»Zategnuti« odnosi izmedju Bosanaca i Mudzahedina

Obrana se nada da ce iskazom jednog svjedoka osporiti tvrdnju tuzilastva da su borci iz inozemstva bili pod komandom bosanske vojske

»Zategnuti« odnosi izmedju Bosanaca i Mudzahedina

Obrana se nada da ce iskazom jednog svjedoka osporiti tvrdnju tuzilastva da su borci iz inozemstva bili pod komandom bosanske vojske

Wednesday, 9 November, 2005

Jedan od svjedoka na sudjenju bivsem generalu bosanske vojske Enveru Hadzihasanovicu ukazao je ovog tjedna da su izmedju Armije Bosne i Hercegovine i boraca iz inozemstva (mudzahedina) – koji su, prema tvrdnjama iz tuzilastva, bili njihovi saveznici – odnosi bili zategnuti.


Bivsi zamjenik zapovjednika jedne artiljerijske jedinice iz sastava bosanske vojske, Sulejman Ribo, izjavio je na sudu kako je bio primoran pregovarati s mudzahedinima o pustanju hrvatskih zatocenika koji su zarobljeni prilikom upada u selo Miletici.


Tada su se cetvorica pripadnika vojnih formacija bosanskih Hrvata predala, da bi ih nakon spomenutog upada navodno ubili mudzahedini, borci koji su uglavnom poticali iz muslimanskih zemalja.


Ova ubojstva spomenuta su u jednoj od najtezih tacaka optuznice koja je u Hagu podignuta protiv Hadzihasanovica zbog navodne zapovjedne odgovornosti. Tuzioci smatraju da su se spomenuti mudzahedini nalazili pod zapovjenistvom okrivljenog, te da on nije poduzeo adekvatne mjere za sprecavanje spomenutih zlocina, niti za njihovo naknadno kaznjavanje.


Ribo pak tvrdi kako su u vrijeme doticnog incidenta oficiri bosanske vojske nailazili na ozbiljne poteskoce cak i pri samom uspostavljanju kontakta sa stranim borcima.


Svjedok je pred sudom rekao da je njegovo sudjelovanje u spomenutim dogadjajima pocelo tako sto je 24. travnja/aprila 1993., u popodnevnim satima, otputovao u Mehurice, jedno od vecih sela nedaleko od Miletica.


Primijetio je da se mnogo ljudi smuca naokolo i da su ocigledno zbunjeni. Vidio je i grupu uplakanih zena; receno mu je da su jednoj od njih supruga odveli mudzahedini, cija se baza navodno nalazila izvan sela. Odmah nakon dolaska, Ribo je primijetio i upadljivu bijelu Tojotu – vozilo koje je bilo zastitni znak mudzahedina – kako se preko mosta vraca iz njihovog logora, da bi potom vidio i kako odvode jos jednog muskarca.


Odmah je otisao u stab lokalnog bataljuna – koji se nalazio u seoskoj osnovnoj skoli, u kojoj je i sam Ribo prije rata radio kao nastavnik zemljopisa – i obratio se zamjeniku zapovjednika. Ispostavilo se da potonji nije bio upoznat s desavanjima, pa mu je Ribo savjetovao da pomoc zatrazi od nadredjenih.


Upravo u tom trenutku su od prolaznika saznali kako veliki broj mudzahedina u svojim vozilima krece u pravcu sela Miletici.


U sumrak se u skoli nalazilo tek nekoliko ljudi kada je stigla vijest da se mudzahedini vracaju iz Miletica i da sa sobom vode kolonu zarobljenika. Jedan seljanin rekao je svjedoku kako ga je jedan od boraca – kada je prisao toj grupi i pitao zasto odvode te ljude – udario puskom.


Ribo je sucima kazao i da je smatrao da treba uciniti sve kako bi zatvorenici bili sto prije oslobodjeni. »Pretpostavljali smo da ti ljudi nisu bili naoruzani i da vjerojatno ne predstavljaju nikakvu prijetnju, usprkos tvrdnjama mudzahedina«, rekao je on.


Napokon se pojavio i lokalni vojni zapovjednik, koji je pojedincima naredio da se upute u pravcu logora u kojem su boravili mudzahedini, te da stupe u kontakt s covjekom o kome se govorilo kao njihovom vodji – Libijcem koga su ostali borci, zbog toga sto je zavrsio medicinsku skolu, zvali »Doktor«.


Vodja mudzahedina je u prvi mah odbio pregovarati, da bi najzad ipak pristao na razgovore s predstavnicima vojske. Bilo je oko pola deset uvece.


Trojica Muslimana, koji su se nalazili medju zarobljenicima, bili su gotovo trenutno pusteni. S druge strane, trebalo je mnogo vise vremena da oslobodjeni budu i Hrvati. Posle izvjesnog vremena bilo je dogovoreno da se i oni puste, pod uvjetom da budu smeteni u Ribovu kucu i u kuce njegovih susjeda, koje su postala njihova nova prebivalista.


Branilac se ocito nada da ce ovo svjedocenje dovesti u pitanje osnovnu tezu tuzilastva, po kojoj su se mudzahedini nalazili pod zapovjednistvom bosanske vojske.


Upitan jesu li su on ili zapovjednik bataljuna koji je sudjelovao u pregovorima imali pravo naredjivati stranim borcima, Ribo je odgovorio da s njima nikakva suradnja nije bila moguca.


»Sama cinjenica da nam je trebalo toliko vremena i napora da stignemo do doticne osobe pokazuje da s njima nismo mogli ni suradjivati, a kamoli im naredjivati«, rekao je Ribo sucima.


Svjedok je rekao i da pripadnicima regularnih vojnih formacija nije bio dozvoljen pristup mudzahedinskom logoru. Iako je priznao da su mudzahedini povremeno sudjelovali u borbama, Ribo je istakao da su se oni svojevoljno povlacili, posto »nikome nisu bili potcinjeni«.


Svjedok je napomenuo da je imao utisak da su mudzahedini izbjegavali postati pripadnici redovnog vojnog sastava zato sto »nisu zeljeli da im bilo tko zapovijeda«.


Sudjenje se nastavlja.


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.


Frontline Updates
Support local journalists