su optuzbe potkrepljene bili lazni, pa nerijetko i falcificirana. (Vidi tekst “Slucaj Oric: Sumnjivi dokazi”, iz Dnevnika Tribunala br. 377, od 15. listopada/oktobra 2004.)


Oric ima 37 godina i pripisuje mu se povezanost s ratnim zlocinima koje su nad Srbima navodno pocinili vojnici pod njegovim zapovjednistvom, kao i mucenja i ubojstva koja su njegovi potcinjeni navodno izvrsili tokom 1992. i 1993., prije no sto je Srebrenica postala “sigurna zona” Ujedinjenih naroda.


U ljeto 1995. – vise od dvije godine nakon sto su spomenuti zlocini pocinjeni – jedinice bosanskih Srba izvrsile su napad na enklavu, kojom prilikom su ubile oko 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka. Rijec je o najvecem ratnom zlocinu koji se na evropskom tlu odigrao nakon Drugog svjetskog rata.


Suci su ovog tjedna saslusali svjedoke Dragana Djurica i Miladina Simica, koji su govorili o muslimanskim napadima na dva srpska sela – Jezesticu i Kravicu.


Djuric je posvjedocio da su 8. kolovoza/augusta 1992. osobe odjevene u zelene maskirne uniforme s okolnih brda sisle u Jezesticu, te da su – koristeci vatreno oruzje – protjerali srpske seljane i spalili im kuce.


“Ljudi koji su uspjeli pobjeci, prezivjeli su; oni koji su ostali, bili su ubijeni”, rekao je Djuric, koji je posredstvom video-linka svjedocio uzivo, ali uz distorziju lika.


Napad na selo Kravica uslijedio je pak 7. sijecnja/januara 1993., odnosno na sam srpski (pravoslavni) Bozic. Ovoga su puta napadaci – po rijecima drugog svjedoka – umjesto zelenih, nosili bijele uniforme (kako bi se utopili u snijegom zavijani krajolik); primijenili su, medjutim, prakticno istu onu taktiku koja je prethodno bila primijenjena i u Jezestici.


“Svuda naokolo se pucalo”, rekao je Miladin Simic, omaleni starac u samtanim hlacama. Njegovo je lice tokom svjedocenja uglavno ostalo bezizrazajno, osim u trenutku kada je zavapio: “Dosli su s brda. Oni u bijelom su bili ispred ostalih.”


Nakon sto su selo zasuli vatrom, napadaci su – po rijecima svjedoka – poceli krasti hranu iz kuca u kojima su prije toga tekle pripreme za tradicionalnu bozicnu gozbu. Simic je opisao kako su i Muslimanke, koje su se pojavile zajedno s vojnicima, iznosile namirnice iz kuca, odnoseci ih na ledjima. Vojnici su se pak posvetili kradji i klanju stoke.


Izvodeci spomenutu dvojicu seljana, tuzilastvo je pokusalo dokazati da su Oriceve trupe predvodile nemilosrdne napade na nemocno srpsko seljastvo, napominjuci da se u najboljem slucaju radilo o ostarjelim gardistima naoruzanim obicnim lovackim puskama, a niposto – kako obrana tvrdi – o pripadnicima vojske bosanskih Srba, niti bilo koje druge vojne ili paravojne grupe.


Optuzba se nada da ce dokazati da u spomenutim selima nije boravila nikakva vojska, te da za napade za koje se Oric tereti nije moglo postojati nikakvo vojno opravdanje.


Obrana pak ostaje pri stavu da su seljani bili u sastavu lokalnih jedinica Teritorijalne obrane (TO) bosanskih Srba, kao i da su se mnogi od njih nalazili i na platnoj listi srpske armijske brigade, ciji se stab uostalom nalazio nedaleko odatle, u gradu Bratuncu.


Oricev advokat Dzon Dzouns (John Jones) naveo je sudskom vijecu imena onih koji su bili regrutirani i koje je vojska placala – spomenuvsi tom prilikom i samog Djurica, koji je na kraju unakrsnog ispitivanja priznao da je doista bio pripadnik srpskih oruzanih snaga.


Predstavu o srpskim seljanima kao bespomocnim ljudima koje satire muslimanska vojska trebalo bi uskladiti s ishodom sudjenja Miroslavu Deronjicu, funkcionaru bosanskih Srba iz bratunacke opcine, koji je nedavno priznao krivicu za etnicko ciscenje pretezno muslimanskog sela Glogova u travnju/aprilu 1992.


Deronjic je pritom potvrdio da su bosanski Srbi u to vrijeme bili dobro naoruzani, te da su uzivali i podrsku jugoslavenske vojske, kao i dobrovoljackih formacija iz obliznje Srbije. Stoga su se branioci tokom unakrsnog ispitivanja pozvali na tu Deronjicevu izjavu.


“Tribunal je Deronjica osudio za napade, spaljivanje kuca i prisilno raseljavanje Muslimana iz Glogove. To se desilo preko puta vas. Tvrdite li da niste vidjeli pokrete tenkova i artiljerije?”, upitao je Dzouns Djurica, koji je odlucno porekao da je ista znao o sluzbenim vojnim operacijama. “Zar niste znali da su Muslimani bili zastrasivani i ubijani i na podrucju vase opcine?”


Svjedocenja prve dvojice svjedoka, pogotovo u segmentu koji se odnosio na zene koje kradu hranu iz srpskih kuca, obrana je na paradoksalan nacin pokusala iskoristiti u vlastite svrhe, nastojeci da muslimanske napade prikaze kao legitimne i neophodne u cilju zaustavljanja snaga bosanskih Srba. Potonje su navodno nastojale izgladnjeti i pobiti srebrenicke civile, sto su Oricevi advokati nazvali “usporenim genocidom”.


Obrana dakle nije poricala da su se napadi dogodili, nego je sugerirala da su oni bili izazvani masovnom gladju u opkoljenoj enklavi. “Dok su se Srbi pripremali za [bozicnu] gozbu, Muslimane je morila glad”, rekao je Dzouns.


Oriceva obrana zato tvrdi da je svako nedjelo koje je tom prilikom pocinjeno predstavljalo zapravo kolateralnu stetu, a ne ratni zlocin. Pored toga, obrana porice i da je optuzeni imao stvarnu kontrolu nad onima koji su izvodili te napade.


Osim za napade i pljacku sela nadohvat enklave, tuzilastvo Orica optuzuje i za mucenja i ubojstva zarobljenika koja su, nakon spomenutih napada, izvrsile osobe koja su mu bile potcinjene.


Tako je sudsko vijece 21. listopada/oktobra saslusalo i svjedocenje Milene Mitrovic (55), zene koju su muslimanske trupe zarobile i potom tri tjedna – sve dok nije razmijenjena za mrtve muslimanske vojnike – drzale u pritvoru u jednoj srebrenickoj celiji. Radilo se, kako je zarobljenica rekla, o hladnoj prostoriji bez struje, u kojoj je “skamenjeno sjedila u uglu i plakala”. No, usprkos tome, strazari su se prema njoj – kako kaze – ponasali korektno.


Prilikom pustanja na slobodu, oni koji su je zarobili cak su joj rekli i da “pozdravi svoje”, prisjetila se ona.


“Rekli su mi da im kazem da ce Srebrenica ponovo biti mjesovita opcina kao sto je nekad bila i da bi nas bolje hranili da su imali dovoljno hrane.”


Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.